Ramazanski nasihat – 12. noć

Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on facebook
Share on twitter
Share on email

Istigfar 

Jedna od tih obaveza koje čovjek ima prema svome Stvoritelju, jeste pokajanje ili tevba, koja znači analiziranje učinjenih dijela i preispitivanje posljedica našeg djelovanja na ovom svijetu. Da bi pokajanje bilo potpuno, nije dovoljna samo unutarnja promjena u jednoj osobi, odnosno odluka da se određeni stil života ili učinjeno nedjelo, ne ponovi, već ono (pokajanje) iziskuje i bavljenje posljedicama prethodnih djela. Kako naši postupci nerijetko mogu biti uzrokom uvrede i duševne boli kod drugih ljudi, potpuno pokajanje zahtjeva i traženje oprosta od onih koji su povrijeđeni. Isto tako, za učinjena djela koja su u suprotnosti sa naredbama i zabranama Uzvišenog Allaha dž.š., potrebno je tražiti oprost od Njega Uzvišenog.

Po islamskom učenju, Allah dž.š. je Stvoritelj čovjeka. On mu je život udahnuo, obasuo ga brojnim blagodatima, i uputu mu obezbjedio. Svaka nezahvalnost izražena kroz neposlušnost i nijekanje, označena je kao uvreda Allahu. Najekstremniji oblik nepriznavanja, a samim tim i vrijeđanja Allaha je višeboštvo, ili širk. U hadisi kudsi Uzvišeni Allah kaže: “Čovjek Me poriče, a to mu nije dozvoljeno; čovjek Me vrijeđa, a to mu nije dozvoljeno! Poriče Me kada govori: Allah me neće ponovo stvoriti kao što me je prvi put stvorio! A prvo stvaranje nije nimalo lakše od ponovnog proživljenja! Vrijeđa Me kada govori: “Allah ima sina!” – a Ja sam Jedan, utočište svakome! Nisam rodio niti sam rođen, i niko Mi nije ravan!”[1]

Kur’an razmatra koncept pokajanja i traženja oprosta jedno uz drugo. Allah dž.š. Sebe naziva Onaj koji oprašta grijeh i Onaj koji prima pokajanje. Kad govorimo o pokajanju, takođe govorimo i o traženju oprosta od Allaha dž.š. (istigfar). U arapskom jeziku riječ istigfar nastaje od korijena riječi gafere, što u sebi nosi značenje oprosta.Istigfar je jedan od oblika ovog glagola, što znači ‘moliti za oprost’. Kur’an spominje istigffar 29 puta, a od toga na osamnaest mijesta ovaj termin je spomenut u kontekstu oprosta među ljudima. Općenito, muslimanima je imperativ od Boga, da traže oprost od drugih ako su prema njima pogriješili, ali isto tako da traže oprost od Allaha dž.š., jer je on Gaffar, odnosno Onaj Koji konstantno oprašta. Islam takođe uči da Allah dž.š. ne oprašta prestupe učinjene prema drugim ljudima, ako prvo oni nisu oprostili. Prema tome, veoma je bitno imati zdrave i poštene odnose sa drugima, kako bi se imao zdrav i produktivan odnos sa Bogom.

Istigfar podrazumijeva stalnu svjesnost Allaha dž.š., te se ovaj čin isprepliće se stanjem takve, što zajedno ojačava odnos i vezu sa Njim Uzvišenim. Čineći istigfar čovjek se ne okreće nikome drugom do Allahu, tražeći oprosta i razotkrivajući najdublja stanja, nedostakte, posrtaje i grijehe.

Njegov oprost opisan je u Njegovim imenima, Gaffar i Gafur, Onaj koji konstantno prašta. Gafur se spomine na 91 mjestu u Kur’anu. Od tih 91 primjera, na 82 mjesta iza Gafur slijedi Rahim (Innellahe Gafuru-r-Rahim). On je Onaj koji prašta, ali je On i onaj Koji je Svemilosni. Njegov oprost proizilazi iz Njegove milosti. Na ovom svijetu, neki ljudi mogu oprostiti, ali mnogi očekuju nešto zauzvat. Prema islamskom učenju, Allah ne očekuje ništa da bi oprostio. Na čovjeku je da zatraži i iskreno uputi dove, a Allah dž.š. oprašta.

Potreba da se traži oprost od Allaha dž.š. proizilazi iz razumijevanja ovog svijeta i vjerovanja da ćemo onog momenta kad se život završi i boravak na zemlji okonča, na Sudnjem Danu polagati račun Allahu dž.š. za naša djela. Ovo je jedan od elemenata islamskog vjerovanja, iman bil jevmil ahiri. Stoga je bitno za svakog muslimana da mu Allah dž.š. oprosti velike i male grijehe i prestupe koje je počinio na dunjaluku. Muslimani ne vjeruju u Prvi Grijeh, mi se ne rađamo sa grijehom, ali vjerujemo da smo rođeni slabi. Svi smo podložni zamkama mnogih iskušenja koja su sastavni dio našeg ispita na ovom svijetu.

