Ebu Hamid el-Gazali veli da postoji više od deset nevidljivih neprijatelja protiv kojih se moramo boriti, a to su: egoizam, arogancija, uobraženost, sebičnost, pohlepa, požuda, netolerancija, ljutnja, laž, varanje, ogovaranje i kleveta. Važno je napomenuti da ove bolesti ne samo da štete našim vezama s drugima, već i narušavaju našu vlastitu vjeru i dobrobit. Pobijedivši ove unutrašnje neprijatelje, pripremamo se da se suočimo s vidljivim neprijateljima koji su pred nama.
U ovome tekstu osvrnućemo se na egoizam, kao bolest srca koja štetno utiče na međuljudske odnose. Egoizam je pretjeran osjećaj vlastite važnosti, stavljanjem sebe u središte, a zanemarujući potrebe, osjećaje i prisustvo drugih. Usko je povezan sa sebičnošću i pohlepom, jer podstiče mentalitet smatranja sebe kao superiornog, a drugih manje vrijednima. Zašto imam el-Gazali smatra egoizam nevidljivim neprijateljem? Zašto davati prioritet nevidljivim protivnicima u odnosu na one koje možemo uočiti? Jedno od mogućih objašnjenja je da kada se borimo protiv vidljivog neprijatelja, znamo s kim se suočavamo. Međutim, pravi izazov leži u borbi protiv neprijatelja koji izmiče našim čulima. Ovaj nevidljivi neprijatelj može nas podmuklo uništiti, često a da toga nismo ni svjesni.
Egoizam nas podriva na više nivoa. Prvo, stavlja nas u centar svijeta, vodeći nas da zanemarimo dobrobit ljudi, odnosa i okoline oko nas. Ljudi sa velikim egom često su zaneseni sobom, nemaju sposobnost da slušaju druge i vjeruju da su njihove vlastite ideje superiorne. Takvi pojedinci teško surađuju unutar timova, odbacuju savjete, sugestije i drugačija mišljenja. Smatraju da su njihova mišljenja i način života najvažniji, što na kraju dovodi do uništenja i neuspjeha.
Štaviše, manje je vjerovatno da će egocentrične osobe uspostaviti, razviti ili održati uspješne odnose s drugima. Njihov nedostatak interesa za druge i njihova egocentričnost neizbježno rezultiraju narušenim odnosima, ostavljajući ih izolovanim i ranjivim na usamljenost, depresiju, pa čak i na misli o samouništenju. Društvo, sa svojim naglaskom na individualizmu i devalvaciji ljudske interakcije i razvoja zajednice, nenamjerno njeguje i jača egocentrična osjećanja i ponašanja.
Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, nas je upozorio na lični interes i egoizam. Vjernike je uporedio sa jednim tijelom, ističući njihovu milosrđe, ljubav i dobrotu jednih prema drugima.[1] Poslanikova učenja naglašavaju da ne možemo pronaći pravu sreću i zadovoljstvo ako su naši suvjernici u očaju. Živimo u međusobno povezanom svijetu u kojem ovisimo o drugima, a oni o nama. Naša ovisnost se proteže ne samo na bližnje ljude već i na životinje i cjelokupno okruženje u kojem živimo. Nestanak tigrova u Bengalu, nevolja izgladnjelog djeteta u Etiopiji ili otapanje arktičkog leda – sve to utiče na nas, naglašavajući potrebu da odbacimo sebičnost, aroganciju i egocentrizam i kao pojedinci i kao zajednice. Onda kad se čovjek osjeti neovisnim o drugima, tu počinje početak njegove arogancije i oholosti. „Čovjek se uistinu uzoholi, čim se neovisnim osjeti“[2]
Ljudi pokazuju egocentrično ponašanje iz različitih razloga. Prvo, neki pojedinci vjeruju da imaju moć, kontrolu ili utjecaj na svoju okolinu. Allah dž. š. daje ljudima određeni vremenski period tokom kojeg mogu upravljati stvarima prema svojim željama. Tako počinju smatrati da je sve pod njihovom kontrolom, što ih navodi da se upuste u štetne radnje kao što su ubijanje, maltretiranje, ignoriranje, ponižavanje, omalovažavanje i laganje drugih. Oni sami sebe uvjeravaju da će njihov položaj, moć i bogatstvo ostati trajni, kao na primjeru čovjeka koji je ušao u svoju baštu te arogantno izjavio: “Ne mislim da će ovo propasti – ikada.”[3] Ovaj mentalitet često dovodi do diktatora, arogantnih bogatih pojedinaca i poznatih ličnosti koje nisu u kontaktu sa svijetom i stvarnim životom. Međutim, životna pravila se mogu neočekivano promijeniti, a Allah pokazuje da mi na kraju nemamo kontrolu. Postoji moć veća od nas. „A Allahu pripada vlast na nebesima i na Zemlji, a Allah je nad svim stvarima nadležan.“[4]
Gotovo svaka stranica Kur’ana svjedoči o Božjoj moći. On je Svemoćni, Veličanstveni, Jaki, Vodič i Vlasnik sveg suvereniteta, neka su među Njegovih devedeset i devet lijepih imena. Ova i druga imena nam govore da je Allah dž.š. Taj koji kontroliše sve, uključujući naše živote i sudbine. Imamo slobodnu volju, ali i dalje ne možemo raditi ono što želimo ili želimo. Isto važi i za druge ljude. Postoji granica na kojoj prestaje naša slobodna volja i gdje se nastavlja veliki Božji plan. Kada su Nasrudina Hodžu, velikog seldžučkog satiričnog sufiju, pitali kako zna da Bog postoji, odgovorio je: Znam, jer šta god planiram da uradim, ne ispadne baš kako sam namjeravao, pa sam shvatio da postoji neko ko planira sve.
