Takva – Bogobojaznost
اللَّهُمَّ وَفِّرْ فِيهِ حَظِّي مِنْ بَرَكَاتِهِ وَ سَهِّلْ سَبِيلِي إِلَى خَيْرَاتِهِ وَ لاَ تَحْرِمْنِي قَبُولَ حَسَنَاتِهِ يَا هَادِياً إِلَى الْحَقِّ الْمُبِينِ
Allahu, udjeli mi u njemu puno njegovih blagodati, i olakšaj mi put sticanja dobara, i ne liši me u njemu primanja njegovih dobara, o upućivaču prema istini jasnoj.
بسْمِ اللَّهِ الرَّحْمَنِ الرَّحيِمِ
Prije svega zahvaljujemo se Allahu, dž.š. koji nas je učinio svojim gostima i prosuo na nas svoje razne blagodati u mjesecu ramazanu. Poznato je da je kod nas adet i običaj da kome god dođe gost, da taj gost ima prava i hakkove na određene privilegije. Ono što nam je Allah, dž.š. obećao kao domaćinski dar u mjesecu ramazanu jeste Njegova takva – bogobojaznost. Kao što je kazano, taj takvaluk mora da se ispolji i ukaže u vremenu poslije mjeseca ramazana. Da se ne daj Bože ne bi dogodilo da kažemo: El-hamdu lillah, pregurali smo ramazan, postili smo, čuvali se, a sad smo slobodni i možemo raditi šta hoćemo. Kur’an nalaže: Ne! Nije dovoljno posvetiti se čuvanju i ibadetima samo u mjesecu ramazanu, a raspustiti se iza ramazana. Kur’an dalje ističe da je plod ramazana takva – bogobojaznost koja treba da nas krasi i izvan ramazana. Kur’anski ajet kaže:
“O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste bili bogobojazni (da biste stekli takvaluk).” (El-Bekare, 183)
Ako se takvaluk odgoji u čovjeku, a mjesec ramazan je idealna prilika za to, to polučuje niz drugih pozitivnih rezultata. Prva dobra posljedica priskrbljivanja takvaluka jeste povećan stepen razumijevanja Kur’ana:
“Ova Knjiga, u koju nema sumnje uputstvo je svima onima koji budu imali takvu i vjerovali ”(El-Bekare, 2)
Čime se hoće reći: ova Knjiga, Kur’an, uputa je većeg nivoa. Druga pozitivna posljedica takvaluka jeste da Allah, dž.š. na viši stupanj stavlja djela učinjena u ozračju bogobojaznosti. Ako Allah primi nečija dobra djela, u tome mu je šansa da postane Božijim miljenikom:
“I Allaha se bojte, i znajte da je Allah na strani bogobojaznih.” !”(El-Bekare, 194)
Smisao posta i ramazana je u tome da priskrbimo sebi bogobojaznost. Plod ramazana deponuje se u naša srca i to na način da nam se pojača takva.
Dalje se u Kur’anu kaže: “One između njih, koji su dobro činili i bogobojazni bili – čeka velika nagrada” (El-Bekare, 172)
“I Allaha se bojte, i znajte da je Allah na strani bogobojaznih.” !”(El-Bekare, 194)
“Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, upustvo je svima onima koji se budu Allaha bojali.”
Šta to znači huden li-l-muttekin (knjiga u koju nema sumnje, koja je uputa mu’minima)? Šta takvaluk znači za nas? Kako da ga prepoznamo? Kako da skeniramo svoju dušu, pa da prepoznamo da li nam na nekoj skali, poput pritiska, takvaluk raste ili pada. Ovaj takvaluk ćemo prepoznati na način da ćemo učeći određene ajete prije ramazana ustanoviti da olahko prelazimo preko njih. Međutim, kad iste poslije ramazana učimo osjetimo da ih mnogo dublje razumijevamo. Svako ko najednom shvati da mu Kur’anske pouke mnogo bolje liježu, znači da je ramazanom sebi priskrbio pojačani takvaluk. Postoji više i drugih pokazatelja koji će nam pokazati i odvagati da li nam se pojačala takvaili nije. Ako smo prije ramazana mogli pet minuta da učimo Kur’an, a sada ustanovimo da možemo sedam do deset minuta, to je pokazatelj da nam se povećala žeđ i želja za Kur’anom. Znači, pojačala nam se takva, odnosno strah od Boga. Ako klanjamo namaz, pa nam je inače teško ustati na sabah, i sad najednom sa manje tegoba i lijenosti ustajemo na sabah – to je pouzdan rezultat dejstva takvaluka. U jednom se rivajetu kaže:
“Odnos čovjeka mu’mina prema propisima vjere je kao odnos ribe i vode, što je riba više u vodi sve je srećnija i zadovoljnija.”