Poslanik a.s. je tražio oprosta više od sedamdeset puta na dan, i preporučio svojim sljedbenicima da to isto čine. Muslimani traže oprost od Allaha dž.š. za svoje znane i neznane prestupe, za velike i skoro neprimjetne grijehe, za prekršaje počinjene prema Allahu, prema drugima ljudima, i prema samima sebi.

U isto vrijeme istigfar, ima i druge važne uloge. Tražeći oprost od Boga, mi održavamo našu najjaču vezu sa Gospodarem, moleći Ga putem dove, sjećajući Ga se, kroz zikr, i imajući Ga stalno na umu, takva.

Da ne postoji istigfar, veza sa Stvoriteljem bila bila bi izgubljena. Ako se ta veza prekine, ljudska bića u određenom momentu počnu se osjećati neovisnim, ne samo od Uzvišenog Bića, (u Islamu Allaha dž.š.) već se osjećaju neovisnim i od ljudi. Tako počnu vjerovati da im drugi nisu potrebni, ne osjećaju se odgovornim bilo kome za svoje djela i počinju živjeti u nekom svom svijetu, gubeći osjećaj za stvarnost. Takvo stanje uma daje diktatore i nasilnike, koji se Boga ne boje, a ljude kontrolišu. Kur’an tako spominje vladare na mnogim mjestima kaoo primjer onih koji su zbog svoje političke moći, umislili sebi da su svemoćni, čak šta više, smatrali se božanstvima. U suri Bekare,Allah dž.š. nas podsjeća na Nimruda koji se raspravljao sa poslanikom Ibrahimom oko njegova Gospodara.

Zar nisi čuo za onoga koji se sa Ibrahimom o njegovu Gospodaru prepirao, onda kada mu je Allah carstvo dao? Kad Ibrahim reče: “Gospodar moj je Onaj koji život i smrt daje”- on odgovori: “Ja dajem život i smrt!”* – “Allah čini da Sunce izlazi sa istoka” – reče Ibrahim – “pa učini ti da grane sa zapada!” I nevjernik se zbuni. – A Allah silnicima neće ukazati na Pravi put. Qur’an, 2:253

Ako ljudi ne posjeduju sistem preispitivanja svojih djela i postupaka, ako nemaju svjesnosti da pripadaju Allahu dž.š. i da će Mu se vratiti, onda oni smatraju da su na zemlji zbog zabave, kako bi uživali. Takvi će sami sebe uvjeriti da im drugi ljudi nisu potrebni, što podsjeća na Nimrudovo razumijevanje i pogled na svijet. Na ovom mjestu možemo dati brojne primjere kraljeva, vladara, političkih snaga koje su, ne samo smatrali da im Bog nije potreban, već da su oni Bog. Naravno ovo je otvoreni oblik pripisivanja druga Bogu, širk, i manjak vjerovanja, iman billahi, nešto što viđamo redovno.

Zbog toga je ljudima potreban istigfar, kako bi očuvali tu vezu, te ostali skromni i ponizni u svom postupanju prema drugim ljudima. Na ovaj način čovjek postaje stvarni zastupnik na zemlji, halifullah, koji se brine o sebi, drugim ljudima, drugim Allahovim stvorenjima, i o samoj zemlji u cjelini.

Završit ćemo ovaj odjeljak sa dovom, koja se u hadisu naziva sejjidul-istigfar, ili prvak istigfara.

“Allahu moj, Ti si moj Gospodar, nema boga osim Tebe, Ti si me stvorio i ja sam Tvoj rob, ispunjavam zavjet Tebi koliko mogu, Tebi se utječem od zla koje sam uradio, priznajem Tvoje blagodati prema meni, i Tebi priznajem svoj grijeh, pa mi oprosti, jer grijehe ne oprašta niko osim Tebe!“

Muhammed a.s. je nastavio i rekao: Ko kaže ovaj istigfar (dovu) ujutro čvrsto vjerujući u njegove riječi, te umre tog dana prije nego omrkne, on je od stanovnika Dženneta, ako ga kaže u toku noći čvrsto ubjedjen u te riječi i umre prije nego svane pa i on je od stanovnika Dženneta.[2]

dr Hazim ef. Fazlić

Imam u Islamic Cultural Center Northbrook

KALENDAR DOGAĐAJA

04. February 2023.

Skupština medžlisa 1

11. February 2023.

Skuština medžlisa 4

18. February 2023.

Skupština medžlisa 2

25. February 2023.

Skupština medžlisa 3