Muftija Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike dr. Sabahudin ef. Ćeman, danas je održao hutbu u Islamic Center of North Phoenix. Sadržaj hutbe prenosimo u cijelosti, uz različite poruke na bosankom i engleskom jeziku.

Tišina u vremenu buke

Bismillāhi-r-Rahmāni-r-Rahīm.

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Onome koji nas je naučio riječima, a zatim nas poučio tišini. Hvala Mu što nam je dao jezik da govorimo istinu, razum da prepoznamo dobro i srce koje zna kad treba šutjeti. Neka su salavat i selam na našeg voljenog Poslanika, Muhammeda ﷺ – čovjeka čija su šutnja i riječ bile jednako mudre, čija je blagost bila jača od svake galame svijeta.

Draga braćo i sestre, virtualni svijet, htjeli to priznati ili ne, sve više oblikuje naše misli i odnose, a da toga često nismo ni svjesni. I dok čovjek misli da upravlja vremenom, zapravo vrijeme polako upravlja njim. Sve rjeđe se pita koliko vremena provodi u tom virtualnom svijetu, jer to postaje dio svakodnevice. A kad svakodnevica potisne svijest o Allahu, tada se izgubi smisao vremena. Čovjek bi trebao da se zapita: koliko vremena zaista trošimo na ono što nas vodi Allahu?

Živimo u vremenu u kojem su riječi postale jeftine, a tišina skupa. U vremenu kada se svaka misao mora objaviti, svaka emocija prikazati, kada svako želi biti viđen i čut, a malo ko želi biti iskren. Riječi su postale lahke, a tišina teška. Svijet oko nas postao je jedno veliko govorno polje – svako komentariše, svako tumači, svako sudi. A istina… istina se tiho povukla, jer je umorna od glasnih ljudi. Kao da šutnja više nema mjesta u svijetu koji se boji da ne bude primijećen.

Naše riječi više ne žive u našim domovima, ne dopiru samo do onih koji nas znaju i vole. One putuju, šire se, odlaze nepoznatima, nevidljivima. Svaka rečenica koju napišemo može biti most do dobra – ali i jama grijeha. Poslanik ﷺ nas je upozorio:

مَن كَانَ يُؤْمِنُ بِاللّٰهِ وَالْيَوْمِ الْآخِرِ فَلْيَقُلْ خَيْرًا أَوْ لِيَصْمُتْ

“Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan – neka govori dobro ili neka šuti.” (Buharija i Muslim)

Zar nije čudno da su nam prsti postali brži od razuma? Da objavimo prije nego što promislimo, da komentarišemo prije nego što razumijemo, da sudimo prije nego što čujemo? Ibn Mes‘ud, radijallahu anhu, rekao je: “Ništa nije zaslužnije da bude dugo zatvoreno više od jezika.” A mi danas otvaramo jezike na ekranima više nego ikad.

Društvene mreže mogu biti dar – ako se koriste za dobro, za znanje, za savjet, za poziv u hajr. Ali one postaju tamnica kada nas odvedu u rasprave, kada nas hrane iluzijom važnosti, kada nam srce ispune pohvalama i brojkama. Poslanik ﷺ nas je učio:

مِنْ حُسْنِ إِسْلَامِ الْمَرْءِ تَرْكُهُ مَا لَا يَعْنِيهِ

“Dio savršenstva čovjekove vjere jeste da ostavi ono što ga se ne tiče.” (Tirmizi)

Zato, ako nas neka objava ne vodi Allahu, ako nas neki komentar ne popravlja, ako neka rasprava ne donosi mir – onda nije vrijedna ni riječi, ni pogleda, ni minute života.

Koliko samo duša danas pati od buke! Ljudi su umorni, srce im traži smirenost, ali umjesto dove traže potvrdu; umjesto Kur’ana, traže reakciju; umjesto tišine, traže pažnju. Imam Gazali je rekao: “Jezik je ogledalo srca. Ako želiš znati ko si – slušaj šta govoriš.” Zato, pogledajmo svoje riječi… Govore li o nama ono što bismo voljeli da Allah čuje?