S druge strane osoba koja ima u sebi munafikluka, ne daj Bože, ona se u tom slučaju u odnosu na vjerske propise osjeća kao ptica zatvorena u kafezu ili kao riba na suhom. Naravno, to ne treba da znači ako smo odnekud došli premoreni, pa smo malo zakasnili s namazom, ili trenutno ne možemo da učimo Kur’an – u tom slučaju ne treba sebi da kažemo: evo, ja postao munafik. Kao što je bio slučaj pojedninih ashaba za vrijeme Božijeg Poslanika, kad su došli Posalniku i rekli:
“Božiji Poslaniče, postali smo munafici!, a on im veli: ‘Ne! Vi niste postali munafici, nego se srce nakada premori, dođe do raskoraka između vašeg srca i vaših želja – te vaše srce ne može da vas prati. U tom momentu potrebno je srcu dati odmora, jer ako biste išli nasilu moglo bi to izazvati suprotan efekat.’”
Ovu našu bogobojaznost i pobožnost možemo testirati na mnogim drugim stvarima, ne samo na odnosu prema Kur’anu. Dakle, ako smo poslije ramazana tvrđi na jeziku kad je u pitanju ogovaranje, mnogo teže se upuštamo u laganje, mnogo teže se upuštamo u neke sumnjive poslove, ili smo dobrodušniji kad je u pitanju davanje sadake – sve su to elementi koji pokazuju da je naše srce preporođeno u ramazanu i da nam je pojačana pobožnost, odnosno taqvaluk. Kada, u doba Božijeg Poslanika, neki ashab tri dana ne bi dolazio u džamiju, Poslanik bi otišao kod njega da se raspita šta je to, je li bolestan, što ga nema u džamiji. Šta to znači? To znači da se uvećana pobožnost u ramazanu ne odnosi samo na nas i na naše vjerske propise, nego se odnosi i na naš odnos prema drugim ljudima koji su naše džema’atlije, komšije itd… Dakle, čim je primijetio da ga tri dana nema u džema’atu, Poslanik se interesuje šta je s njim, da nije bolestan, da mu nije neko umro, da nije nekom previše dužan, pa ne može doći u džema’at, sve su to pitanja koja treba da interesuju svakog od nas. U rivajetu se ističe:
“Ni jedan posao kod Boga nije vrijedniji i bolje cijenjen od toga da obradujemo i obveselimo brata muslimana.”
Znači, to odobrovoljavanje brata muslimana može se ispoljiti na razne načine. Najmanje je ono da kad nailaziš kraj njegove kuće, pozvoniš i kažeš: “Eh, šta ima, kako si! Allah-emanet”, i odmah si ga odoborovoljio. Dakle, to je jedna velika stvar, a ništa ne košta. S druge strane, ništa kod Boga nije teže, i ne prouzrokuje gore posljedice po muslimana, nego da obneveseliš, rastužiš ili unesrećiš brata muslimana. Kao što vidimo vjera nije samo učenje Kur’ana i obavljanje namaza. Vjera je mnogo širi pojam. Ona podrazumijeva cjelokupne društvene relacije, pogotovo međusobne odnose između muslimana. Imamo i slijedeći plod takvaluka, kao što kaže Kur’anski ajet:
“A onome koji se Allaha boji, On će (iz teškoća) izlaz naći i opskrbiće ga odakle se i ne nada.” (Et-Talak, 2-3)
Kada čovjek u blagoslovljenom mjesecu ramazanu posluša Božije direktive onda sve igra na njegovu kartu – on tad počinje da priskrbljuje sebi lijep ahlak i lijep odnos prema drugima. Dakle, sve pozitivne i moralne vrline u njemu se kreiraju. Naprimjer, ide on ulicom i sretne nekog poznanika i kaže mu: “Ej, naš prijatelj je bolestan, hoćemo li ga malo obići?”, a ovaj odmah kaže “da” i kreće sa njim. Svaki takav korak, kako kaže rivajet, korak je ka Džennetu. Isto tako, javi mu se neki poznanik koji se zaista našao u nevolji, on ga zna i odmah mu izlazi u susret. Na svakom koraku on isijava tu pozitivnu energiju koja ga vodi ka pozitivnim stvarima. To je pokazatelj da je ramazan učinio svoje.
وَ السَّلاَمُ عَلَيْكُمْ وَ رَحْمَةُ اللهِ!
Adem ef. Garić
Imam u Bosnian Islamic Community of Erie
