Hatib: Dr. Hazim-ef. Fazlić
Koristim ovu priliku da sa vama podijelim neke misli o važnosti fokusiranja na pitanja, izazove i poslove na koje možemo uticati i eventualno promjeniti. Često smo preplavljeni obiljem informacija koje čujemo na TV-u ili čitamo u novinama ili na internetu. Naročito smo zabrinuti i tužni zbog poteškoća koje neki muslimani ili čak nemuslimani doživljavaju na sigurnosnom, političkom, ekonomskom i humanitarnom nivou. Postajući sve više svjesni stanja ummeta danas, pitamo se šta se može učiniti kako bi se poboljšalo stanje muslimanskih zajednica i nacija širom svijeta. Svoje dragocjeno vrijeme provodimo u diskusijama sa našim prijateljima ili rodbinom o teškim temama, pokušavajući utvrditi uzrok muslimanskih tegoba i lijek za muslimansko biće.
Donosimo ideje, predlažemo korake za rješavanje velikih globalnih problema, uključujući ekonomsko, političko i vjersko stanje zemalja iz kojih dolazimo ili gde živi većina muslimana. Ovo su diskusije običnih članova naših zajednica i građana ove zemlje.
Svi oni koji su obuzeti pitanjima muslimanskih zajednica i ummeta u cjelini, sa islamskog gledišta trebali bi odgovoriti na sljedeća pitanja: Koja je moja odgovornost u tome? Koji je moj vjerski, ljudski i moralni doprinos? Gdje počinje moja vjerska obaveza i gdje ona završava?
U Kur’anu smo pročitali sljedeće: ”Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih.” (El-Bekare, 286.)
Allah ne opterećuje tebe ili mene ono što ne možemo izdržati, a ne treba se opteretiti poslovima koji su izvan našeg domena. Kao muslimani, bit ćemo odgovorni samo za stvari i osobe za koje smo bili zaduženi, ništa manje i ništa više. U tom kontekstu nalazim hadis Muhammeda a.s. izuzetno poučnim: “Svako od vas je pastir i odgovoran je za svoje stado. Lider ljudi je staratelj i odgovoran je za svoje podanike. Čovjek je čuvar njegove porodice i on je odgovoran za njih. Žena je čuvar kuće njenog supruga i njegove dece i ona je odgovorna za njih. Sluga čovjeka je čuvar imovine njegovog gospodara i on je odgovoran za to. Zaista, svaki od vas je pastir i odgovoran je za svoje stado.” (Sahih Buhari i Muslim)
U ovom hadisu Poslanik a.s. nas uči da je svaki od nas odgovoran za njegov domen i mi ćemo biti odgovorni za sopstvene stvari, a ne za poslove drugih. On koristi opis i metaforu veoma lahku za razumjeti u bilo kojoj regiji ili vremenu, primjeru pastira ili raija. Pastir se brine o svome stadu, hrani ga, štiti, pomjera od jednog mesta do drugog, organizuje svoj dan i noć. Pastir živi sa svojim stadom, nikad ga ne napušta, i zna stanje svake životinje u svakom trenutku. Pastir zadržava veličinu svog stada do odredjene mjere, jer veće stado, veca je obaveza.
Navedeni hadis nas uči da je naša vjerska obaveza fokusirati se na ono što nam je povjereno, bilo da je to naša porodica, rad ili položaj u zajednici. Da bismo bili uspješni u onome što radimo, moramo biti potpuno usredotoceni. Blago odstupanje od našeg puta, mali previd sa naše strane, može dovesti do gubitka člana našeg stada.
Što je veći domen naše moći, to je veći nivo naše odgovornosti. Godi imati višu poziciju i vidjeti sebe zaduženim za određeni broj pojedinaca, ali teret takvog položaja ponekad je toliko ogroman da nas može potpuno uništiti. Koliko je neuspjelih menadžera, direktora, političara i predsjednika bio proizvod jedne želje slabih pojedinaca?
U svakodnevnom životu nastojimo preuzeti poslove drugih u sopstvene ruke, bilo da je to naš posao ili ne. Pokušavamo rijesiti tudje probleme uz prazne i produžene diskusije, iz kojih se ne pojavljuje blagotvoran ishod. U tim pokušajima zaboravljamo da je naša glavna odgovornost dobrobit nas i naše porodice. Ne kažem da treba izbjegavati pomaganje drugima, naprotiv. Međutim, slušajući našu braću i sestre, čini se da su spremni donijeti mir u svakom regionu ove planete, riješiti politička pitanja velikih partija i promijeniti svijet u kratkom vremenskom periodu.
Prvi i najteži zadatak jeste zadržati sebe i članove svoje porodice u islamu. Ovo je konstantna tema koja se nalazi u Kur’anu. Poslanici od Adema do Muhameda a.s. pozivali svoje potomstvo da ne obožavaju nikoga osim Allaha. Ipak, mnogi od nas potcjenjuju tu odgovornost kao beznačajnu, fokusirajući se na “važniju” zajednicu ili globalna pitanja. Allah dž.š. nas podsjeća da sebe i svoje porodice štitimo na prvom mjestu:
‘’O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovjedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti.’’ (Et-Tahrim, 6.)
Promjena i transformacija u ummetu ili lokalnoj zajednici odvijaće onda se kada svi učinimo ono što nam je povjereno. Ne treba očekivati da će promjena doći sama od sebe ili spolja. Promjena bi trebala doći odozdo da bi bila korisna. Kada se jaje razbije spolja, njegov vijek trajanja je prekinut. Kad se jaje razbije iznutra, zivot jajeta tek pocinje.
Ne bi trebalo da budemo opsjednuti poslovima koji nisu u našem domenu, niti treba da želimo da ostvarimo prednosti domena koji nisu u našem dometu. Umjesto toga, fokusirajmo se na stvari koje su pred našim očima, domen za koji smo odgovorni i za koji cemo biti pitani.
Da nas Uzvišeni Gospodar učvrsti na putu Istine i pravde. Amin!
