BOŠNJAKINJA KROZ HISTORIJU
Mr. Aiša Purak
Kroz cijelu bošnjačku historiju, žena Bošnjakinja ljubomorno je čuvala i očuvala svoj vjerski, nacionalni i kulturni identitet. Ponekad je cijena za očuvanje spektra njenog identiteta bila veoma visoka, pa je njegovo očuvanje svojim životom plaćala. Društveni i pravni položaj naše žene mijenjao se shodno vladajućim strukturama. Prije dolaska Osmanskog carstva na prostore Bosne i Hercegovine, te nakon njegovog odlaska s bosanskohercegovačkog prostora, zabilježeno je niz masovnih stradanja žena. Masovna ubijanja, silovanja, prodaja i kupovina, pokrštavanja žena – sve je to bio krvavi danak kojeg su kroz historiju plaćale, zbog izbora ili sudbine da budu drugačije od svojih susjeda, žene Bošnjakinje. Bila je to i sramna mrlja mnogih vladajućih struktura Bosne koje su zakazale u njihovoj zaštiti.
Prvo masovno stradanje žena na područiju Bosne desilo se u prvom stoljeċu po Isau, a.s, kad su Rimljani na obalama istoimene rijeke Bosne u krvi ugušili posljednja ilirska plemena, koja su dotle hiljadu godina nastanjivala zapadni Balkan. Ponosne ilirske žene, prema zabilješci rimskih hroničara, braneći svoja ognjišta bacale su se s djecom u naručju sa zidina Citadele Ardube, sadašnjeg Vranduka, i uzvikivale: “Radije smrt nego ropstvo”. Kada su Rimljani nakon višestrukih i bezuspješnih pokušaja napokon ušli u Vranduk, vidjeli su prizore od kojih im se, prema legendi, ledila krv u žilama. Žene su se s malom djecom bacale sa zidina starog grada da ne bi pale u ropstvo, a preostali muškarci su izvršavali samoubistvo iz istih razloga.
Od pamtivijeka je Bošnjakinju krasila velika snaga i vjera. Čak i kada je bile zarobljavana i mučena, Bošnjakinja nije dala svoje vjere i identiteta. U narodnoj pjesmi spominje se junaštvo Lejle Blažević koja je oteta u Dalmaciju i koju ni tepsije dukata i bisera, ali ni prijetnja mučenjem, nisu naveli da promijeni svoj vjerski identitet, pa u pjesmi stoji: “…ne prevari, ne prevjeri Lejla…”
Godine 1737. kada je napadnuta Banja Luka i okolina, čitavu jednu četu u odbrani Banja Luke sačinjavale su žene. Na žalost, Bosnu ratovi nikada nisu zaobilazilia, a u tim ratovima Bošnjakinje su se često borile i ginule kao istinske heroine, ništa manje uzvišene od heroja bosanskog otpora. U Donjem Vakufu, pored ceste koja skreće za Bugojno, postoji u travi epitaf na kojem piše “Šehid-djevojka”. Ne zna se ima ove bošnjačke heroine koja je poginula u borbi s uskocima u 17. stoljeću, ali je ostao spomen na ženu koja je branila svoj toprak i svoj identitet. U haremu džamije u Cernici u Mostaru ostalo je zabilježeno ime Hane Hrvićeve koja je “branila Mostar od Stojana Jankovića”.
Nezaboravan je primjer mlade i hrabre heroine, Emine Bučan, dvadesetogodišnje Bošnjakinje s Bara (selo kod Sjenice), u toku velike četničke ofanzive u januaru i februaru 1943. godine na Bihor, Pešter i Limsku dolinu, a radi uništenja muslimanskog življa na tim prostorima. Emina je herojski branila svoju kuću, braću, sestre i komšije koje su četnici opkolili. Kada je nestalo municije pošla je u hambar da je preuzme, ali su je tada uhvatili četnici. Prepoznavši među njima komšiju, obratila mu se riječima: „Krv neka ti je halal, a obraz mi čuvaj“. Komšija je shvatio značaj tih riječi i ubio ju je ne dozvolivši da je razjarena četnička grupa siluje. Ovaj čin žrtvovanja mladog života za odbranu djece, starih i iznemoglih, posebno za obraz, čast i dostojanstvo, ostaje kao trajni simbol onog kroz šta je prošao bošnjački narod, te nas poučava da su obraz i poštenje vredniji od samog života.
