Tumačenje Islama u dvadeset i prvom stoljeću: Izazov pojedincima i zajednici u dijaspori

Autor: Dr. Hazim Fazlić

U ljudskoj je prirodi da se susteže govoriti javno, posebno u većim skupovima. Čovjek se plaši iznijeti svoje misli u javnost, brinući se da ono što misli i kaže možda neće biti ispravno ili pristojno. Ono što se izgovori je nepovratno, te je čovjek vlasnik svoje riječi sve dok je ne izgovori, a onda kad je izgovori, više ne može gumicom ili delete dugmetom obrisati ono što je kazano. Ipak, ako se osobno mišljenje ne iznese, neće se znati da li je dotično gledište ispravno, da li je nečije razumijevanje svijeta pravilno ili ne. Pri izražavanju nečijih osjećaja i vlastitog tumačenja i razumijevanja svijeta, bitno je i kome se govori. Ako govorimo o religiji ili filozofiji nekome koga samo interesuje sport, možda će nas ismijati. Pomislit ćemo da smo mi u krivu, a drugi da su u pravu, što ne mora biti slučaj. Zato ljudi nastoje da se druže sa svojim istomišljenicima, tj. sa ljudima koji će ih saslušati i poštivati njihova gledišta, čak i ako se sa njima ne slažu. Naš svjetonazor dakle, ne mora da se slaže sa svjetonazorom drugih ljudi. Ako većina ljudi nešto čini ili ne čini, ne mora značiti da mi nismo u pravu, ako radimo suprotno. Zavisno od slušatelja, naše mišljenje može izgledati pogrešno, a u stvarnosti ono je ispravno, ili obratno. Zato što pogrešno mišljenje može naštetiti nama i drugima, svako bi trebao imati ispravno mjerilo koje će mu pomoći da razlučiti šta je ispravno, a šta ne.

Muslimani vjeruju da je Kur’an riječ Božija, i da je Kur’an, uz Sunnet Božijeg Poslanika, trajno mjerilo naših gledišta i naših dijela. “Ostavljam vam dvije stvari, ako ih se budete pridržavali nećete zalutati, a one se neće razdvajati do Sudnjeg dana. To su Allahova knjiga – Kur’an i moj sunnet.”, je poznati hadis koji ovo potvrđuje. Ipak, kad smo kod Kur’ana i Hadisa Poslanika, naći ćemo različita tumačenja određenih ajeta i hadisa. Kur’an je jedan, ali postoje mnoga tumačenja njegova značenja. Takođe, hadiska literatura sadrži brojne hadise Poslanika a.s. koji su vjerodostojni, manje ili više, i na osnovu njihove vjerodostojnosti učenjaci fikha donose svoje zaključke. Općenito, religija kao takva je podložna različitim tumačenjima. Da to nije slučaj, ne bi onda religija kroz historiju podržavala i nasilje i mir, i pravdu i diskriminaciju, i pomirenje i odmazdu.[1] Islam se, npr. tumači da bude razlogom zabrane obrazovanja muslimanki u Afganistanu, dok u Kataru vodeća osoba u obrazovanju je žena, Šeika Mozah, koja na osnovu Kur’ana i Sunneta, podstiče stotine hiljada muslimanki da završavaju dodiplomske i postdiplomske studije.

Ko dakle treba tumačiti Islam i prenijeti nam njegovu poruku danas? Mada smo kao ljudska bića obdareni sa visokim stepenom izbora kad je u pitanju sloboda mišljenja i govora; u osnovi laici ne mogu tumačiti temeljne izvore vjere. Islam zahtjeva da visoko specijalizirani doktori, koji rade sa duhovnom i društvenom stranom naših života, tumače temljne izvore Islama, na isti način kao što očekujemo da visoko specijalizirani doktori, koji rade sa našim fizičkom stranom, liječe naša tijela. Muslimanski učenjaci su složni u stavu da niko nema prava da tumači ajete Kur’ana shodno svome osobnom mišljenju i stavu. Poslanik a.s. je rekao: Ko tumači Kur’an po svom ličnom nahođenju, pravi sebi mjesto u vatri. Onaj ko itumači Kur’an prema svom mišljenju, počinio je grijeh, čak i ako pogodi.

U današnjem kako islamskom, tako i zapadnom svijetu, hiljade muslimanski eksperata nastoje reinterpretirati dva temeljna izvora vjere Islama, Kur’an i Sunnet, na način da zadovolje potrebe muslimana koji žive u dvadeset prvom stoljeću. Počevši od islamskog reformizma kasnog devetnaestog stoljeća, i njegova lučonoše Muhammeda Abduhua, te njegove daleko poznate izreke da „Bog veličanstveni nas neće na Danu Sudnjem pitati o mišljenjima ljudi i tome kako su oni razumjeli Kur’an, nego će nas pitati o Svojoj Knjizi koju je objavio zarad našeg naputka i naše Prave Staze!;”[2] pa do naših suvremenika, Kardavija, Ali Džume i Tarika Ramdana, koji kao najviši autoriteti u islamskih disciplinama, naučno utemeljeno nude neka od rješenja za suvremene muslimane.

Pristupati na ovaj način osnovnim izvorima Islama nije jednostavan posao, i mada velika većina onih koji se danas bave, reicmo, tumačenjem Kur’ana, ispunjavaju neophodne uvjete, (temeljito poznavanje Qur’ana, povoda objave, derogiranih ajeta, te upućenost u hadiske znanosti, lanca prenosilaca i stepena vjerodostojnosti hadisa, kao i arapskog jezika i književnosti, pred-islamske poezije, itd.), mnogi od njih imaju potpuno suprotne stavove, i ono što nazivamo ‘muslimanskom renesansom’ ne dolazi bez svojih poteškoća.

