U mjesecu rebiul evvelu, mjesecu u kojem je rođen Muhammed a.s., sjećamo se Božijeg Miljenika, te nastojimo iz njegova života, djela, i riječi, naučiti ono što možemo primijeniti u svome životu.
Poslanik je rođen u Meki na Arabljanskom Poulotoku, u značajnom i čuvenom plemenu Kurejš, i uglednom klanu Banu Hašim. Pleme Kurejš je poznato u regiji po svojim brojnim trgovačkim ekspedicijama, pogotovu na sjever, u tadašnju Siriju, koja je dio Vizantijske Imperije, ali i na jug, u Jemen. Osim toga, Kurejšije su čuvari Kabe, drevnog hrama u Meki. Svake godine na hiljade hodočasnika se slije u Meku da bi odali poštovanje svojim božanstvima, ali isto tako trgovali, sklapali savezništva i ugovore kako sa Kurejšijama, tako i između sebe.
U oba slučaja, ugled i prestiž je ono što Kurejšijama od krucijalnog značaja. Na osnovu svoga ugleda i prestiža oni su pouzdani poslovni partneri, i organizatori masovnog godišnjeg okupljanja u Meki, hadža, obezbjeđujući hranu, vodu, red i sigurnost svojim gostima. U tome su uspijevali stotinama godina, dok se iz njihovih vlastitih redova nije pojavio čovjek, koji tvrdeći za sebe da je poslan od Boga, ugrožava njihov ugled, prestiž, vlast, ekonomsku stabilnost, društveni poredak, vjerska ubjeđenja, tradiciju, i harmoniju njihovih vlastitih porodica. Od otežavajućih okolnosti je činjenica da su ga prije toga i oni sami poštivali, uvažavali njegovo mišljenje i smatrali iskrenim i pouzdanim članom zajednice.
U početku Kurejšije Poslanika Muhammeda nisu ozbiljno shvaćali, te su ga ignorisali ili ismijavali. Kur’an nas obavještava da su ga prozivali kao opsjednutog, pjesnika, pa i luđaka. Kako ga je već jedna grupa počela slijediti, pogotovo siromašni i nemoćni, Kurejšije kao moćni i bogati aristokrate, počeli su te iste nemoćne i nezaštićene muslimane progoniti, šikanirati, pa čak i ubijati.
Nakon što ti koraci nisu pomogli, prvaci Kurejšija domišljaju sljedeće korake. Vođe Kurejšija nisu glupi i navini, nisu politički neiskusni i brzopleti, već pažljivo i postupno međusobno se dogovaraju kako da spriječe Poslanika Muhammeda u širenju svoga učenja i uticaja. Kurejšije razgovaraju sa Ebu Talibom, Poslanikovim amidžom i zaštitnikom. Traže od njega da utiče na svoga nećaka i spriječi sukob većih razmjera. Čak mu nude jednog od svojih sinova, Ammar ibn Walid, da ga Ebu Talib usvoji, a njima isporuči svoga nećaka Muhammed a.s.
Kad ni to nije uspjelo, iskusni političari i diplomate šalju Utbe ibn Rebia, da on pokuša ubijediti Muhammed a.s. i ponuditi mu šta god želi od dunjalučkih dobara, samo da prestane sa svojom misijom. Prethodno su slične ponude slali i preko Poslanikova amidže Ebi Taliba, ali bezuspješno. Ponuda od strane Utbe ibn Rebia i njegova reakcija na Poslanikov odgovor, detaljno su opisani u hadiskim zbirkama.
Utbe je prišao poslaniku Muhammedu a.s. sa sljedećom ponudom: „Ako sve ovo radiš s ciljem da stekneš bogatstvo, mi ćemo se udružiti da ti damo veće bogatstvo nego što je bilo koji Kurejšija ikada posjedovao. Ako te pokreće ambicija, učinit ćemo te našim poglavarom; nikada nećemo odlučivati ništa bez tebe. Ako želiš kraljevstvo, rado ćemo ti to ponuditi. Ako si pod utjecajem zlog duha koji te progoni i nadvladao te tako da se ne možeš osloboditi, onda ćemo pozvati vješte ljekare da te izliječe.“
„Jesi li rekao sve?“ upita Poslanik (mir i blagoslovi bili s njim); i kada je čuo da je sve rečeno, počeo je govoriti, učeći ajete iz sure Fussilat:
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog.