Sjetimo se i bacanja bilećkih bošnjaka u jamu Čavkaricu, u septembru 1941. godine, i svjedočenja Hadžere Bijedić koja kaže: “Kada su nas četnici uhvatili, rekli su nam da nas vode u Stolac. Bilo nas je oko 600, što žena, što djece i staraca, a među nama se nalazio i pokoji mladić kojeg su uhvatili nakon što mu je nestao i posljednji metak. Poveli su nas prema Nevesinju, te nas opet odatle vratiše govoreći da će nas povratiti kući, dok su oni u stvari tražili jamu u koju će nas moći baciti. Najzad im je pošlo za rukom i našli su jamu koja im je bila po volji. Nas su malo dalje od jame zadržali, dok su nas trojica sa puškama čuvali, da im ne bi pobjegli, a jama je od nas bila udaljena kojih 50 metara i iza jednog malog brežuljka tako da mi, koji smo ovamo ostali, nismo mogli vidjeti kako ih bacaju. Jedan je od njih dolazio u razmaku od 10 do 15 minuta i odvodio nas po petero. Najzad dođe red i na mene. Povedoše me s jednom ženom, jednim starcem i dvoje nejake djece. Od prve partije mene su bacili prvu. Čim sam prišla jami i vidjela šta me čeka, ja sam se od straha onesvijestila. Kad sam pala u jamu potres me je osvijestio. Dno jame bilo je malo šire od otvora. Ja sam se odmah pomakla u stranu, da me ne bi udarili oni što će doći iza mene, što su ih bacali. Osjećala sam pored straha i velike bolove u lopatici, jer sam prilikom pada izglavila ruku u lopatici. Osim mene bila je još živa jedna žena, isto Ćatuša, koja je bila noseća. Ona je mnogo jaukala i previjala se od bolova zadobivenih prilikom pada. Ona je umrla drugi dan. Ja sam i dalje živjela, hranila sam se hljebom, kojeg sam ponijela sa sobom kad sam pošla, jer sam se nadala da će mi trebati usput. To isto su učinili i mnogi od nas. Dosta sam našla hljeba i u džepovima mrtve djece, te sam se i s time hranila. Dva puta su mi i čobani bacali po malo hljeba. Ispočetka me je bilo mnogo strah, ali sam se poslije navikla. U samoj jami nije zaudaralo i tu sam proboravila 81 dan. Nakon toga su me izvadili seljaci iz Nevesinja. Kad sam izašla, nije na meni bilo više od 30 kg, dok sada imam blizu 70“, svjedočila je Hadžera Bijedić.
Bošnjakinja je vremenom čuvala svoj obraz i obraz svoje porodice, čuvala je halalom zarađeni krov nad glavnom, čuvala je Bošnjakinja i plod srca svoga – ali dušmani to nisu mogli gledati. Od pamtivijeka su udarali na njen obraz, rušili njen dom i ubijali plodove njenog srca. Sjetimo se naše Prijedorčanke, majke Have Tatarević, Bošnjakinje kojoj su zločinici ubili šestoricu sinova i muža. Naša majka Hava živa u zemlju ne može, a bol joj teži od zemlje. Koliko Bosna, Sandžak, i Kosovo imaju takvih žena koje su vijekovima gubile muževe, sinove, kćerke? Zatim, naša nana Fata Orlović koja je simbol bosanskog ponosa i dostojanstva. Fata Orlović brani svoj prag, brani svoju avliju, a time ujedno ona brani prag, avliju i ugled Bosne. Bakira Hasečić je bošnjački Đerdzelez Alija. Ona nema straha od zločinaca i njihovih prijetnji. Ona se bori za pravdu i istinu, ali ne mačem, kao Đedzelez Alija, nego riječima i upornošću. Ovo su heroine našeg vremena, koje obično nemaju podršku nikakvih državnih institucija, a opet čine čuda. Majke Srebrenice su primjer bošnjačkih žena koje su ustale na noge da se bore i zaštite dostojanstvo žrtve nakon ubijanja njihove djece u genocidu. A kroz kavkve su strahote prolazile naše sestre i majke Srebrenice, najbolje nam ilustruje kazivanje majke Nure Alispahić, čiji se život odvija između dva mezarja. U Tuzli je mezar sina Admira, a u Srebrenici sina Azmira i muža Alije. Sina Admira ubila je granata na tuzlanskoj Kapiji. Imao je 24 godine. Sina Azmira ubili su zločinački „Škorpioni“ kod Trnova. Nije imao ni 17 godina. I Aliju, njenog muža, srpsko-crnogorski četnici ubili su u Srebrenici. Evo kako majka Nura opisije zadnji momenat sa svojim sinom Azmirom:
„Spakovala mu komad kukuruznog hljeba, malo šećera i soli i jednu presvlaku. Idi, sine, velim, valjda ćemo se sresti u Tuzli. Plačem ja, gledam za njim kako zamiče ispod kuće. Sutradan ja u Potočarima, hiljade naroda, kad, odjednom, pojavi se moj Azmir. Sine, otkud tebe? – pitam, a on se zaleti, zagrli me, izljubi, i kaže: ‘Nisam te mati bio poljubio pa sam se zato vratio.’ Još mi na obrazu stoji onaj njegov dah. Bi malo sa mnom i ode prema šumi, da se pridruži koloni“, prisjeća se Nura. Azmir nije bilo među preživjelima u dijelu kolone koja se probila na slobodnu teritoriju. Godinama se Nura nadala da će se pojaviti odnekud. Onda su joj javili da su identificirali njegove posmrtne ostatke.
