Razumijevanje dozvoljenog i zabranjenog u islamu

Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on facebook
Share on twitter
Share on email

Kada bi svojim drugovima govorio, Muhammed a.s. bi nastojao da im svojim govorom vjeru približi, kroz usporedbe, poređenja i slike iz njihova svakodnevnog života. Kroz poređenje sa njihovim devama, sa brdima, pustinjom i svim onim što je prosječnog Arapa, beduina u to vrijeme okruživalo, Poslanik bi im, ne samo vjeru ili vjerski propis na taj način opisao, već bi isti učinio zanimljivim, bližim, srodnijim. Na kraju i sam Kur’an spominje ono što je blisko pastirima, nomadima, trgovcima:

“Pa zašto o­ni ne pogledaju kamile – kako su stvorene, i nebo – kako je uzdignuto, i planine – kako su postavljene, i Zemlju – kako je prostrta?! ” (El-Gašije, 18-20)

Zašto je to Poslanik Islama činio? Da bi ljude naveo na razmišljanje, e da bi im njihov vlastiti razum ukazao na ono što je ispravno od onog što je zabluda. A najbolji ti je vaiz i opominitelj tvoj razum.

“Reci: ‘Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju? Samo oni koji pameti imaju poukuprimaju!'” (Zummer, 9)

Većina savremenih muslimana već odavno ne koristi deve ili konje da sa njima svakodneno putuju sa posla ili na posao. Ali zato imaju moderna auta koja su nam na određen način postala najbliži prijatelj, te da mogu pričati, baš bi se ispričali jer svakodnevno u njima provodimo po dva, tri ili više sati. Nažalost, neki od nas se u autima naslušaju više grijeha, nego što bi to čuli na ulici, poslu ili prodavnici, uživajući u kojekakvim žalopoljkama turbo-folk kraljica Cece, Dragane ili Stoje, koje su inspirisale alkoholizirane horde divljaka da ubijaju i kolju po bosanskim brdima, šumama i livadama. E upravo nam naše auto, kojim se vozimo svakodnevno, bez kojeg se ne odvajamo ni na odmoru ponekad, baš nam je ono dobar primjer da razumijevamo našu poziciju naspram vjere i odnosa prema Bogu Uzvišenom.

Bošnjaci, kao i milioni drugih Muslimana u svijetu dolaze na zapad iz zemalja koje su većini slučajeva manje razvijene i koje su manje zakonski uređene. Dolaze u svijet u kojem ljudi poštuju zakone i u većini slučajeva ih se strogo pridržavaju. A razlog tome, nije što su stanovnici Amerike, Kanada, ili Njemačke bolji ljudi o stanovnika Bosne, Kosova ili Sudana, već je razlog u tome što u zapadnim zemljama postoje zakoni koji se primjenjuju i onda kada ih prekršiš moraš snosititi posljedice. Pa kad se parkiraš na pogrešnom mjestu, možda ćeš jednom ili drugi put proći neopaženo, ali ćeš sigurno treći put dobiti žutu kartu sa uputstvima kako da platiš predviđenu kaznu.

Tako je strah od kazne stanovnike zapadnog svijeta naučio da poštuju zakon. Sa provedenimgodinama, i mi Bošnjaci smo to naučili, mada smo u početku bili jogunasti, odupirali se, ali kazna ovdje, kazna ondje, uvela nas, kao što naš narod kaže u suru, u sistem, i tu i ostajemo.

Allah Uzvišeni, tako je propisao kazne na ovom svijetu, ne da bi ljude svakodnevno kažnjavao iz zlobe ili nedobronamjernosti, već da bi ljude poučio da jedni sa drugima, u ovom dunjalučkom saobraćaju, komuniciraju bolje, skladnije, harmoničnije. Možda nam te kazne nekad izgledaju drastične, nehumane, krajnje bezobzirne, ali one su tu da bi barem jednim dijelom, mi ljudi, uspostavili red i poredak na zemlji. Mi, ista ona bića za koja su i meleki izrazili sumnju u mogućnost održavanja reda na zemlji.

“A kada Gospodar tvoj reče melekima: “Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!” – oni rekoše: “Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv proljevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje” (Bekare, 30)

Kazne nas nauče da budemo pažljiviji, pribraniji u našem saobraćaju sa drugim ljudima. Kazne nam ne dozvoljavaju da se zanesemo vožnjom, da li autom, ili svojim životom, pa da ugrozimo druge na tome putu. I što je najinteresantnije, kako znamo da kazne postoje, da se primjenjuju i da su drastične, sve manje griješimo, i to nam negriješenje prelazi u naviku, i tu naviku više i ne primjećujemo. Postajemo dio zapadanog svijeta. Ili, postajemo dio ummeta ili Islama.

