Piše: Senad Agić
U svojo knjizi Holy Ignorance francuski znanstvenik Oliver Roy piše o tome kako su globalne religijske promjene nastale kao rezultat masovnih migracija, urbanizacije i modernizacije. On naglašava da je u Islam u velikoj mjeri bio integriran u tradicionalnim zajednicama npr. Maroka ili Pakistana, gdje je vjera bila tijesno povezana sa turbetima, evlijama, svetim prostorom i svetim kalendarom. Sve je nestalo migracijom na Zapad. Tada je uspostavljen jedan novi oblik Islama, koji je najednom postao bolno deteritorijalan.
Zašto omladina traži alternativne islamske pokrete?
Oliver Roy je mogao proučavati ovaj fenomen i na primjeru njemu mnogo bližih bosanskih muslimana i zaključak bi bio isti ili sličan. Kod imigranata na Zapad iz zemalja svijeta Islama, koji su formirani u zemljama porijekla, sjećanja na život snažno prožet vjerom ostala su živa. Ali, to nije slučaj sa njihovom djecom koja su rođena u Americi ili Evropi. Ona su izgubila vezu sa “svetom” zemljom i vremenom. Roy, govoreći o njihovoj djeci, podvlači kako je “religija njihovih roditelja povezana sa kulturom koja nije njihova.” Njihova djeca su se najednom našla pred dilemom kako kontekstualizirati Islam u zemlji u kojoj on još uvijek nije uspostavio svoju tradicju, kako bi izbjegli protuslovlje između svoje religioznosti i društva u kojem žive.
Oliver Roy sugerira u svojim radovima da djeca Pakistanaca, Indijaca, Arapa i drugih rođena na Zapadu, koja se ne mogu vezati ni za jedan oblik vjerske tradicije u dijaspori, a materijalni aspekt ih ne privlači, traže kompenzaciju u globalnim pokretima i svoju potrebu za tradicijom nadomještaju aktivnim učešćem u alternativnim islamskim organizacijama poput Al-Qaide. Tako oni iskazuju svoje nezadovoljstvo i bunt protiv onog što na Zapadu vide kao oblike paganskog života.
Kod Bošnjaka u dijaspori nema radikalizacije omladine
Zahvaljujući snažnoj vezanosti za svoju rodnu grudu, bosanski muslimani u dijaspori, gotovo u istoj mjeri kao i njihovi zemljaci u domovini, ljubomorno čuvaju i svojoj djeci, uz pomoć imama, prenose oblike vjerske tradicije, koji uključuju priređivanje mevluda, tevhida umrlim, sedmični zikir, ispraćaje hadžija, mekteb i sl., ali im je ipak ostalo nadoknaditi nedostatak prisustva tradicijskog koje se ogleda u materijalnim formama, kao što su džamije sa munarama i ezan uživo (u dijaspori su to mahom objekti prepravljeni da služe džamijskoj namjeni), tekije, mezarja sa nišanima, turbeta, sahat-kule i sl. Polahko, ali sigurno, pojavljuju se slučajevi iskoraka u formi gradnje džamija sa našim arhitektonskim rješenjima. U Americi imamo primjer novosagrađenih džamija tradicionalnog izgleda u barem tri grada Seattle, Jacksonville, Bowling Green. Ono što, ipak, zavrjeđuje posebnu pažnju je jedan novi pokušaj da se našem čovjeku u dijaspori približi naša tradicija – nišani kao nadgrobni spomenici. Ova praksa je odnedavno zaživjela u džematu koji predvodi hafiz h. Nermin ef. Spahić u Des Moinesu (IA), praksa koju valja slijediti i tako malo pomalo kreirati ambijent u kojem će se naši emigranti, i stari i mladi, jednog dana u usvojenim zemljama, osjećati kao kod svoje kuće.
