Predavanje: Kako je ptica ugasila požar i pobijedila vojsku

Islam nas uči da korjenite promjene u našoj svakodnevnici moraju dolaziti iznutra. Ako bi nas neko prisilio da postimo onako kako to vjera zahtjeva, vjerojatno bismo pronašli načine da potpuno ili djelomično izbjegnemo stege posta. Ipak, kad smo uistinu uvjereni da je naša suzdržanost čin obožavanja, pokazujemo ogromnu količinu snage i odlučnosti da bismo ispunili obavezu posta.

Tako nas naš Ramazan, kao i ostali propisani ibadeti, uči da se doista možemo promijeniti, kako na individualnom tako i na kolektivnom nivou, samo ako želimo.

Kad promatramo ili raspravljamo o stanju naših porodica, zajednica ili cjelog ummeta, postoji skoro potpuni konsenzus da nam je promjena prijeko potrebna. Nesretni događaji u cijelom muslimanskom svijetu, kao i neaktivnost i letargija mnogih lokalnih zajednica, najbolji su dokaz potrebe za promjenama. Ako pitamo da li nam treba promjena, vjerojatno će odgovor biti: Da, naravno. Ako neko pita: Ko se želi promijeniti, većina će šutjeti. Svi vidimo da nešto nije u redu u našim zajednicama i muslimanskom svijetu općenito, ali ne želimo ništa učiniti u vezi s tim.

Jeste kliše, ali ne bi li se trebali ponovno podsjetiti na riječ: misli globalno, djeluj lokalno. Neki kritičari bi tvrdili da nešto nije u redu s islamom ili da islam nije sposoban za reformu, pa se muslimani nikad neće promijeniti, a muslimanske zajednice, kao i muslimanske većinske zemlje uvijek će biti opterećene dubokim društvenim, političkim, ekonomskim i kulturnim problemima. S druge strane istaknuti muslimanski reformatori devetnaestog i dvadesetog stoljeća tvrdili su da je sve u redu sa islamom, ali muslimani su odstupili od pravog puta islama. Oni, kao i mnogi moderni učenjaci, pozivali su na ponovno čitanje i reinterpretaciju osnovnih izvora islama, Kur’ana i Sunneta.

Kur’an nas uči da promjene i reforme moraju dolaziti iznutra kako bi bile duboke i djelotvorne. Doista, Allah neće promijeniti stanje naroda dok ne promijeni ono što je u sebi.[1] Vremena će se promijeniti, novi izazovi će se pojaviti. Naš pristup možda će zahtijevati ponovno čitanje Kur’ana i Sunneta i, u novom svjetlu i novim okolnostima, tumačiti, razumjeti i primjenjivati ​​ove primarne izvore u našem životu.

Muhammed a.s. je pokazao da će doći novi izazovi i zahtijevati nove odgovore. ‘Na prijelazu svakog stoljeća bit će obnovitelj ili mudžeddid. Hadis. Od velikog al-Gazalija koji se smatra mudžeddidom ili obnoviteljem islama, Muhammeda Abduhua, Rešida Ridaa, Džamaluddin al-Afghanija, do naših suvremenika Tarika Ramadana, Abdullah an-Naimija i mnogih drugih, svi su oni dali i daju svoj doprinos reformi islama. Njihov je stav da se prije svega svaka promjena i svaka reforma mora osloniti na primarne izvore islama, Kur’ana i Sunneta, ali čitanje i razumijevanje tih izvora ovisi o vremenu i okolnostima čitatelja. Kao što je Asma Barlas predložila, kad čitamo Kur’an, moramo čitati ono što stoji iza i ispred Kur’ana. Drugim riječima, moramo biti svjesni konteksta u kojemu se Kur’an otkriva i vlastitog konteksta, odnosno vremena i okolnosti čitatelja. Samo na taj način moći ćemo ispravno dešifrirati poruku islama

Koji su to onda izazovi današnjih muslimana? Što trebamo činiti kako bismo poboljšali stanje naših porodica, zajednica i muslimanskog ummeta? Jedan od velikih izazova s kojima se većina muslimana suočava danas, osobito na Zapadu, je optužba da ne rade dovoljno da bi osudili ili se borili protiv radikalnih ideologija i skupina. Kao rezultat toga, muslimani na Zapadu su meta islamofobnih ispada, zločina iz mržnje, diskriminacije i nasilja.Iako većina nas osuđuje svaki čin zločina protiv čovječanstva gdje god se ti zločini dogodili, čini se da naši glasovi nisu dovoljno glasni, a ne čuju se gdje treba čuti. Postoji percepcija javnosti da tihe većine muslimana ne rade ništa, ili gotovo ništa, kako bi riješili problem radikalnih ideologija u muslimanskom svijetu. Međutim, naši odgovori na izazove našeg vremena, ne bi trebali biti reakcionarni, već proaktivni.