Ponekad nam dok vozimo nije jasno iz kojeg je razloga neki saobraćajni znak postavljen, ili zbog čega se ograničenje brzine primjenjuje na određenoj trasi puta, ali to ne znači da zakon trebamo kršiti. Jer, ko zna, možda je na istoj trasi puta u proteklih godinu dana stradalo deset auta, pa su ljudi sa očiglednim razlogom to postavili. A mi se pitamo: “Eto vidi, što je ovdje ograničenje 30?” Isto tako, Allah Subhanehu we Teala je propisao: “Ni najmanju količinu alkohola nemoj konzumirati”, ali mi filozofiramo i raspredamo “ma mogu ja sa dvije čaše voziti bez problema”, nastojeći negirati opravdanost Allahove zabrane. Nije nam jasno, pa nećemo ni da se pridžavamo ostalih zabrana: pa nam tako ne fali ništa ni malo da slažemo, ni da podmitimo ili primimo mito, niti da pogledamo u ono što je zabranjeno da se gleda, niti da popijemo one dvije-tri čašice sa kojima još uvijek mislimo da možemo voziti. A svaki vozač, to dobro znamo, je potencijalni ubica, jer za volanom trenutak nepažnje može nas ili nekog drugog koštati života. Tako je uopće u životu. Mala nepažnja i ljudi završe godinama u zatvoru, rastanu se sa suprugom, izgube porodicu. Stoga svakog trenutka moramo biti obazrivi, suzdržani i oprezni, jer jedan momenat nepažnje može nas odvesti na stramputicu.

Zato što možda ne razumijemo zašto je nešto zabranjeno, ne znači da zabranu trebamo kršiti.

Zabrana alkohola, prostitucije, nemorala, kocke, laganja, ogovoranja, nije zbog Allaha dž.š., već zbog nas samih. I sve je to zulum ili nasilje prema samima nama. A najveći zalim je čovjek sam sebi. A šta je zulum, nasilje? Nasilje je suprotno pravdi, a pravda je kad se stvari postave na svoje pravo-pravedno mjesto. Zato je nasilje stavljanje stvari ondje gdje im nije mjesto. Pripisati Bogu druga, je nepravda, odnosno nasilje. Čovjek kad spava sa tuđom ženom a ne sa svojom, to je nasilje. Staviti tuđi imetak u svoje ruke, i to je nasilje.

Protiv koga čovjek čini nasilje? Prije svega nemoguće je činiti nasilje protiv Boga, jer sve stvari su Njegova stvorenja a sve stvari samo izvršavaju ono što je On odredio. Nasilje je aktivnost koja je usmjerene protiv ljudi, a ne protiv Dragoga Boga. Sve što čovjek čini, sebi čini. Nasilje i zulum ne može se činiti Allahu, jer čovjek svojim djelima Allahu ne može naštetiti. Da ga psuje svaki dan, da se izdire na njega, da piše loše o Njemu, to do Allaha ne može doprijeti. Na 250 mjesta u Kur’anu se spominje nasilje, od čega 25 ajeta spominju objekat nasijla. U više od dvadeset tih ajeta objekat nasilja su sami nasilnici. U isto vrijeme, Kur’an potvrđuje da Allah dž.š. ne čini nasilje nikome, i ne može se On kriviti ako ljudi ispaštaju posljedice svojih vlastitih dijela.[1]

“I Mi smo vam od oblaka hladovinu načinili i manu i prepelice vam slali: “Jedite lijepa jela kojima vas opskrbljujemo!” A oni Nama nisu naudili, sami sebi su nepravdu nanijeli” (Bekare, 57)

“Onaj ko kakvo zlo učini ili se prema sebi ogriješi pa poslije zamoli Allaha da mu oprosti – naći će da Allah prašta i da je milostiv. (Nisa, 110)

Isto tako, da se vratimo našem autu kao primjeru, ponekad nam je ograničenje 40, a mi znamo da se kažnjava na 49, stoga mi vozimo 48. Nešto se malo foliramo da dokažemo kako smo umješni hodati po žici. Nekad nam se malo žuri da bi što prije stigli do cilja. I šta se desi, kamera nas slika. Zašto? Zato što hoćemo da vozimo na granici, na ivici. Mo ljudi hoćemo da živimo na granici grijeha. A krajnje je vjerovatno da će se ta granica narušiti. Dakle, to je već poigravanje sa granicama zabranjenog i dozvoljenog. U Muslimovoj i Buharinoj zbirici hadisa stoji da je An-Nu`man bin Bashir rekao da je čuo Božijeg Poslanika s.a.v.s.

«إِنَّ الْحَلَالَ بَيِّنٌ وَإِنَّ الْحَرَامَ بَيِّنٌ، وَبَيْنَ ذَلِكَ أُمُورٌ مُشْتَبِهَاتٌ، فَمَنِ اتَّقَى الشُّبُهَاتِ اسْتَبْرَأَ لِدِينِهِ وَعِرْضِهِ، وَمَنْ وَقَعَ فِي الشُّبُهَاتِ وَقَعَ فِي الْحَرَامِ، كَالرَّاعِي يَرْعَى حَولَ الْحِمَى يُوشِكُ أَنْ يَرْتَعَ فِيه»

“Halal je jasan i haram je jasan, a između njih su sumnjive stvari koje većina ljudi ne zna. Pa, ko se bude sačuvao sumnjivih stvari sačuvao je svoju vjeru i čast. A ko upadne u sumnjive stvari, upao je u haram. On je poput pastira koji čuva stado oko zaštićenog posjeda i postoji velika vjerovatnoća da stoka uđe u njega.“ .

