Putopis: Moj put na Hadz – IV dio
Srijeda 9. Oktobar
Vec smo se na neki nacin aklimatizirali u Medini, naucili i kako doci do apoteke, gdje kupiti neki sok ili popiti kahvu. Kad vec pominjem kahvu, do sada u Medini nisam uspio vidjeti niti jednu bastu sa stolovima a ni zatvorenu prostoriju koja bi licila na bezalkoholni kafic. Svi poslovni prostori su predvidjeni za trgovinu. Razgovaram sa jednim mjestaninom i od njega saznajem da vrijeme Hadza nije jedino vrijeme kada su Meka i Medina puni posjetilaca. Istina, biznis malo padne kada se vjernici iz Medine upute ka Meki gdje ce obaviti hadz, ali se potom opet razvije dolaskom na Umru ljudi iz cijelog svijeta.
A ljudi i zena iz cijelog svijeta ovdje i ima. Razne organizovane grupe povremeno zastajkuju i komentarisu tokom kupovine na Ruskom, Arapskom, Indijskom, Pakistanskom, Engleskom… I ko zna kojem sve jeziku. Nekoliko stotina hiljada ljudi na jednom relativno malom prostoru hrli ka dzamiji kad god se ezan sa vjerovatno ogromnih ali nevidljivih zvucnika cuje.
Danas je posljednji dan za shoping u Medini jer nam je receno da sve putne torbe veceras u 10 obiljezimo i izbacimo ispred vrata hotelsklih soba. Mogu vam reci da se ovaj postupak organizatora kasnije pokazao veoma korisnim. Dosli su neki vec placeni ljudi, odnijeli sve nase torbe, velike i male, utovarili na kamion i odvezli u hotel u Aziziji gdje cemo mi stici sutradan. Nama su ostale u rukama samo male torbice sto je bilo veliko olaksanje.
Pomenuo sam i apoteku jer je mnogima zatrebala. Trebala je i meni jer zbog bolova u ledjima nisam mogao zaspati ni u to kratko raspolozivo vrijeme.
Putopis: Moj put na Hadz – V dio
Cetvrak, 10 Oktobar
Koferi su nam vec otisli kamionima prema Meki. Pred nasim hotelom oko sedam sati uvece autobusi i sve hadzije uzbudjeno cekaju polazak prema Meki. Kazu nam da ce nam za put duzine 420 kilometara, zbog guzve, trebati oko 10 sati. Vec smo u hotelu obukli ihrame koji stvaraju svojevrsnu nestvarnu sliku bjeline. Nakon pola sahata voznje zaustavili smo se ispred dzamije. To je znacilo da smo stigli na Mikat, mjesto gdje smo klanjali dva rekata ihram-namaza, i poceli sa izgovaranjem telbije i donijeli nijet za Umru. Dzamija u kojoj smo to obavili zove se Zu-l-Hulejfa, mjesto poznato kao Abaru Ali, ono je mikat stanovnicima Medine i onima koji u Meku dolaze iz Medina pravca. Na tom mjestu je nijjetio Poslanik, a.s., kada je obavljao oprosni hadz. Mjesto je udaljeno 18 kilometara od Medine.
“Lebejke Allahume Lebejk…” (Odazivam ti se Gospodaru…) orila se telbija cijelo vrijeme putovanja. Oko 5 ujutro ugledali smo prva ulicna svjetla Meke i gornji dio sata ispod kojeg se nalazi Kaba. Uzbudjenje je raslo kako smo se priblizavali tom velicanstvenom mjestu.
Petak, 11 Oktobar
Cim smo stigli u hotel, klanjali smo sabah-namaz. Rasporedili su nas u 4-krevetne sobe. Ponovo smo dosli do svojih putnih torbi, a potom otisli na dorucak. Vremena za spavanje nije bilo. Dok su u Bosni i Hercegovini srca gorjela iscekujuci utakmicu nase reprezentacije protiv Lihtestajna, nama ona ni na kraj pameti nije bila. Gorjeli smo od zelje da sto prije vidimo Uzvisenu Kabu. Pricali smo samo o tome. Kako cemo reagovati i sta cemo, kada je prvi put ugledamo – prouciti. Kazu da se dova upucena Alahu u prvom trenutku suocavanja sa Kabom ne odbija. A taj trenutak sve je blizi.
Autobusima krecemo vec u Devet sati jer se zbog dzume ocekuje strahovita guzva. Sljedecih nekoliko sati shvatio sam sta u pravom smislu rijeci znaci GUZVA. Na stotine hiljada ljudi, mozda i milion, krenulo je prema haremu Kabe. Nas vozac autobusa nevjerovatnim egzibicijama krci put prema tunelu kojim trebamo proci. Ipak, policija nam ne dozvoljava dalju voznju pa nastavljamo pjeske. A onda nevjerovatan prizor. Harem Kabe okruzen mnogobrojnim kranovima. Izbrojao sam ih 64 a ostalo je jos. Formiramo nasu grupu u namjeri da se probijemo do bilo kojeg nivoa za tavaf. Najteze nam je sa starim ljudima koje moramo prebaciti sa njihovim kolicima. Mladje hadzije dobrovoljno se javljaju da im pomognu. U tome se posebno istice Jasmin ef. Latifovic, imam iz Tampe.
Noseni masom jedva se uspijevamo probiti do najvisocijeg nivoa za tavaf. Nije prevelika guzva ali sunce sve jace przi. Jedan momak mi pokazuje na telefonu da je bas ovaj petak najtopliji dan u godini, 42 stepena Celziusa. Kaba svojom magnetnom ljepotom privlaci sebi. Prvi drugi i treci krug nekako uspijevamo obaviti, a dalje – noge postaju sve teze. Cudesna voda Zemzem daje nam novu snagu koja se ne moze iskazati rijecima. Ulazimo u posljednji krug, klanjamo dva rekata i ponovo hrlimo ka cesmama sa Zemzem vodom.
Vrijeme je i za dzuma-namaz kojem prethodi hutba koju nazalost na arapskom ne razumijemo.
Ostao jos samo da se obavi Saj, setnja od brda Safa do brda Merva. Mnogo je lakse od tavafa jer se sve odvija u zatvorenom prostoru ohladjenom klima uredjajima.
Put od harema Kabe do hotela dug je 5 kilometara koje prelazimo u sljedecih sat vremena. Ceka nas vecera koju veoma umorne hadzije uglavnom prekocise. Neprespavana noc, tavaf, dzuma i Saj ucinili su svoje. Poslije jacije – namaza u obliznjoj dzamiji slatko smo zaspali.
Subota, 12 Oktobar
Budi nas ezan za sabah-namaz. Pocinje dan pripreme za odlazak na Minu. Dobijamo instrukcije sta da ponesemo. Ovaj dan uglavnom nam prolazi u odmaranju i kupovini poklona za nase najdraze koji nas u Americi sa nestrpljenjem cekaju. Izvanredno dobar internet signal u hotelu nam pomaze da se cujemo sa nasima u Americi. Saznajemo i za rezultat utakmice i pregledavamo video zapise postignutih golova.
Ovaj tekst nastaje ispred hotela, gdje se druzimo i razmijenjujemo misljenje sta cemo i kako ponijeti sa sobom kada nocas u dva iza ponoci krenemo prema Mini. Od ovog trenutka u narednih nekoliko dana necu imati internet signal pa vam se stoga necumoci ni javljati.