Takođe, mora se podcrtati da su neka načela Islama nepromjenjiva, bez obzira na vrijeme i mjesto. Nijedan ozbiljan islamski učenjak nije pokušao svojim tumačenjem Kur’ana ili Sunneta ukinuti ili promijeniti način obavljanaja namaza, ili promijeniti principe zekata. Ovakav pokušaj vodio bi novotariji u vjeri, što islamska praksa žestoko osuđuje. Ono što je definirano kao ibadet, ili obredoslovna strana Islama, jednostavno se ne može mijenjati, ono je propisano i vječno.

Naša mišljenja dolaze od Bogom dane razboritosti ili prirodne pameti, od stečenog znanja putem obrazovanja i našeg životnog iskustva. Otuda izreka: Bog daje pamet, škola znanje, život iskustvo. Evidentno je da muslimani počesto znaju iznositi svoja vlastita mišljenja za koja nemaju nikakva uporišta. Naša mišljenja o Islamu rijetko da dođu iz provjerenih muslimanskih izvora i ispravnih tumačenja od strane vodećih islamskih učenjaka u svijetu. Naši stavovi moraju biti utemeljeni na činjenicama, a ne na nekoj maglovitoj ideji o tome kako bi Islam trebao da izgleda.

Islam je izuzetno kritičan prema onima koji iznose svoja mišljenja bez valjanog dokaza. Ibn Sirin rahimehullah je jednom prilikom rekao: „Zaista je ovo znanje Vjera, pa gledajte od koga svoju Vjeru uzimate“. Za one koji teže za ispravnim znanjem i razumijevanjem Vjere, Kur’an preporučuje da pitaju one čija je odgovornost i dužnost da opominju. “Zato upitaj one koji opominju (ili one koji znaju) ako ne znaš” Qur’an, 21:7. Oni koji znaju, ili ehlu zikr, su učenjaci ili ulema.

Kako smo na početku istakli, mišljenje jedne individue nerijetko se oblikuje zahtjevima vremena i društvenim pritiskom. Tako neki u Islamu nastoje mijenjati sve ono što smatraju da nije u skladu sa njihovim razumjevanjem vjere Islama. U većini slučajeva, takvi idu linijom manjeg otpora, pa ono što im u Islamu odgovara to prihvataju, a ono što im ne odgovara, to odbacuju. „Kako to da u jedan dio Knjige vjerujete, a drugi odbacujete?! Onoga od vas koji čini tako stići će na ovome svijetu poniženje, a na Sudnjem danu biće stavljen na muke najteže. – A Allah motri na ono što radite“ Kur’an, 2: 85. Iako je Poslanik Muhamed a.s. savjetovao, „Olakšavajte ne otežavajte….[3] , Islam je u većini slučajeva uspostavio jasne granice onog što je dozvoljeno i onog što je zabranjeno. Stoga je neophodno da se osobno mišljenje i razumjevanje pojedinih elemenata vjere, uporedi i potvrdi sa gledištima onih koji znaju bolje. Tako se u svom pristupu nećemo zadovoljiti sa površnim i šupljim znanjem naših poznanika i radnih kolega, za koje je pitanje koliko znaju o Islamu, nego ćemo prići onima čije se znanje temelji na dugogodišnjem studiranju tradicionalnih islamskih disciplina, arapskog jezika, i logike.

Danas Muslimani, posebno oni koji žive na zapadu, osjećaju društveni pritisak da prilagode svoja vjerovanja i praktikovanje vjere većini. To je veliki izazov za sve, kako za pojedince, tako i za familije, imame i vjerske učenjake. Obaveza je muslimana da žive i rade u zemljama koje su odabrali da budu njihove usvojene domovine, i da osjećaju i pokazauju nepoljuljani patriotizam prema domovini i ljudima sa kojim žive. U isto vrijeme muslimani će ostati vjerni svojoj vjerskoj tradiciji i svome moralnom kodu i duhovnom izvorištu.

Svi prepoznajemo da to nije lahko, posebno kad su u pitanju naše mlađe generacije kojima bi trebali prenijeti ispravnu poruku Islama. U našim pokušajima možda ćemo se izmoriti ili odustati, možda ćemo naići na velike kritike i nerazumijevanja. Ali ovo vrijeme u kojem živimo najbolje je opisao Poslanik Božiji kad je rekao: Doći će vrijeme kad će vjeru biti teško očuvati, kao što je teško očuvati žeravicu na dlanu. Ako je ispusti ugasit će se, ako je zadrži opržit će ga.“

Da bi razumjeli i prakticirali naš islam ispravno, potrebno je da smo skromni u traženju istine i pravih odgovora, od pojedinaca, organizacija i obrazovnih institucija. Imamo pravo na naše mišljene po pitanju Vjere, sve dotle dok je naše mišljenje u skladu sa osnovnim islamskim principima. Na našem putu, kao pojedinci i kao zajednica, moramo se vratiti osnovama naše vjere, da detaljno prakticiramo neprikosnovene forme ibadeta, kao što su namaz, zekat, post i hadždž. Sa ovih temeljnih stubova naše vjere, moći ćemo podići građevinu našeg etičkog, duhovnog, društvenog i ekonomskog koda. Da Allah dž.š. obaspe Svoje blagodati na ovu generaciju, kako bi imala znanja, mudrosti i moći da svoje stanje popravi. Amin!