„Nije čestitost u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu; čestiti su oni koji vjeruju u Allaha i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike, i koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima, i prosjacima, i za otkup iz ropstva, i koji molitvu obavljaju i zekat daju, i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, naročito oni koji su izdržljivi u neimaštini, i u bolesti, i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici, i oni se Allaha boje i ružnih postupaka klone.“[1]
Muslimani vjeruju da je Allah, dž.š. stvorio ljudska bića da samo Njega Uzvišenog obožavaju. Bog kaže: „Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju.”[2] Ibadet ili bogoštovanje sastoji se od unutrašnjih osjećaja (iman) i vanjske manifestacije tih osjećaja (islam). Može se govoriti i o trećem nivou ibadeta, potpuna svijest o Bogu (ihsan), ali ovaj se postiže tek kada se prethodna dva pravilno upotpunjena. Vjerovanje je osjećaj sigurnosti da neko ili nešto postoji ili da je nešto istina. Kao takvo, vjerovanje nema fizički oblik. Ne možemo opisati kako neko vjeruje dok ne učini ili kaže nešto o svom vlastitom uvjerenju. Ako neko vjeruje, mi to ne znamo sve dok se njegovo ili njeno uvjerenje ne pokaže kroz djela.
Prema islamskoj tradiciji, vjerovanje samo po sebi nije dovoljno za spas na ahiretu. Bog ne prihvata vjerovanje bez prakse. Kada volimo, osjećaj koji gajimo prema drugom ljudskom biću neće biti poznat i, u određenoj mjeri, valjan, sve dok nekako ne pokažemo svoju ljubav. To se može izraziti riječima, gestovima ili praktičnim radnjama. Sve ovo ima posebnu ulogu i težinu. Ako svom supružniku kažemo da ga volimo, ali ga ne podržavamo u svakodnevnom životu i ne pomažemo im oko djece i kuće, naše riječi bit će isprazna ljuštura koja ljuti i frustrira.
U više navrata Kur’an naglašava važnost konkretnih djela i radnji koje su nadahnute jakim vjerovanjem u Allaha dž.š. „Oni koji vjeruju i čine dobra djela.“[3] Prva radnja ili djelo kojim čovjek pokazuje svoje vjerovanje jeste šehadet ili svjedočenje vjere. To je jednostavna formula koju izgovara jezik. Međutim, islam od nas zahtijeva da pokažemo svoje vjerovanje kroz mnoge druge radnje koje su više od obične izjave vjere. To je razlog zašto obavljamo namaz, dajemo zekat, postimo Ramazana, dajemo sadaku, učimo u školi, slušamo i poštujemo roditelje, i slično.
Sve ove radnje imaju svoje forme, te ih kao takve prepoznajemo. Kada klanjamo, klanjamo na specifičan način, kako je praktikovao i sam Poslanik a.s.. Učio je svoje drugove kako da namaz da obavljaju, govoreći: „Klanjajte kao što vidite mene da klanjam.“[4]
Sve vrste ibadeta koje redovno praktikujemo sastoje se od svojih formi i njihove suštine, i oboje su podjednako važni. Međutim, njihova uloga je drugačija. Forme postoje da vode do suštine, a suština se ne bi mogla izraziti bez forme. Ako putujemo na određeno mjesto, to mjesto je suština našeg putovanja, naš krajnji cilj. Ipak, da bismo došli do cilja, potrebna nam je određena staza, fizički put, prijevozno sredstvo i sve što je potrebno za sigurno putovanje. Tokom našeg putovanja, moramo se pridržavati određenih procedura i pripremiti se za naše odredište.
Islamska disciplina koja se bavi formama islamskog ibadeta naziva se fikh. Kao nauka, fikhnastoji odgovoriti na pitanja kao što su: kako, kada, gdje, itd., te se bavi pravilima i propisima vanjskog oblika, vremena i mjesta. Fikh je jedna od najpohvalnijih islamskih disciplina, a najpoznatiji učenjaci islama u klasičnom periodu su fuqaha ili učenjaci u području fikha. Allahov Poslanik a.s. je rekao: “Kada Allah nekome želi dobro, On mu daruje razumijevanje dina.”[5]
Zaista, veliki učenjaci islama, kao što su Ebu Hanife, Ahmed ibn Hanbel, Šafija, Malik i drugi bili su od najučenijih ljudi svog vremena. Čitajući njihove knjige, naći ćemo veliku erudiciju u pravnom razmišljanju. Oni kodificiraju islamski zakon, način na koji se namaz obavlja, način na koji zekat računa, način na koji neko stupa u brak ili se razvodi, kao i brojne druge pravne norme, uređeno je od strane ovih, ali i ostalih islamskih pravnika, a na osnovu Kur’ana, hadisa, konsenzusa muslimana (idžma) i analogije (kiyas). U svojim radovima uspostavili su i slijedili priznatu metodologiju danas poznatu kao mezheb ili pravna škola mišljenja. Neki kritičari četiri škole ili mezheba ne odobravaju višestoljetnu tradiciju muslimana da slijede stavove i metodologiju određenog imama, ohrabrujući druge da u potpunosti napuste mezhebe. Na isti način, strogi sljedbenici mezheba slijepo oponašaju sve što se nalazi u djelima njihove pravne škole.
