Kroz historiju ljudskog postojanja, stranice su s posebnim poštovanjem opisivale ljude koji su izlazili iz svojih zona komfora i pomagali drugima, ne gledajući šta će zauzvrat dobiti. Takvi ljudi nisu živjeli samo za sebe, živjeli su za zajednicu, za dobro i za vrijednosti koje nadilaze lični interes.
U islamu pojam služenja drugima nije sporedna stvar – on je srž vjere. Naši poslanici bili su najuzorniji primjeri nesebičnog rada u historiji čovječanstva. Nisu tražili i molili za pomoć, priznanje niti zahvalnost, nego su djelovali. Časni Kur’an prenosi njihove riječi:
“Ja od vas ne tražim za ovo nikakvu nagradu; moja nagrada je samo od Gospodara svjetova.”
Poslanici nisu gubili nadu čak ni kada su ostajali sami ili kada su uz sebe imali malu skupinu sljedbenika. Njihova snaga nije dolazila iz brojnosti, već iz iskrenosti nijeta. Njihov pokretač nije bila masa, nego misija.
Zato se svako od nas treba zapitati koliko zaista volontira u svom džematu. Ovo se pitanje ne odnosi samo na imame niti na pojedince u upravi – ono se odnosi na sve nas. Džemat nije odgovornost jedne osobe, nego cijele zajednice.
Volontiranje je, u suštini, bitka protiv našeg najljućeg neprijatelja – ega. Ego nas uvjerava da čekamo, da se povučemo, da gledamo sa strane. Međutim, onaj ko izađe i volontira, uloži svoje vrijeme i trud radi Allahovog zadovoljstva – blago li se njemu. Takav je čovjek pobijedio sebe.
Danas se trebamo zapitati:
Da li i mi dovoljno doprinosimo svojim džematima? Jesmo li spremni izdvojiti svoje vrijeme, znanje i energiju bez očekivanja zahvale? Čekamo li da neko drugi uradi ono što je potrebno ili smo spremni prvi ustati? Džemat nije samo zgrada. Džemat smo mi. Ako mi ne nosimo emanet zajednice, ko će? Ako mi ne budemo stubovi, kako će se krov održati?
Volontiranje u džematu nije samo fizički rad. To je osmijeh na vratima džamije. To je pomoć starijem džematliji. To je podrška omladini. To je organizacija iftara, mekteba, predavanja i humanitarnih akcija. To je svaka iskrena namjera da zajednica bude bolja nego jučer.
Možda nas je malo. Možda je nekada teško. Možda nemamo podršku kakvu bismo željeli. Ali zapamtimo – i poslanici su često počinjali sami.
Historija pamti one koji su davali, a ne one koji su čekali. Allah voli one koji rade, a ne one koji samo kritikuju. Zajednica napreduje kada svako kaže: “Ja ću dati svoj doprinos.”
A na pitanje da li dovoljno volontiramo u džematu – svako od nas odgovor zna u svom srcu.
Jer kada služimo zajednici iskreno, mi zapravo služimo Allahu. A nagrada kod Njega nikada ne izostaje.
Amer ef. Ajanović
Bosnian Islamic Center of Bowling Green, KY
