Kada bi sejjar-vaizi dolazili iz Bosne za ramazan u naš džemat uobičavali smo veoma često zahvaliti im se riječima „E nek si nam donio Bosne“. Naša nostalgija u tuđini, kako bi neki zvali mjesto gdje žive, bivala je sve veća i veća, a sjećanja i priče iz Bosne su se rado prepričavale i slušale.
Malo možda nerealno, ali na sijelima priče o lokalnim događajima su se svodile na eventualne džematske, poslovne i zdravstvene probleme. Jedne prilike neko je rekao da se te priče iz Bosne ne prepričavaju i sa pažnjom ne slušaju zbog nostalgije, već su oni koji to pričaju i slušaju u to vrijeme bili mladi i zdravi te da je to pravi razlog.
Neka čitaoci ovog teksta budu porota i sami donesu sud, ali mi uistinu vjerujemo da onaj žar pričanja i slušanja izlazi iz ogromne ljubavi prema Bosni, Bosni i Hercegovini. Naravno, volimo i državu u kojoj živimo, zahvalni smo na šansama i prilikama koje smo dobili u novoj sredini, ali Bošnjaci nisu „repa bez korijena“ kako bi to naši stari kazali. Mi smo ponosni Bošnjaci koji bez rezerve volimo naš grad Des Moines, svoje komšije, svoje radne kolege i sve američke vrijednosti, ali naša Bosna itekako ima posebno mjesto u našem srcu, ali i životu. Stariji su uobičavali kazati: „Može Bošnjo otići iz svog grada, sela ili mahale ali taj grad, selo i mahala nikada neće otići iz njeg.“
Naša bosanska tradicija, naši sulbeti, naša nošnja, cvijet zvani Rutavi Suljo, kadifica, baklava, džezva, dimije i ostala bosanska obilježja nikad neće otići od/iz nas. Donosimo Vam par slika kao potvrdu ovog teksta. Slike su nastale na sijelu u organizaciji Udruženja žena džemata EZAN.
Koristimo priliku da čestitamo Udruženju na ovom održanom skupu, ali i projektu održavanja tradicije i kulture. Da Vas dragi Allah, dž.š., nagradi i podrži na ovom putu.
Nijaz ef. Valjevčić
