1. Dr. Hadžikadić, Vi ste od 2014. godine predsjednik Sabora Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike (ICNAB). Kakvo stanje ste zatekli kad ste stupili na tu funkciju i šta se od tada promjenilo?
ICNAB, kao i svaka organizacija koja raste, prolazi kroz fazu sazrijevanja. ICNAB je sada u fazi kada mora precizno definisati prava i obaveze svih dijelova i elemenata svoje organizacije. Za to su potrebni pravilnici i struktura. Ti procesi su počeli prije skupštine Sabora održane 2014. godine kada sam ja preuzeo obaveze predsjednika Sabora. Od tada smo počeli proces definisanja raznih pravilnika, a na skupštini Sabora 2015. godine usvojili smo sljedeće pravilnike: Pravilnik o radu džamata, Pravilnik o radu medžlisa, Statut ICNAB-a i Pravilnik o radu Sabora (usaglašen radom izabrane komisije nakon skupštine Sabora).
2. Šta možemo očekivati od Sabora ICNAB-a koji će se održati u aprilu 2016. godine?
Sabor 2016. godine će nastaviti sa organizacionim i strukturnim učvršćivanjem ICNAB-a. Između ostalog, moramo donijeti Pravilnik o radu imama. Ja ne znam tačno kakav će biti dnevni red skupštine Sabora jer se on sačini u dogovoru između Upravnog odbora Sabora i Predsjednika Sabora, ali znam da će i sljedeći Sabor nastaviti sa procesom učvršćivanja ICNAB-a. Također, Sabor mora izabrati Predsjednika Sabora za naredni period.
3. Gdje vidite Islamsku zajednicu Bošnjaka Sjeverne Amerike u narednih deset godina? Idemo li u korak s vremenom?
Ja sam prihvatio ulogu Predsjednika Sabora da bih pomogao glavnom imamu, mr. Sabahudinu Ćemanu, da završi osnovne elemente formalizacije pravilnika o radu ICNAB-a I njegovih osnovnih dijelova. To će se uglavnom završiti skupštinom Sabora 2016. godine. Nakon toga ICNAB se treba posvetiti poboljšanju finansijske situacije, profesionalizaciji kadrova, i nastaviti proces povećanja kvaliteta svojih kadrova, kako imama tako i članova Upravnih odbora.
ICNAB je izuzetno važna organizacija za bošnjačku dijasporu. Ona je okosnica njenog identiteta u mnogim elementima bošnjačke osobenosti. Zbog toga je izuzetno važno da ICNAB odgovori zahtjevima vremena, a za to su potrebni kvalitetni kadrovi i shvatanje vremena u kojem se nalazimo. Mi živimo na zapadu, u okruženju koje nije predominantno muslimansko, u zemljama liberalnog kapitalizma, daleko od matice zemlje. Pravila su ovdje različita i mi moramo naći načina da ih iskoristimo za dobrobit ICNAB-a i Bošnjaka, a da u isto vrijeme doprinesemo zemljama koje su nam dale svoje gostoprimstvo. Uloga džamije i islamske zajednice je drugačija ovdje nego što je to u Bosni i Hercegovini. Ona ovdje ima društvene i kulturne elemente, pored vjerskih. ICNAB se mora transformisati da bi mogao da odgovori svojoj istorijskoj ulozi. Na primjer, ICNAB će morati osnovati svoju medresu i fakultet islamskih nauka ovdje u SAD, kao što će i Islamska zajednica Bosne i Hercegovine morati osnovati odsjeke istih obrazovnih institucija na engleskom jeziku u Bosni i Hercegovini. Mi moramo postati dio razgovora religijskih i društvenih struktura u sredinama u kojima se nalazimo. Islamska zajednica BiH mora shvatiti izuzetnu ulogu koju dijaspora ima u razvoju same matične organizacije. Mi moramo imati veći upliv na razvoj cijele islamske zajednice BiH. Toliko toga pozitivnog se može desiti u idućih deset godina, ali nisam siguran da su ICNAB i Islamska zajednica BiH spremni za to.
4. Bošnjačka dijaspora na prostoru Sjeverne Amerike sve je finansijski i intelektualno jača, ali se još uvijek mogu primjetiti tragovi nepovezanosti i disfunkcije među organizacijama na ovim prostorima. Šta je uzrok tome i kako povećati međusobnu saradnju na ovim prostorima?
Bošnjačka dijaspora je obrazovana, finansijski jaka i uticajna u svojim sredinama. U isto vrijeme ona je razjedinjena i neefikasna. Mi smo postali svjesni da moramo biti organizovani. Formirali smo vjerske, političke, društvene, kulturne, sportske, akademske, naučne, poslovne i druge organizacije. Međutim, nismo povezani. Često se dijelimo i formiramo konkurentne organizacije koje djeluju u istom prostoru. To ne vodi ničemu. Mi moramo formirati koordinaciono tijelo koja će nam pomoći da uskladimo i planiramo svoja djelovanja. Na žalost, mi nismo danas spremni za to.
5. Saradnje dijaspore i domovine je također na jako niskom nivou. Šta učiniti da se ta saradnja poveća i kako Islamska zajednica u tome može pomoći?