Ha Mim. Objava je od Milostivog, Samilosnog. Knjiga čiji su ajeti jasno izloženi, Kur’an na arapskom jeziku za ljude koji znaju, vjesnik radosnih vijesti i opomena – pa opet većina njih glavu okreće, neće ni da čuje. “Srca naša su” – govore oni – “pod pokrivačima, daleka od onoga čemu nas ti pozivaš, i mi smo gluhi za to, a između nas i tebe je pregrada, pa ti radi, i mi ćemo raditi. (Fussilet 41:1-5)
Allahov Poslanik (mir i blagoslovi bili s njim) nastavio je učiti suru, dok je Utbe sjedio i pažljivo slušao, naslonjen unazad rukom iza leđa. Kada je Poslanik stigao do ajeta koji zahtijeva sedždu, odmah je pao na sedždu. Nakon toga se okrenuo Utbi i rekao:
„Ebu el-Velide! Čuo si moj odgovor, sada si slobodan da radiš šta god želiš.“
Utbe se tada povukao među svoje saplemenike kako bi im prenio svoje utiske. Kada su ga vidjeli, zakleli su se da se vratio s izrazom lica drugačijim od onoga s kojim je otišao na susret s Poslanikom (mir i blagoslovi bili s njim).
Odmah im je prenio detalje razgovora koji je vodio i odgovora koji je dobio, te je komentarisao: „Nikada nisam čuo riječi slične onima koje je on učio. One definitivno nisu povezane ni s poezijom, ni s magijom, niti dolaze od proricanja. O narode Kurejša! Molim vas da poslušate moj savjet: Ostavite tog čovjeka na miru i dajte mu punu slobodu da slijedi svoje ciljeve. Zaklinjem se da će njegove riječi imati zastrašujuće posljedice. Ako ga drugi Arapi uklone, oni će vas poštedjeti problema. S druge strane, ako stekne vlast nad Arapima, tada ćete dijeliti s njim njegovo kraljevstvo i moć.“
Naravno, ove riječi nisu naišle na plodno tlo i nisu se svidjele mnogobošcima, koji su ismijavali `Utbu i tvrdili da ga je Poslanik (mir i blagoslovi bili s njim) začarao.[1]
U drugoj verziji istog događaja, spominje se da je `Utbah pažljivo slušao Poslanika a.s. sve dok on nije počeo učiti Allahove riječi:
A ako glave okrenu, ti reci: “Opominjem vas munjom onakvom kakva je pogodila Ada i Semuda.[2] Preplašen i zaprepašten, `Utbah je ustao, stavio ruku na usta Poslanika i molio ga u ime Allaha i rodbinskih veza da prestane, kako nesreća ne bi zadesila narod Kurejša. Zatim se žurno vratio među svoje saplemenike i obavijestio ih o onome što je čuo.[3]
U ponudi koju Utbe nudi Poslaniku a.s. nalazimo tri stvari: bogatstvo, vlast, zdravlje, a u drugim verzijama o ovom događaju, umjesto zdravlja, spomenute su žene. Ove tri ili četiri stvari, su motiv i inspiracija ljudima na ovome svijetu. Cijeli život provedu da steknu malo više bogatstva. Isto bogatstvo troše da bi stekli malo više vlasti i uticaja, a kad osjete da su bolesni, isti imetak troše da sačuvaju zdravlje. Neki većinu svoga života provode da udovolje svojim strastima. Ove tri ili četiri stvari dovoljan su podsticaj bilo kome koji želi ovaj svijet. Ali takođe, ove podsticaji su i ispit naših ispravnih namjera.
