DOLAZAK U MEDINU
Ono prvo javljane proteklo je nekako na brzinu. Koristio sm telefon kao pisaljku pa su me sitna slova i krupne jagodice mojih prstiju tjerala da sto prije zavrsim. Sada je vec drugacije, sjedim u avionu, negdje na skoro pola puta do Meke sa “Ipodom” ispred sebe. Negje iznad okeana, na nekoj visini. I sjecam se.sta se dogadjalo od onog momenta kada sam poslao prethodni teks. I sjetih se da smo upravo zavrsili klanjanje alksam namaza kad je oficijalni spiker javio da pocnemo sa pripremama za ukrcavanje na avion. Stvorio se red hadzija. Oni najstrpljiviji iskoristili su tih posljednjih pola sahata da bar malo dopune struju u vec iscrpljenim telefonima. Sjecam se i vesele atmosfere u tunelu pred sami ulazak u avion.
Nista neuobicajeno u proceduri pred polijetanje osim jednog. Prije pocetka davanja obavjestenja sa zvucnika se cuo glas ppilota koji je sve to poceo sa Bismilom. Tada sam saznao da ce let od Njujorka do Dzide trajati 11 sati i 15minuta u veoma udobnom avionu. Klanjamo namaz na avionskim sjedistima.
Nedjelja 6 oktobar
Stigli smo negdje oko 4 popodne u Dzedu i cekamo let za Medinu. Kazu da cemo poletjeti oko 9pm. U medjuvremenu neki momci prilaze nam sa flasama vode. Kasnije saznajem da su to volonteri koji u ime Allaha dz.s pomazu putnicima. Isti je slucaj i sa nasim koferima koje ti momci utovaraju na prikolice koje mi pratimo. Pojavio se i covjek po imenu Abu Ziad, kao vodic ispred agencije koja je za nas organizirala ovo putovanje. Ocigledno se dobro pripremio jer na sva postavljena pitanja spremno odgovara. U jednom trenutku, dok smo cekali vrijeme za aksam-namaz stigose nekakve sjajne kutije. Bila je to topla riza sa komadom pileceg pecenja. Vecerali smo i cekali polazak u prostoru gdje vrijeme i ne postoji. Sve se odvija nekako sporo i smireno. Ta opustena atmosfera vjerovatno je doprinijela da niko ne reaguje ni na informaciju da cemo umjesto u 9 poletjeti u 10. Pa ne bi ni tako, poletjesmo nekoliko minuta prije ponoci ogromnim avionom, velicine onih koji kod nas lete “preko bare”. A do Medine letjesmo samo pola sahata.
Ponedjeljak 7 oktobar
Koferi koje smo imali zacas se, umjesto u gepeku autobusa ispod sjedista, nadjose na krovu. Krenusmo prema hotelu “Dallah” koji se na nasu radost nalazi na samo sto metara od poslanikove dzamije. Momak po imenu Berin podjeli nam kljceve trokrevetnih soba. Moji “cimeri” postadose braca Huso i Reuf iz Grand Rapidsa. Po dolasku u uredno opremljenu sobu prvo se istusirasmo uz abdest i krenusmo ka poslanikovoj dzamiji iako je bilo 3 sata iza ponoci. Kao sto vec rekoh, ovdje vrijeme i ne postoji jer sve funkcionishe shodno namazu. Kad pitash konobara kad ce vecera, odgovara kratko “poslije akshama”. Kad pitash prolaznika kad se otvara banka, odgovara “poslije sabaha” … I tako redom. Postoji samo pet vakata, i to je to.
Poslije sabah-namaza u poslanikovoj dzamiji skoro svi smo otisli na spavanje. Umornim hadzijama nije mnogo trebalo da se odmore. Ulica od naseg hotela do dzamije prepuna je ulicnih trgovaca i ogromnom ponudom svega i svachega. Odlazim prvo u mjenjacnicu gdje za 100 dolara dobijam 375 rijala. I krecem prema kiosku sa natpisom “Starbucks”, da dodjem sebi – sto bi se kod nas reklo. Cijena kahve 13 rijala, otprilike oko 4 dolara. Ezan za podne-namaz usmjeri me opet ka poslanikovoj dzamiji za koju je malo reci samo “dzamija”. Radi se o ogromnom prostoru na koji bi sigurno mogla stati cetiri fudbalska stadiona sa svim tribinama. Mnogo prelijepih munara i ogromnom mermernom povrsinom oko njih iznad kojih se automatski podizu ogromni suncobrani. E to je posebna prica. Kad je hladovina, ili noc ti skupljeni suncobrani lice na munare. A kad temperatura poraste, toplotni senzori im salju “komandu” da se rasire i stvore hlad za cijelu tu povrsinu oko poslanikove dzamije. Tehnolosko savrsenstvo automatski prska vodu iz njih koju rasprskavaju veliki ventilatori. Temperatura od 108 Farenhajta se tu i ne osjeti.
Vratih se prema hotelu sa namjerom da kupim bijelu haljinu koju ovdje svi nose. Nisam ni slutio da je to tako udoban dio odjece. Kad sam skinuo farmerice ko da sam se oslobodio nekog velikog tereta. Tek tada sam uvidio koliko sam se ogrijesio kad sam u Americi gledao one u tim dugackim bijelim haljinama i pomisljao “vidi ekstremiste”. Vjerujem da su za mene “ovi ovdje”, kad su me vidjeli u farmericama i majici pomislili “vidi budale”. E sad sam i ja u toj bijeloj kosulji, bas kao i svi ostali oko mene.
Krenuh sam da trazim mjesto gdje se nalazi poslanikov mezar. Dodjoh do jednog od mnogobrojih cuvara u zelenim uniformama, na jednom od mnogobrojnih ulaza. Na moje zaprepastenje, kad me shvati sta zelim, uhvati me za ruku i samo rece “kam…kam”. Na putu prema poslanikovom mezaru ogromna je guzva. A ovaj vukuci mene za sobom vikao je “jala…jala” i krci put do samih mezara. Stao je pored mene i prstom pokazivao zelenu ogradu sugerisuci mi da poselamim poslanika i njegove ashabe Omera i Abu Bekera r.a, najezih se sav u tom momentu i kao da cuh “alejkum selam”. Ni sad mi nije jasno sto je taj policajac u zelenoj uniformi izabrao bas mene da me vodi do samog mezara. Zahvalih mu se i on nestade.