Islamska zajednica BiH mora da shvati da je nastupilo novo istorijsko doba. Zbog agresije i strahovitog nasilja koje smo doživjeli, mi smo se rasuli po cijelom svijetu. Ali smo zbog toga završili najbolje fakultete, govorimo sve glavne jezike svijeta, naučili smo najbolje poslovne procese i iskusili smo najbolje aspekte demokratije. Islamska zajednica mora da shvati da se mora organizovati na način koji će omogućiti da se ova nova energija iskoristi za njenu bolju budućnost. To trenutno nije slučaj. Mi moramo biti nosioci tih promjena, što će doći vremenom zbog sve veće finansijske snage koju ćemo imati u budućnosti.
6. Kao ekspert iz oblasti infomracionih tehnologija kako gledate na to da naša zajednica ali i sveukupna bošnjačka dijaspora u današnjem vremenu instante konektivnosti nema adekvatnu prisutnost u sferi interneta, tj. nemamo svoje sjeverno-američke web stranice, portale, i tome slično kako bi se uspostavila jedna redovna vrsta komunikaicije i informisanosti među Bošnjacima Sjeverne Amerike?
Naši mladi su spremni da urade bilo šta na internetu i sa internetom. Oni su izuzetno sposobni i kreativni. Međutim, mi stariji im to ne dozvoljavamo zbog naših stalnih podjela i svađa na svim nivoima. MI smo neorganizovani kao zajednica i to se očitava i u našem slabom prisustvu na internetu. Mladi trebaju upute, ali i slobodu djelovanja. Od njih možemo mnogo naučiti ali im ne dozvoljavamo da nam pokažu šta znaju.
7. Kao akademski radnik susrećete se sa mladim ljudima koji stalno razmišljaju na njima svojstven način. Iz Vašeg iskustva, šta mislite da možemo uraditi da mlade uključimo u rad Islamske zajednice?
Mladi moraju imati vođe u džematima koji govore njihov jezik. Pri tome ne mislim samo na sposobnost da govore i bosanski i engleski, nego i na to da ti ljudi moraju da razumiju mlade, da znaju probleme sa kojima se oni susreću, da im se obraćaju pozitivnim tonom umjesto stalnim prijekorima, da im daju prilike da se iskažu i da im daju odgovornost i povjerenje. Mladi žive u današnjem vremenu, dok naši vodeći ljudi žive u prošlosti. Mi nismo spremni za mlade. Mi nismo spremni za budućnost. Zato se oni i ne uključuju u rad Islamske zajednice u broju u kojem bi trebali i mogli.
8. Osnivač ste Savjetodavnog vijeća za Bosnu i Hercegovinu (ACBH). Koji su cilj i svrha te organizacije i kako ona djeluje?
Svrha i cilj Savjetodavnog vijeća je prosperitetna, slobodna i ekonomski jaka Bosna i Hercegovina, članica Evropske unije i NATO pakta. Savjetodavno vijeće djeluje putem obrazovanja članova američkog kongresa o situaciji u Bosni i Hercegovini i pomažu im da nađu rješenje za trenutnu situaciju u Bosni i Hercegovini. Vijeće ima Izvršnog direktora, Upravni odbor i Odbor savjetnika. Vijeće je osnovalo Klub prijatelja u Kongresu, osiguralo par rezolucija o genocidu u BiH, spriječilo nebrojene pokušaje neprijatelja Bosne i Hercegovine da pogoršaju stanje u BiH i bori se svakodnevno sa lobističkim grupama koje su dobro plaćene da unište Bosnu i Hercegovinu.
9. Nedavno je reisu-l-ulema mr. Husein ef. Kavazović uputio pismo podrške tom vijeću i apelirao na imame i predstavnike džemata da se ta organizacija finansijski i na svaki drugi mogući način podrži. Da li je to urodilo plodom?
Vijeće je izuzetno zahvalno Reisu-l-ulemi mr. Kavazoviću na pismu podrške. Plodova tog pisma još nema, međutim nadamo se da će džemati shvatiti koliko je izuzetno važna uloga Vijeća za sve nas koji dolazimo iz Bosne I Hercegovine, te da će odgovoriti adekvatnom podrškom Vijeću u skoroj budućnosti.
10. Kako se Bošnjaci ovih prostora mogu pomoći Savjetodavnom vijeću u njegovoj misiji?
Bošnjaci mogu pomoći na nakoliko načina. Prvo, finansijskom podrškom. Rukovodstvo države BiH je paralizirano i oni ne mogu da izdvoje sredstva za rad Vijeća, iako znaju koliko je ono važno za budućnost BiH. Ta odgovornost ostaje onda na nama. Da svaki Bošnjak da $10 godišnje za rad Vijeća ono bi imalo dovoljno novca da zaposli 3-4 dodatnih ljudi koji bi radili puno radno vrijeme za dobrobit BiH. Međutim mi danas dajemo manje od 30 centa po osobi. To je neobjašnjivo. Da li nam je zaista stalo do naše domovine, ili smo se potpuno okrenuli samo sebi?
Drugo, svi moramo da se angažujemo u obrazovanju lokalnih političara o situaciji u Bosni i Hercegovini. Ne može samo jedna osoba u Washingtonu da radi sa svim predstavnicim u Kongresu, senatorima i njihovim pomoćnicima. Svi mođemo da doprinesemo tim razgovorima.
Treće, svi moramo da glasamo i u SAD/Kanadi i Bosni i Hercegovini. Mi imamo sve elemente u našoj moći da napravimo promjene koje želimo. Mi to ne radimo. Pitanje je zašto? Ja ne mogu da shvatim, niti da prihvatim, da mi ne dajemo našoj domovini ono što je ona zaslužila od nas, nakon što nam je ona dala ono što nam niko drugi ne može da dā— suštinu našeg bića.