„Bila je to šaka kostiju. Pronašli su ih negdje kod Trnova, tako su mi objasnili. Preživjela sam to. Kako, ne znam ni sama“, ispričala je Nura. Godinama kasnije, pred ponoć, dok se spremala za počinak, čut će kako spiker spominje Hag. Okrenem se i na ekranu vidim kako četnici strijeljaju grupu muškaraca. Među njima i moj Azmir. Gledam i ne vjerujem svojim očima. Srce mi stalo, ukočile se vilice. Jes’, moj Azmir, njemu pucaju u leđa. Pade moje dijete. Bos. Ni sedamnaest godina nije imao“, ispričala je Nura.
Drugo potresno svejdočanstvo dolazi od majke Džemile Delalić iz sela Dobrak, kod Srebrenice: „Sjedim ja među onim narodom u Potočarima, kad vidim, mlada ženica, stisla se, znoj joj teče, grč na licu. Priđem, pitam je šta joj je! Kaže: ‘Rađam!’ ‘De, sine’, velim ja njoj, ‘ufati se jednom rukom za me, a drugom za svoju svekrvu.’ Tako i bi. Oduprije se žena na nas, muško dijete zaplaka. Zgrabih ja dijete, hoću da mu zavežem pupak, kad četnik predame: ‘Spusti to dijete dolje!’, veli. Ja ga popustih na dimije, fino dijete, duže kosice, kao da je okupano. Četnik priđe, nogom stade djetetu na vrat… Crijeva izletiše…”, opisala je Džemila Delalić.
Drage moje Bošnjakinje, mi činimo polovinu bošnjačkog društva, a drugu smo polovicu rodile i odgojile. Mi imamo veliku čast ali i veliku odgovornost, posebno na prostoru Sjeverne Amerike. Ključ uspjeha džemata na prostoru Sjeverne Amerike je u našim rukama. Ako majka želi da joj muž i dijete bude u islamu, oni će i biti. Ako Bošnjakinja želi da joj muž i djeca idu u džamiju – oni će ići. Možda ne odmah, ali će krenuti. Bošnjakinja sve može, samo ako hoċe. Emanet Bošnjakinji Sjeverne Amerike je da ponosno nosi baklju islama, da ljubomorno čuva i očuva svoj identitet, svoju vjeru, jezik, kulturu. Ako mi pokleknemo izdali smo povjerene emante naših predaka; emanet ilirskih žena koje su se bacale žive u vatru pred rimskim vojnicima; emanet Lejle Blažević, koja nije prihvatila ni dukate niti bisere, niti je poklekla pred prijetnjama, te je ljubomorno čuvala svoju vjeru; emanet mlade Emina Bučan, dvadesetoogodišnje Bošnjakinje iz sela Bar kod Sjenice, koja je herojski branila svoju kuću, braću, sestre i komšije koje su četnici opkolili, a neprijatelja molima da joj poštedi čast halalivši im čak i svoj život. Ove uzorite heroine trebaju i moraju nam biti uzor. Bošnjakinja više ne smije nepripremljeno čekati i nespremno i skrštenih ruku čekati svoju smrt, silovanje, ubijanje djece, palenje kuće…
Stoga je važno da se mi Bošnjakinje uključimo i u društvene tokove i budemo aktivne u radu naših džemata, koji su temelj opstanka našeg duhovnog bića. Uključujte u džemate vaše muževe, djecu, unučad. Ugradite sebe u vaše džemate, ugradite vaš imetak u vaše dzemate, ugradite vaše znanje u vaše džemate.
Na žalost, naša braća Bošnjaci nemaju dovoljno sluha za uključivanje Bošnjakinja u društvene tokove života. Nekad su Bošnjakinje, u vrijeme osmanske vladavine, izdavala fetve, što najbolje dokazuje mezarje u haremu Hadžijske džamije, gdje se nalazi mezar Bošnjakinje koja je bila toliko obrazovana u oblasti hadisa, fikha i šerijatskog prava, da je izdavala fetve. To znači da su njeno znanje, ugled i položaj bili na nivou muftije. Danas, u cijeloj Bosni i Hercegovini, mogu se na prste pobrojati žene u džematskim odborima. O većim funkcijama da i ne govorimo, a kamoli da danas izdaju fetve, mada za to ne postoji nikakva vjerska prepreka. Ovo isto važi i za dijasporu, pa možemo s pravom konstatovati da su ljudska prava i slobode, te rodna ravnopravnost, bile izraženije u vremenu osmanske vlasti nego danas.
Iz generacije u generaciju naši dobri Bošnjani zaboravljaju kur’aski ajet koji glasi: „A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima…” (Et-Tevbe, 71.)
Žena je partner muškarcu kada je u pitanju njegova misija uspostavljanja reda u društvu. Na kraju, želim podsjetiti drage moje Bošnjakinje da je dužnost i obaveza nas žena, poput muškarca, da ispovijedamo vjeru islam i da ponosno i ljubomorno nosimo baklju islam na području Sjeverne Amerike. Shodno kur’anskom ajetu iz sure Et-Tevbe, vjernici i vjernice su:
– prijatelji jedni drugima,
– traže da se dobra djela čine,
– od nevaljalih odvraćaju,
– molitvu obavljaju,
– zekat daju,
– Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju.
Dragi moji Bošnjaci, braćo i sestre u islamu – u jedinsvu je snaga. Molim Allaha, dž.š., da nas ujedinji i ojača.