Već je naglašeno da su osnivači živjeli i djelovali u prvim stoljećima nakon smrti poslanika Muhammeda a.s.. Ovaj period se naziva formativnim periodom islama, jer su učenjaci tokom tog vremena uložili ozbiljne napore da prikupe, kodificiraju, napišu i analiziraju materijale koji su se odnosili na islamske znanosti, uključujući tefsir, izreke Poslanika Muhameda a.s. (hadisa), i biografiju Poslanika a.s. (sira), prema njihovom vremenu i njihovom najboljem razumijevanju i okolnostima u kojima su živjeli. Većina njihovog djela još uvijek vrijedi za današnje muslimane, iako žive vijekovima nakon formativnog perioda.
Suština islamskog obožavanja (ibadeta), daklese ne mijenja. Muslimani i dalje treba da se očiste radi obavljanja namaza, i dalje treba da izračunaju i daju svoje zekat i sadekat ul-fitr, i dalje moraju biti propisno obučeni kada obavljaju namaz, ili kad izlaze iz svoje kuće, itd. Kada shvatimo da je krajnji cilj na nivou suštine – nivou odnosa s Bogom – tada će nam biti lakše razumjeti ulogu formi u islamskom bogoslužju.
Forma u islamu nije krajnji cilj. Muslimani ne peru ruke tri puta uzimajući abdest isključivo u svrhu vjerske simbolike, što je, naravno, jednako važno. Ruke peremo tri puta kako bismo se pravilno očistili i pripremili da stanemo pred našeg Gospodara. Poslanik a.s. je koristio misvak[6] jer je misvak bio najbolje sredstvo za čišćenje zuba u njegovo doba. Neki pogrešno razumiju sunnet, pokušavajući oponašati Poslanika a.s. ili njegove drugove u stvarima koje su površne, kopirajući život arapskog poluotoka iz sedmog stoljeća. Ovo se odnosi na stvari kao što su način odijevanja, čišćenja, komunikacije, putovanja, itd.
Međutim, ako se zadovoljimo nivoom formi, postoji opasnost da postanemo previše formalistički u svom razumijevanju vjere islama. Mi ćemo ograničiti našu vjeru na način na koji se praktikuje, a ne na namjeru iza određene prakse, mekasid ul-šeria.Ovaj redukcionistički pristup – ograničavanje naše religije isključivo na forme – učinit će nas preokupiranim perifernim nivoom islama bez fokusiranja na suštinu religije.
U tom pravcu razmišljanja, mi ćemo i dalje misliti da je najvažnija bogobojaznost način na koji se drže ruke u namazu, kako čišćenje se postiže, namaz obavlja, ili da li smo skrenuli previše na sjever ili previše na jug dok tragamo za kiblom; dok gubimo iz vida širu sliku i važniju poruku koju nam islam prenosi.
Budući da forme same po sebi nisu krajnji cilj u našem ibadetu, trebamo tražiti postizanje viših ciljeva ibadeta u njegovoj suštini. Suština o kojoj govorimo može se opisati kao naša iskrena i ispravna namjera da zadovoljimo našeg Stvoritelja, Allaha dž.š., (nijjet) kako bismo obožavali i služili samo Njemu, jer je to krajnja svrha našeg stvaranja na ovom svijetu.
Ibadet ili bogosluženje nije isključivo povezano samo za pet stubova islama, već se naše služenje Bogu, u širem smislu, proteže i na naše svakodnevne aktivnosti. Naše vrijeme provedeno na poslu, u školi, ili naša ljubaznost prema drugim ljudskim bićima, sve su to oblici obožavanja. Stoga svi korisni postupci mogu odražavati našu pobožnost i voditi nas ka Bogu. Te radnje nazivamo ibadetima u njihovom punom smislu, kako po vanjskom izgledu tako i po unutrašnjoj suštini. Nažalost, naši postupci nas također mogu udaljiti od našeg Stvoritelja. Tako nas naš vanjski i formalni ibadet može dovesti do vatre. Kako?