Možda neko kaže: “Moja je namjera bila dobra.” Ali dobra namjera ne opravdava lošu posljedicu. Ibn Kajjim je rekao: “Koliko je puta neko htio dobro, a otvorio vrata zlu koja nije mogao zatvoriti.” Zato, ako će tvoja riječ povrijediti – šuti. Ako će tvoja šutnja sačuvati mir – šuti. Jer nekada je šutnja ibadet, a riječ iskušenje.

Braćo i sestre, nikada svijet nije bio glasniji – a čovjek prazniji. Nikada više slika, a manje pogleda u sebe. Nikada više prijatelja, a manje istinske bliskosti. Nikada više objava, a manje dove. U toj buci nestaje ono što nas čini vjernicima – smirenost, sabur, razmišljanje, dova u tišini noći.

Islam ne osuđuje tehnologiju, nego srce koje je koristi. Ako koristiš mreže da preneseš dobro, da podijeliš istinu – bit ćeš nagrađen. Ali ako ih koristiš za raspravu, dokazivanje ili vrijeđanje – znaj da time gubiš ono što ti je najvrjednije: svoj nijet. Poslanik ﷺ je rekao:

فَطُوبَى لِلْغُرَبَاءِ

“Pa blago onima koji su strani (tuđi, izdvojeni).” Ili: “Blago onima koji budu tuđi u vremenu grijeha.” (Muslim)

Budi taj garib – onaj tihi u vremenu galame. Budi onaj koji se ne raspravlja, koji ne trči za pažnjom, nego za Allahovim zadovoljstvom. Jer doći će dan kada neće biti profila, ni objava, ni lajkova, ni pratilaca. Bit će samo Knjiga naših djela i Allah, koji će nas pitati:

وَيَوْمَ تَشْهَدُ عَلَيْهِمْ أَلْسِنَتُهُمْ وَأَيْدِيهِمْ وَأَرْجُلُهُمْ بِمَا كَانُوا يَعْمَلُونَ

“Na Dan kada će njihovi jezici, ruke i noge svjedočiti protiv njih o onome što su činili.” (En-Nur, 24)

Braćo i sestre, ne dozvolimo da ekran bude naša kibla, da lajk bude naša nagrada, a broj pratilaca naša vrijednost. Naša vrijednost je u iskrenosti, u dovi, u tihoj noći kada niko ne vidi osim Allaha.

Prava da’va nije da se prepireš, da sudiš, da pokazuješ. Prava da’va je kad pozivaš Allahu s ljubavlju, s blagošću, s iskrenošću i strpljivosti. Ako tvoje riječi ne bude ljubav prema Allahu – zastani. Jer da’va bez ahlaka, bez iskrenosti i bez sabura nije da’va. Na Sudnjem danu Allah neće pitati: “Koliko si imao pratilaca?” nego: “Koliko si imao iskrenosti?”

Mnogi danas ne pozivaju Allahu, nego svom tumačenju Allaha. Ne brane vjeru – nego svoj ego. I dok se raspravljamo o vjeri, zaboravljamo živjeti vjeru. Poslanik ﷺ nije bio pozivalac koji sudi – nego onaj koji razumije. Nije rušio glasnoćom, nego gradio blagošću. Njegova da’va nije bila ideologija, nego ljubav koja je spajala srca različitih ljudi. Prava da’va nije u mnoštvu riječi, nego u primjeru. Nije u dokazivanju, nego u milosti. Nije u pobjedi nad drugima, nego nad samim sobom.

Zato, braćo i sestre, u vremenu buke – birajmo tišinu. U vremenu površnosti – birajmo dubinu. U vremenu rasprava – birajmo dovu. Jer tišina vjernika nije praznina, to je razgovor srca s Gospodarom. A dok govorimo o riječima, o ponašanju, o onome što ostavljamo iza sebe, sjetimo se da i naša djeca gledaju. Naša djeca vide kako se ponašamo na mrežama, kako pišemo, s kim se raspravljamo, koga ismijavamo, koga hvalimo. I možda ne kažu ništa – ali upijaju sve. Zato se zapitajmo: kakav im primjer dajemo? Kakav islam im pokazujemo – onaj koji gradi ili onaj koji ruši?

