U suri Er-Rahman, (Milostivi) govori se o brojnim Božijim blagodatima i na više od trideset mjesta postavlja se retoričko pitanje, „Pa koju blagodat Gospodara svoga poričete?“ U jednom od ajeta koji prethodi ovom retoričkom pitanju, kaže se: Zar nagrada za dobro učinjeno djelo može biti nešto drugo do dobro?![1] U ovoj suri, kao i u svakodnevnom životu, kontekst dobra i nagrada za dobro je kontekst Božijih blagodati. Čovjeku kojemu je dana prilika i mogućnost da čini Bogu ugodno djelo, je samo po sebi blagodat.
Nakon učinjenog dobrog djela, zauzvrat slijedi još jedna blagodat, a to je nadoknada za učinjeno djelo. Upravo se ta riječ nagrada ili nadoknada, na arapskom džeza’, koristi u gornjem ajetu. Ta nagrada ili plata može biti na ovom ili budućem svijetu.[2] Osim ovog, džeza se koristi i u drugim značenjima u Kur’anu: kao kazna ili odmazda za zlo djelo,[3] ili kazna na ovome svijetu kao iskup za učinjeni prestup.[4] Džeza‘ se može koristiti i u značenju zauzimati se ili garantirati za nekog,[5] kao i pomoći nekome.[6] Odatle je i džizja, plaćanje zaštite i izuzimanje iz vojnih pohoda u islamskoj državi od strane nemuslimana.
Uzvišeni veli, „može li nagrada ili plata za ihsan biti nešto drugo do ihsan.“ Prevodioci riječ ihsan tumače kao dobrota, dobro djelo. Riječ je izvedenica od hasene što znači nešto lijepo. Hasenat su lijepa djela. Husn je ljepota nečega. U hadisima se spominje ihsan kao savršenstvo nečije vjere. Ihsan je treći dio vjere, nakon imana – vjerovanja, i islama – praktikovanja. U gornjem ajetu nalazimo ihsan u dva značenja: naša dobrota prema drugima, i Allahova dobrota prema nama kao nagrada za našu dobrotu prema drugima. Tako se gornji ajet razumijeva na sljedeći način: Zar nagrada za (vaše) dobro učinjeno djelo, može biti nešto drugo do dobro (od Allaha)?!
El-Begavi prenosi od Enesa ibn Malika koji kaže: “Učio je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: “Zar nagrada za dobro učinjeno djelo može biti nešto drugo do dobro” , i upitao: “Da li znate šta je rekao vaš Gospodar?” Prisutni rekoše: “Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.” Zatim Poslanik reče: Kaže: “Pošto je u onome što je spomenuo Allah velika blagodat kojoj nije adekvatno nikakvo djelo, već je ona samo dobrota i milost od Allaha, dž.š., On poslije svega kaže: ‘pa, koju blagodat Gospodara svoga poričete?!'”[7]
Većina ljudi ima problem sa percepcijom i razumijevanjem nagrade za ihsan. Dok većina želi činiti dobro (ihsan), želi da se to dobro vidi i prepozna, posebno od strane pojedinaca, organizacija ili zajednice kojima se učinilo dobro. Osim toga, želja je ljudi da im se dobro odmah prepozna i na osnovu jednog dobra, žele biti upamćeni kao dobročinitelji, po mogućnosti dok god su živi. Ako njima neko dobro zatreba, očekuju to dobro, ili taj ihsan, od onih koje su nekada pomogli i podržali. U suštini žele nešto zauzvrat za svoj ihsan. Ako im ihsan nije prepoznat, i to ne odmah, nije prepoznat od istih ljudi kojima je dobro djelo učinjeno, i ako to ljudi dugoročno ne pamte i ne cijene, onda slijedi razočarenje, nezadovoljstvo, frustriranost i uznemirenost od strane dobročinitelja.
U stvarnosti, ponekad su potrebne godine da ljudi prepoznaju i počnu cijeniti nečije dobro djelo. Roditelji, učitelji, pregaoci u zajednici, organizatori zajednice, lideri, između ostalih, prepoznati su tek nakon mnogo godina, i potrebno je vrijeme da se njihov rad ocijeni i evaluira. Za neke se uvidi šta su učinili za porodicu, zajednicu ili svijet, tek kada umru. Neke ihsane ljudi nikad neće vidjeti i prepoznati. Vrlo često, sami ljudi kojima se pomoglo, ne vide to kao posebnu pomoć. Zaboravljaju na tu dobrotu i ne cijene je, možda zbog ljubomore ili ponosa. Ali isto tako, to ne znači da isto nije priznato i zabilježeno od strane Allaha dž.š, i da neće biti izneseno na Sudnjem danu. U islamskoj tradiciji, neka djela se čine u tajnosti i nastoje se prikriti od drugih, radi zaštite nečijeg dostojanstva ili zaštite od pretjerane hvale: Lijepo je kada javno dajete milostinju, ali je za vas bolje da je dajete siromasima kad niko ne vidi, i On će preći preko nekih vaših hrđavih postupaka. – A Allah dobro zna ono što radite.[8]
I pored toga što je neko učinio određen broj dobrih djela, koji su možda kao takvi prepoznati i cijenjeni, to ne znači da je dobročinitelj nepogrešiv. Često se u zajednicama tolerišu sva nedjela i neprihvatljivo ponašanje pojedinaca, jer su jednom nešto značajno učinili za zajednicu. Nemoralno je očekivati da se zbog jednog ili više ihsana toleriše nedolično ponašanje jedne osobe.
Isto tako, nečije dobro djelo ne smije biti razlogom prigovora i hvale za isto. Dragi Bog u Kur’anu upozorava da se bude obazrivo nakon učinjenih dobrih djela, da ista ne bi prigovorima i ponašanjem bila izbrisana. O vjernici, ne kvarite svoju milostinju prigovaranjem i uvredama, kao što to čine oni koji troše imetak svoj da bi se ljudima pokazali, a ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet; oni su slični litici sa oskudnom zemljom kada se na nju sruči pljusak, pa je ogoli; oni neće dobiti nikakvu nagradu za ono što su uradili. – A onima koji neće da vjeruju Allah neće ukazati na Pravi put.[9]
Na osnovu gore iznesenog može se zaključiti da je ihsan dobro koje čovjek čini i koje je posljedica blagodati mogućnosti koja mu je data od strane Allaha dž.š. Nagrada ili plata za dobro jeste dobro od Gospodara, na ovom svijetu ili budućem. Stoga se dobročinitelji ne bi trebali brinuti o percepcijama i reakcijama drugih ljudi na učinjeno dobro, jer to dobro, ako je sa iskrenom namjerom, bit će prepoznato kao takvo. Kao što Uzvišeni u suri Tevba veli: “I reci: ‘Trudite se! Allah će trud vaš vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici, i vi ćete biti vraćeni Onome Koji zna nevidljivi i vidljivi svijet, pa će vas o onome što ste radili obavjestiti.”[10] Molimo Uzvišenog da nam podari mogućnosti i želju da budemo iskreni u našim dobrim nakanama i da nam srca ispuni ljubavlju i čežnjom sa istinom, pravdom na putu dobra. Amin!
[1] Kur’an, 55:60.
[2] Kur’an, 16:97.
[3] Kur’an, 40:17.
[4] Kur’an, 5:95.
[5] Kur’an, 2:48.
[6] Kur’an, 31:33.
[7] Tefsir ibn Kesir, Tumačenje Kur’ana, str. 1374.
[8] Kur’an, 2:271.
[9] Kur’an, 2:264.
[10] Kur’an, 9:105.