Allah dž.š. na brojnim mjestima u Kur’anu naglašava dublje značenje našeg ibadeta. “A teško onima koji, kada molitvu obavljaju,“[7] Allah dž.š. upozorava one koji klanjaju na veliku nesreću koja će ih zadesiti, ako budu klanjali, ali se njihovi namazi ne odražavaju na druga djela. Dakle, dvoje ljudi mogu klanjati na isti način, po istom mezhebu, u istoj džamiji, iza istog imama, u isto vrijeme, ali će namaz jednoga biti uzrok njegovog spasa, a namaz drugog će biti uzrok njegovog prokletstva. Iako je forma u potpunosti ispunjena, namjera koja stoji iza forme je u pogrešnu svrhu i kao takva je uzrok neuspjeha.
Islamska tradicija stalno nas podsjeća da neka djela, iako njihov izgled može izgledati kao djela pobožnog obožavanja, neće biti prihvaćena od strane Allaha dž.š. Poslanik a.s. kaže u hadisu: „Ko ne ostavi ružan govor i postupanje po njemu, neka zna da Allahu ništa ne treba njegovo ostavljanje hrane i pića.“[8] Iako post kao forma postoji, zbog toga što je popraćen ružnim govorom, od njega vjernik nema nikakve koristi. Čak šta više, sa ibadetima čovjek se može i oholiti i uz njih, iako ih formalno ispravno obavlja, može grijeha zaraditi. Sam Poslanik a.s. molio da gaAllah dž.š. sačuva od pokazivanja (rijaluk) tokom obavljanja hadža. “Allahu, obavljam hadž u Tvoje ime, a ne radi pokazivanja pred svijetom, niti radi reputacije!“
Za svaku vrstu ibadeta potrebna je iskrena i specifična namjera ili nijjet. Preduvjet za naš namaz je namjera. Da bismo postili, moramo učiniti nijjet;da bismo hodočastili Meku (hadž), potreban nam je odgovarajući nijjet;da bismo dali zekat, moramo imati ispravnu namjeru. Isti iznos novca, dat od iste osobe, dat istom siročetu, u istom vremenskom periodu, može se smatrati zekatom ili običnom dobročinstvom (sadaka). Jedina razlika je u namjeri. Dakle, kada je to slučaj sa pet stubova islama, onda se isto odnosi i na druge oblike ibadeta.
Radnje bez prave namjere mogu nas odvesti ka formalizmu, a formalizam u islamu nas može odvesti do katastrofe. U našoj islamskoj praksi treba stalno imati na umu namjeru, širi kontekst i značenje. Islamske norme treba kontinuirano povezivati sa značenjem koje se razumije u određenom kontekstu, a ne sa uskim razumijevanjem teksta. Ako se norme razumiju samo na osnovu doslovnog značenja riječi, bez konteksta u kojem se koriste, one bi postale nevjerovanje (kufr), a vjera pretvaranje. Pogledajmo primejer sljedećeg ajeta: „a vi se, pored Njega, klanjajte kome hoćete! Reci: Stradaće, uistinu, oni koji na Sudnjem danu izgube i sebe i porodice svoje. Eto, to je pravo stradanje.“[9] Ako slijedimo doslovno tumačenje ovog ajeta, onda bi to značilo da se možemo klanjati kome hoćemo mimo Allaha, što bi nas dovelo do kufra i širka! Međutim, ispravno značenje ovog ajeta je zabrana i prijetnja.
Kao što je naznačio početni ajet, istinska pravednost nije u praznim argumentacijama o određenom aspektu forme ibadeta, već u sveobuhvatnom razumijevanju i praksi unutrašnjeg vjerovanja i vanjskog ispoljavanja tog vjerovanja. Prostor, bilo na istoku ili na zapadu, vrijeme i forma su potrebni da se pronađe Bog, ali Bog nadilazi prostor, vrijeme i formu, i ne nalazi se ni u jednom od njih.
[1] Kur’an, 2:177.
[2] Kur’an, 51:56.
[3] Kur’an, 31:8.
[4] Buhari.
[5] Buhari i Muslim.
[6] Misvak, tradicionalna i prirodna alternativa modernoj četkici za zube, je grančica za čišćenje zuba napravljena od drveta Salvadora persica poznatog na arapskom kao arak.
[7] Kur’an, 107:4.
[8] Ebu Davud.
[9] Kur’an, 39:15.