A možda će i ova hutba, kao i svaka druga riječ današnjice, imati svoje komentare. Bit će onih koji će je pohvaliti, i onih koji će je osporiti. Bit će i onih koji će je odslušati/pročitati samo do pola – jer tako smo navikli, da sudimo prije nego što razumijemo. Ali ja bih, draga braćo i sestre, volio da se barem jedan čovjek, samo jedan, iskreno zapita: Šta moj odnos prema društvenim mrežama govori o mom odnosu prema Allahu? Jer hutba nije napisana da se dijeli – nego da se doživi. Nije izgovorena da se komentariše – nego da podstakne na individualno razmišljanje.

Allahu naš, Gospodaru tišine i govora, Tebe molimo – nauči nas da šutimo kada riječ vodi zlu, a da govorimo kada riječ vodi Tebi. Očisti naša srca od želje za dokazivanjem, od pohvale ljudi i od potrebe da budemo viđeni.

Allahu, učini naše jezike blagim prema ljudima, ali snažnim u Tvojoj istini. Sačuvaj nas od praznih riječi, od gnjeva i oholosti, od onoga što razdvaja srca.

Allahu, učini da svaka naša objava bude svjedočanstvo dobra, a svaka naša tišina svjedočanstvo mudrosti. Učini da naši prsti ne kucaju grijeh, da naši pogledi ne šire smutnju, da naši jezici ne povrijede nikoga.

Allahu, blagoslovi naše porodice, našu omladinu i našu zajednicu. Daj nam čista srca i mirne jezike. Učini nas od onih čije riječi liječe, čija tišina uči i čija prisutnost donosi smirenost.

Gospodaru naš, primi naše riječi koje su iskrene, a oprosti nam one koje nisu bile. Učini da nas Tvoja milost pokrije tamo gdje nas naše riječi ne mogu opravdati. I kad se svi glasovi ugase, učini da Tvoj poziv ostane u našim srcima – tih, ali jasan, kao dova koja ne prestaje:

“Allahu, Ti si naš mir, Ti si naše svjetlo, Ti si naša tišina u buci ovoga svijeta.”

When Silence Becomes Worship

Bismillāhi r-Raḥmāni r-Raḥīm.

All praise belongs to Allah — the Most Gentle, the Most Knowing — the One who created our hearts with the need for peace and our tongues with the ability to bring it. We praise Him in our words and in our silence, and we send endless blessings upon our beloved Prophet Muḥammad ﷺ — the man who lived among people but never lost himself among them, who spoke truthfully, listened sincerely, and remembered Allah constantly.

Respected brothers and sisters,

We live in a time unlike any before it — a time when a new world has entered every home: the world of social media. It sits in our pockets, on our tables, beside our beds. It never sleeps, never stops, and never runs out of voices calling for our attention. Sometimes it connects us beautifully, helping us share goodness and knowledge across distances. But other times, it quietly steals from us — our focus, our peace, our gratitude.

With one click, we can spread words that lift hearts. But with that same click, we can hurt someone we’ll never meet. We can plant seeds of kindness — or of arrogance, envy, and pride. And perhaps without realizing, we begin to measure our worth by what people see, instead of what Allah sees.

So each of us must ask ourselves honestly: am I using this world of screens to come closer to Allah, or am I letting it pull me further away? Every image we post, every comment we write, every moment we waste — all of it is seen. All of it is recorded. Allah reminds us in His Book:

مَا يَلْفِظُ مِن قَوْلٍ إِلَّا لَدَيْهِ رَقِيبٌ عَتِيدٌ

“Not a word does a person utter except that with him is an observer prepared to record.” (Surah Qāf, 50:18)

Brothers and sisters, each of us today lives in a world full of noise — not only around us, but within us. The noise of comparison, of distraction, of wanting to be noticed, of fearing to be forgotten. The world around us keeps shouting: “Speak. Show. Share. React.” But deep inside, the soul whispers softly: “Be still. Reflect. Return to Allah.”