U Kur’anu stoji sljedeće: Najbolja ste umma (koja) se svijetu pojavila. Naređujete dobro a spriječavate nevaljalo, i vjerujete u Allaha.[2] Najbolja nacija i najbolja skupina ljudi uvjetovana je djelovanjem, ne inertnošću i neaktivnošću. Nikada u svojoj povijesti Muslimani nisu uspjeli tako što su tiho i neaktivno promatrali događaje oko njih. Naprotiv, uvijek su zbog toga jako trpjeli, ekonomski, društveno, politički i duhovno.

Kur’an nas uči da činimo ono što je ispravno, bez obzira na to što drugi misle da bismo trebali ili ne bismo trebali učiniti. Jedna od sjajnih lekcija koje je naš dragi Poslanik Muhammed poučavao jest rad da bi se potrebe drugih ispunile. Allah će se pobrinuti za nas i dati nam više od onoga što nam je potrebno, kada se počnemo brinuti za druge. Kada je stigao u Medinu na kraju svog epskog putovanja, hidžre, prvi govor Muhammed a.s. sažeo je muslimanski život. Opisao je našu životnu misao jednostavnim riječima: “Širite mir, hranite siromašne, čuvajte svoje obiteljske veze, klanjajte jedan dio noći i ući ćete u džennet”. [Tirmizii]

Kakav lijep, sažet opis islama, u jednoj kratkoj rečenici!

Allah će uvijek brinuti za nas sve dok brinemo za njegova stvorenja. Možemo i moramo pomoći našoj braći i sestrama u islamu, kao i našu braću i sestre u čovječanstvu, tj. ne samo muslimane, već i svima kojima je to potrebno, bilo gdje. Podržavajmo dobrotvorne organizacije koji čine nevjerojatan posao u područjima humanitarnih nesreća. Pomažimo lokalna udruženja koja hrane gladne i beskućnike, kao i one koji rade na demistifikaciji islama koji grade mostove razumijevanja i poštovanja između muslimana i naših susjeda.

Jedan učenjak ispričao je priču o ptici koja je letjela naprijed-natrag s nekoliko kapi vode u svome kljunu, pokušavajući ugasiti šumski požar. Slonovi, bivoli, žirafe i ostale životinje gledale su zbunjujuće i pitale: “Kako može puka ptičica poput tebe nadati se da će ugasiti šumski požar?” Mudra ptica odgovorila je: “Ja činim što mogu. To je sve. Allah me neće smatrati odgovornim za rezultate, samo za moje napore. “

Uprkos svim svjetskim problemima, osjećamo da smo poput malih ptica koji pokušavaju ugasiti požare s nekoliko kapi vode. Naši napori mogu izgledati toliko mali i beznačajni. Ali Allah stavlja Njegov blagoslov u takve napore. Naši mali napori mogu rasti, baš kao što male kapi vode stvaraju tok, rijeku, poplave, okean; a malo snježnih pahuljica može postati lavina, neodoljiva sila koja sve nadmašuje na putu.

Dok govorimo o pticama i slonovima, prisjetimo se još jedne priče spomenute u Časnom Kur’anu? Sura el-Fil nam govori o godini kada je rođen poslanik Muhammed a.s. Nije li to bila “Godina slonova”? Zašto se zvala godina slonova? Zar nije jato ptica uništilo vojsku slonova koja je bila na putu da poruši Kabu u Mekki? Nisu li oni slonovi vidjeli kako ptice lete iznad njih, ispuštajući kuglice pečene gline? Nisu li se prvo čudili ništavnosti njihovih poduhvata? Ali Allah je osnažio te ptice. Allah je uvećao učinikovitost njihovog napada i dao im pobjedu protiv ogromne vojske. Nije li nam ovo danas važna lekcija? “

Uzvišenom Allahu ćemo odgovarati samo za ono što smo mogli učiniti u okviru naše sposobnosti. Musliman ne smije umanjiti nijedno dobro djelo koje može učiniti kako bi ublažio patnju i osigurao osnovne potrebe drugih. A sve ono što nas mori a za što nemamo snage, uticaja i moći da promijenimo, bilo na lokalnom ili globalnom nivou, pobrinut će se Onaj koji se brine o cijelom univerzumu i daleko većim stvarima od neznane praške na kojoj se odvija naš kratkotrajni životni put.

Završimo ovu besjedu ajetom koji govori o granicama naše odgovornosti i prostranstvima Božije milosti.

“Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih: u njegovu korist je dobro koje učini, a na njegovu štetu zlo koje uradi. Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo! Gospodaru naš, ne tovari na nas breme kao što si ga tovario na one prije nas! Gospodaru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono što ne možemo podnijeti, pobriši grijehe naše i oprosti nam, i smiluj se na nas. Ti si Gospodar naš pa nam pomozi protiv naroda koji ne vjeruje!”[3]