Jedan od najvećih problema u ljudskom životu je poriv da se kontroliše sve u svom životu. Pažljivo planiramo, sanjamo i izvršavamo, ali kada ne ide po našim željama, pod stresom smo, ljuti i nervozni. To utiče na naše zdravlje, odnose i opću ravnotežu u našem životu. Previše ozbiljno shvatamo sebe u ovom svijetu, misleći da sve možemo da kontrolišemo, zaboravljajući da je Bog taj koji sve kontroliše. Jedina osoba koju možemo kontrolisati smo mi sami, a to je najveći izazov. Allahov Poslanik a.s. je rekao: “Snažan čovjek nije onaj koji je dobar u hrvanju, ali jak čovjek je onaj koji se kontroliše u naletu bijesa.”[5]
Shvatiti da nemamo kontrolu, ne znači da ostajemo opušteni i ne radimo ništa. Trebali bismo uložiti sve moguće napore da promijenimo ono što možemo, ali rado prihvatimo ono što ne možemo. Možda stvar koju smo probali nije vrijedna promjene. Možda promjena koju smo htjeli napraviti nije bila potrebna. Isto važi i za našu djecu. Postoji granica do koje možemo kontrolisati ponašanje naše djece. Svako od njih je svijet za sebe. Prema riječima Halila Džibrana:
„Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli, jer oni imaju svoje misli. Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše, jer njihove duše borave u kući sutrašnjice, koju ne možete posjetiti, čak ni u svojim snovima. Možete se truditi da budete poput njih, ali se trudite da ih ne učinite poput vas. Jer život ne ide unazad niti ostaje sa jučerašnjim danom.”[6]
Da je potpuna kontrola nad nečijom djecom moguća, prvi bi ih kontrolirali Poslanica, a sva njihova djeca bila bi vjere svojih očeva. Međutim, znamo da to nije uvijek bio slučaj. Stoga, kako to šejh Džafar ldris kaže u svojoj knjizi Proces islamizacije, „Ljudsko biće ne može učiniti ništa protiv Božije volje, ali Bog je htio da mu da slobodu izbora i moć da ostvari neke od svojih namjera čak i ako se one protive uputama koje je Bog dao.”[7]
Drugi razlog zbog kojeg pojedinci mogu sebe doživljavati kao superiorne i zaslužne više od drugih jeste zbog svoga posjeda, znanja ili izgleda. U suri el-Kehf Allah dž.š. predstavlja prekrasan primjer dvojice muškaraca kojima su date iste bašte. Jedan od njih, u razgovoru sa svojim saputnikom, ponosno je uzviknuo: “Ja sam veći od tebe u bogatstvu i moćniji u [broju] ljudi.”[8] Ovaj način razmišljanja odražava aroganciju koju je pokazao Iblis (Sotona) kada je pred Allahom tvrdio da je nadmoćan nad Ademom a.s.
Da bismo se suprotstavili egocentričnim tendencijama, ključno je kontrolisati svoj ego i spriječiti ga da nas kontrolira. Kao što je šejh Hamza Yusuf prikladno napisao: “Slabima dominira njihov ego, mudri dominiraju svojim egom, a inteligentni su u stalnoj borbi protiv svog ega.”[9] Samosvijest i introspekcija su ključni u ovoj borbi. Kako onda kontrolisati svoj ego? Prvo, važno je prepoznati da je svaki pojedinac stvorenje Božije. Svi smo jednaki pred Allahom Uzvišenim, bez obzira na naše ovosvjetske posjede, znanje ili izgled. Ovo razumijevanje nam može pomoći da prevladamo osjećaj superiornosti i oholosti.
Osim toga, važno se prisjetiti da je sve na ovom svijetu privremeno. U suri er-Rahman Uzvišeni nas podsjeća da: „Sve što je na Zemlji prolazi, ostaje samo lice Gospodara tvoga, Uzvišeno i Plemenito.”[10] Materijalno bogatstvo, moć i položaji uticaja su prolazni i na kraju će nestati. Razumijevanje prolazne prirode svijeta oko nas može nas spriječiti da postanemo pretjerano vezani i opsjednuti njime. Umjesto toga, možemo se fokusirati na kultiviranje trajnih vrlina i smislenih veza s drugima.
Zaključno, egocentrično ponašanje proizlazi iz različitih faktora, uključujući vjerovanje u ličnu moć i kontrolu i osjećaj superiornosti zasnovan na posjedu ili znanju. Međutim, moramo nastojati kontrolirati svoj ego i spriječiti ga da dominira našim postupcima i stavovima. Prepoznavanje jednake vrijednosti svakog pojedinca kao Božje kreacije i priznavanje privremene prirode ovozemaljskog posjeda može nam pomoći u ovom nastojanju. Ovladavajući svojim egom, možemo razviti mudrost i uključiti se u stalnu borbu protiv vlastitog unutrašnjeg ja, njegujući zdravije odnose i skladnije postojanje.
[1] Vjernici su kao jedno tijelo. Ako jedan dio tijela boluje i drugi dijelovi mu se pridruže u bolu prolazeći kroz nesanicu i groznicu. (El-Buhari i Muslim).
[2] Kur’an.
[3] Kur’an.
[4] Kur’an.
[5] Buhari i Muslim.
[6] Halil Jibran, The Prophet (Knopf, 1923).
[7] https://www.call-to-monotheism.com/the_process_of_islamization__by_dr__jaafar_sheikh_idris_
[8] Kur’an.
[9] Kur’an.
[10] Kur’an, 55: 26, 27.