There is nothing wrong in using the blessings of our time. To connect, to learn, to share goodness — these are acts of worship when done with sincerity. The problem begins when what we use begins to use us; when the screen no longer serves our heart, but shapes it. Social media can be a path to reflection or a river of distraction — and the difference lies not in what we hold in our hand, but what we hold in our heart. Allah reminds us in the Qur’an:

وَلَا تَقۡفُ مَا لَيۡسَ لَكَ بِهِۦ عِلۡمٌ‌ۚ إِنَّ ٱلسَّمۡعَ وَٱلۡبَصَرَ وَٱلۡفُؤَادَ كُلُّ أُوْلَـٰٓٮِٕكَ كَانَ عَنۡهُ مَسۡـُٔولاً۬

“And do not pursue that of which you have no knowledge. Indeed, the hearing, the sight, and the heart — about all those [one] will be questioned.” (Surah al-Isrā’, 17:36)

Every moment we look, every word we type, every thought we nurture — all will one day speak for or against us. The Prophet ﷺ said: “Part of a person’s excellence in Islam is to leave what does not concern him.” (Tirmidhī)

How many things today concern us only because we let them in? How much peace have we lost not because of what happened to us, but because of what we chose to keep watching, reading, comparing? We often think of silence as emptiness, but in Islam, silence is an act of intelligence and worship. The Prophet ﷺ said: “The one who remains silent is safe.” (Ahmad)

That silence is not only with the tongue, but with the heart — when the believer stops feeding the inner noise of worry and envy,  and instead listens to the voice of faith. The heart that remembers Allah learns how to quiet the world. Allah says in the Qur’an:

يَـٰٓأَيُّہَا ٱلَّذِينَ ءَامَنُواْ ٱذۡكُرُواْ ٱللَّهَ ذِكۡرً۬ا كَثِيرً۬ا (٤١) وَسَبِّحُوهُ بُكۡرَةً۬ وَأَصِيلاً (٤٢)

“O you who believe, remember Allah with much remembrance, and glorify Him morning and evening.” (Surah al-Aḥzāb, 33:41–42)

Notice, Allah says “remember Him often.” He does not say “speak of Him often.” True remembrance is not only on the tongue — it is in the stillness of a grateful heart. You can be silent and yet your heart can be saying “alḥamdulillāh.” You can say nothing, and yet your soul can be making du‘ā’.

My brothers and sisters, when we fill every quiet with a screen, when we run to distraction instead of reflection, we lose the sweetness of presence with Allah. Every believer needs moments of retreat — not a retreat of distance, but of depth. A time when you say: “Enough for now, world. Let me listen to my heart. Let me remember Who gave it life.” The Prophet ﷺ said in another beautiful hadith: “There is a piece of flesh in the body; if it is sound, the whole body is sound, and if it is corrupt, the whole body is corrupt — indeed, it is the heart.” (Bukhārī & Muslim)

So the question is not how busy our lives are — the question is how sound our hearts remain amid the busyness. Every time we lose focus, every time we feel restless, it is the heart calling us back to its Creator.

Brothers and sisters, Allah does not forbid us from enjoying this world — but He reminds us not to drown in it. He says:

وَمَا ٱلۡحَيَوٰةُ ٱلدُّنۡيَآ إِلَّا لَعِبٌ۬ وَلَهۡوٌ۬‌ۖ وَلَلدَّارُ ٱلۡأَخِرَةُ خَيۡرٌ۬ لِّلَّذِينَ يَتَّقُونَ‌ۗ أَفَلَا تَعۡقِلُونَ 

“This worldly life is no more than play and amusement, but far better is the ˹eternal˺ Home of the Hereafter for those mindful ˹of Allah˺. Will you not then understand? (Surah al-An‘ām, 6:32)

This verse is not a rejection of life — it is a reminder of balance. Use the world, but do not let it own your peace. Use technology to share goodness, not to seek validation. Let your words online reflect your values, your gratitude, your respect — so that your presence, even behind a screen, is an act of worship. When you pause before speaking, that pause is worship. When you scroll past something harmful without engaging, that restraint is worship. When you turn your attention from people to prayer, that silence becomes your dhikr.

O Allah, soften our hearts in a world that hardens them. Teach us to use our time, our words, and our tools for what pleases You. Protect us from distraction disguised as progress, from pride disguised as expression, from comparison disguised as curiosity.

O Allah, fill our silence with remembrance and our speech with sincerity. Make us among those who are remembered by You even when they are unseen by the world. Give our hearts the quiet that listens to guidance and the courage to let go of what brings noise.

And when our days come to an end, when all words fall silent, let our hearts still whisper “Lā ilāha illā Allāh.” Let that be the sound of peace that follows us to eternity.