Od Ibn Abbāsa, r.a., prenosi se da je Mu‘āz rekao: “Kada me je Allahov Poslanik, a.s., poslao na misiju u Jemen, rekao mi je: ‘Ideš ljudima koji su sljedbenici ranije Objave s ciljem da ih pozoveš da svjedoče da nema boga osim Allaha i da sam ja Allahov Poslanik. Ako to prihvate, obavijesti ih da im je Allah propisao pet dnevnih namaza. Ako i to prihvate, obavijesti ih da im je propisan zekat, koji se uzima od bogatih i daje siromašnima. Ako i to prihvate, onda se kloni njihovih najvrednijih imetaka i pazi se dove onoga kome je učinjena nepravda, jer između nje i Allaha nema prepreke.’” (Muslim)
Ovaj hadis ukazuje na važnost znanja, redoslijed u podučavanju i mudrost u pozivanju na vjeru. Kroz njega se jasno vidi da je misija poučavanja bila temelj islama od samih početaka, a uloga vjeroučitelja – mu‘allima – jedna od najčasnijih i najodgovornijih zadaća u zajednici.
Poslanikova misija i uloga učitelja
Poslanik, a.s., slao je svoje ashabe na misije s jasnim uputama, od kojih je najpoznatija bila ona Mu‘āza ibn Džebela. Njegov primjer slijedili su halife, učenjaci i vođe islamskih zajednica tokom četrnaest stoljeća, pa sve do danas. U samoj srži islama nalazi se poziv na znanje i podučavanje – obaveza koja se prenosi od učitelja do učenika. U islamu su od početka djelovali ljudi koji su bili ne samo učenjaci, nego i odgojitelji, savjetnici i uzori.
Poslanik, a.s., često je naglašavao da traženje znanja nije privilegija nego dužnost. Njegove riječi “Traži znanje od kolijevke pa do groba” i “Tražite znanje, pa makar bilo i u Kini” stoljećima su inspirisale muslimane da učenje smatraju ibadetom, a učitelja poslanikovim nasljednikom.
Rani oblici islamskog obrazovanja
Još u prvim godinama islama osnovani su rani oblici mekteba – mjesta gdje su se učila prva poglavlja Kur’ana i osnovni principi vjere. Kuća Fatime, sestre Omera ibn el-Hattaba, bila je jedno od prvih mjesta gdje se učilo i zapisivalo Božije Objave.
Dar el-Erkam, džamije i skupine poput Ehlu-s-suffe bile su jezgro prvog islamskog obrazovanja. Džamija je od samog početka bila središte vjerskog, obrazovnog i društvenog života. Tokom vladavine halife Omera, r.a., uvedeni su i pripovjedači – učeni ljudi koji su u džamijama prenosili Kur’an i hadise, pomažući narodu da razumije vjeru. Kur’an, objavljen na arapskom jeziku, učio se kroz tilavet, tumačenje i namaz. Zato je poznavanje arapskog jezika postalo nerazdvojivo od islamskog obrazovanja. Podučavanje jeziku, pismenosti i razumijevanju Kur’ana činilo je osnovu svakog mekteba.
Ulema – nasljednici poslanika
Ulema je oduvijek bile stub zajednice i nasljednici poslanika. Poslanik, a.s., rekao je:
“Alimi su nasljednici poslanika. Poslanici nisu ostavili dinar ni dirhem, već su ostavili znanje.” Ibn Sirin je kazao: “Ovo znanje je vjera, zato pazite od koga primate svoju vjeru.” U islamskoj tradiciji, znanje nikada nije bilo sredstvo sticanja materijalne koristi, već čin služenja Bogu i ljudima. Iz skromnih mekteba razvile su se prve medrese i univerziteti, koji su kasnije postali uzor i evropskim akademijama. Mektebi su stoljećima bili centri vjerskog, jezičkog i moralnog odgoja. U njima su djeca učila čitati, pisati i razumjeti osnovne principe vjere, često uz prisustvo i dječaka i djevojčica, bilo u džamijama, bilo u privatnim kućama.
Vrijednost živog učenja i islamskog odgoja
Lično poznajem mnoge dobre učenike koji su postigli značajne rezultate u kratkom vremenskom periodu kroz online ili privatne časove. Ipak, kroz takve forme nastave ispunjava se samo jedan dio islamskog obrazovanja – teorijsko znanje. Ono što često nedostaje jesu ključni elementi odgoja: interakcija među učenicima, prijateljstvo, formiranje islamskog identiteta, komunikacija, rješavanje problema, upravljanje emocijama, i izgradnja zajedništva. Svi ti aspekti pripadaju područjima tarbijje (razvoja ljudskih potencijala) i ta’dība (kultivacije morala i karaktera), koji se u punom smislu ostvaruju samo kroz živo učenje i islamsko okruženje.
Često ljudi kažu: “Sjećam se ove džamije i nedjeljne škole. Sjećam se učitelja, drugova i zajedničkih trenutaka.” Ta sjećanja nisu samo uspomene – ona su dio identiteta koji se formira u mektebu, u zajednici i kroz vjeru.
Znanje koje se primjenjuje
Stečeno znanje, bilo online ili u tradicionalnom mektebu, ima svoju punu vrijednost tek kada se primijeni u svakodnevnom životu – najprije u porodici, a zatim u zajednici.
Znanje bez primjene ostaje nepotpuno, a odgoj je ono što mu daje smisao i dubinu.
Islam nije samo praksa, nego i stalno učenje, razumijevanje i duhovno napredovanje. Islamski obrazovni sistem od Poslanikovog vremena počivao je na tri principa:
- razvoj svih ljudskih potencijala (tarbijja),
- prenošenje znanja (ta‘lim),
- odgoj i kultivacija karaktera (ta’dīb).
Mekteb nije samo čin obrazovanja, već ulaganje u moralni, duhovni i društveni razvoj naše djece. Mekteb nije samo škola – to je mjesto u kojem djeca uče, rastu i pronalaze svoje mjesto u zajednici. To je prostor u kojem se gradi identitet, formira karakter i jača veza s vjerom.