Ako se neki predstavljaju da su pobožni, dobrostivi, pravedni, iskreni, rodoljubivi, i tako dalje, ponudite im bogatstvo, vlast, nadu u ozdravljenje, ponudite im žene, pa ćete vidjeti koliko su iskreni. Ako hoćete da vidite kakav je neko kao čovjek, dajte mu vlast, pa ćete se uvjeriti u njegovu čovječnost. Ako hoćete da vidiš kakav je neko kao političar, službenik ili lider, ponudite mu novac, pa ako odoli, onda u njemu i ima neke nade. Kroz historiju ljudskog roda, ljudi bi izdali svoju zemlju i prijeklo, odrekli se svoje porodice i prijatelje, zbog osjećaja koji bi imali prema suprotnom polu.
Sve su ove stvari bile jasne Utbi ibn Rebia, zato ih je i ponudio Poslaniku Muhammedu a.s.. I da je Poslanik bio neiskreni lažac, luđak ili pjesnik, željan ugleda i vođstva, da je bio pohotnik željan žena i uživanja, kako su ga opisivali, a i danas neki zapadni autori opisuju, onda bi on makar jedan dio ponude prihvatio i nagodio se sa Kurejšijama. Ali pošto je bio Poslanik i neko čiji to nije izbor, on nikako nije mogao dati drugi odgovor nego što ga je dao. A u brojnim kur’anskim ajetima takav se stav ponavlja, kao u ajetima sure Junus.
A kad im se kazuju ajeti Naši, koji su jasni, onda govore oni koji ne vjeruju da će pred Nas stati: “Donesi ti kakav drugi Kur’an ili ga izmijeni!” – Reci: “Nezamislivo je da ga ja sam od sebe mijenjam, ja slijedim samo ono što mi se objavljuje, ja se bojim – ako budem neposlušan svome Gospodaru – patnje na Velikom danu.” Reci: “Da Allah nije htio, ja vam ga ne bih kazivao niti bi vas On s njim upoznao. Ta ja sam prije poslanstva dugo među vama boravio – zar ne shvaćate?”[4]
Zato je Utbe bio zbunjen. I osim što je bio zadivljen kur’anskim izrazom, znao je da je Poslanik Muhammed a.s. iskren i čvrst u svojoj namjeri. Iako se toga pribojavao, osjetio je Utbe da će Poslanik ustrajati u svome pozivu i uspjeti u svojoj misiji. Svojim kolegama, drugim liderima Meke, dao je za njih dobar savjet, da Poslanika ostave na miru. Ako Poslanik uspije, smatrao je da je to uspjeh i plemena Kurejš. Ako ne, onda nisu ništa ni izgubili.
Iskustvo nam govori da se predanost nekoj ideji, iskrenost, ustrajnost i požrtvovanost, jasno prepoznaje kod neke osobe i od onih koji tu ideju prihvataju, i od onih koji je odbacuju. Takva se osoba poštuje i cijeni, bez obzira da li se neko slagao sa njome ili ne. Gornji test iskrenosti i predanosti, lahko je primijeniti na sve one koji zagovaraju više ideale i ideje. Ako su iskreni i postojani u svome stavu, i drže se moralnih principa koje propovijedaju, neće ih moći pomesti i poljuljati u njihovom stavu, niti vlast, niti bogatstvo, niti lijek od bilo koje bolesti, niti pohotnost prema osobama suprotnog spola. Za nadati se da ćemo se u svome vlastitom životu držati principa koje je učio i u svome životu primjenjivao Poslanik islama. Isto tako, za nadati se je da ćemo u svakoj budućoj interakciji sa promotorima raznoraznih ideja i pravaca, a na osnovu gore pomenutog testa, znati razlikovati iskrene i predane Allahove robove, od lažljivaca, prevaranata i dunjalučkih šićardžija. Amin!
[1] Ibn Hišam 1/293,294.
[2] Fussilet, 41:13.
[3] Tefsir Ibn Kesir 6/159-161.
[4] Junus, 15,16.