Vidite, ljudima je zakon ovdje propisao da mogu trošiti alkohol i opijati se do mile volje, ali ne smiju u pijanom stanju voziti auto. A kad pogledate statistiku ona je više nego tamna: U Americi svakog dana, skoro 30 ljudi pogine u saobraćajnim nesrećama koje nastaju kao rezultate uticaja alkohola na vozača. Rezultat toga je da svakih 48 minuta jedna osoba umre. Godišnji trošak na nesreće uzrokovane alkoholom procjenjuju se na više od 51 milijardu dolara. Skoro jedna trećina, ili 31% svih saobraćajnih nesreća u Americi uzrokovano je alkoholom.[2]

Međutim, u Islamu, pored sankcioniranja na ovom svijetu, čovjek će biti pitan za svoja djela, šta je uradio a šta propustio, i na budućem svijetu. Ako izbjegneš kaznu na ovom, sigurno nećeš na budućem svijetu. I kao rezultat ispitivanja, odnosno polaganja računa, insan će biti nagrađen džennetom ili kažnjem džehennemom.

“Svakom čovjeku ćemo ono što uradi o vrat privezati, a na Sudnjem danu ćemo mu knjigu otvorenu pokazati: “Čitaj knjigu svoju, dosta ti je danas što ćeš svoj račun polagati!” (Isra’:13-14)

Ograničenje 50, ali čovjek vozi 80 i zglajza. Kad napravi udes, završi u bolnici, čovjek pomisli, Bože moj, da mi je samo ozdraviti, neću nikad brzo voziti, neću nikad nemaran biti. Ipak, nekome Bog dadne pa ozdravi i nastavi sa svojim životom kako je živio, i ubrzo zaboravio o čemu je razmišljao. Mali je dio onih koji stvarno se kane ćorava posla i postanu obazriviji. Isto tako, jedan dio ostane trajno vezan sa krevet, kolica ili u najgorem slučaju ubrzo preseli na ahiret. Dok svi donekle razumijemo one koji nastradaju i nadaju se oporavku i mole Allaha dž.š. da ih vrati u prijašnje stanje, ipak ne razumijemo one koji imaju samo jednu priliku na ovome svijetu da je iskoriste, a to je utrka života. Kad ta prilika istekne, uzalud je uzvikivati “eh da mi je da sam samo malo mlađi”, “eh da mi je da se vratim”.

”Iskoristi pet stvari prije nego dođe drugih pet: svoju mladost prije starosti,svoje zdravlje prije bolesti, svoje bogatstvo prije siromaštva, svoje slobodno vrijeme prije zauzetosti,
i svoj život prije smrti.” (El-Hakim)

“Kad nekome od njih smrt dođe, on uzvikne: “Gospodaru moj, povrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio!” – Nikada! To su riječi koje će on uzalud govoriti – pred njima će prepreka biti sve do dana kada će oživljeni biti.” (Mu’minun, 99-100)

Allah nas opominje ovim scenarijom na naše riječi koje ćemo izgovarati kad nam se smrt prilibliži, ili na Danu Uzdizanja, kad budemo sabrani za suđenje pred Sudijom i kad ljudi budu u agoniji od kazne Džehennema, ali u tim momentima njihova molba neće biti uslišana. Ipak, ljudi na ovom svijetu ostaju malodušni i zaboravni te govore:

“Zar vama on da prijeti da ćete, pošto pomrete i zemlja i kosti postanete, doista oživljeni biti? Daleko je, daleko ono čime vam se prijeti! Postoji samo život naovome svijetu, mi živimo i umiremo, a oživljeni nećemo biti.” (Mu’minun, 35-37)

Kad dodjemo u zapadni svijet, sve nam je novo, neobično i strano. Teško nam se “uklopiti” u sistem, naučiti jezik, komunicirati sa ljudima. Nekom se to učini nemogućim, pa se zatvori u sebe, ili se vrati odakle je došao. Vremenom, većina nas se privikne, počne raditi i zarađivati, učiti i biti otvoreniji prema ljudima i društvu u kojem se nalazi. Poslije par godina, lakše nam je živjeti i činiti one stvari za koje smo mislili da su nemoguće. Ali, zašto mi na zapadu toliko žrtvujemo, napuštamo svoje rodne krajeve, sela i gradove, napuštamo svoje bližnje i najmilije, i dolazimo u tuđi svijet, da počnemo novi život. Znam ima i onih koje je sila natjerala da odu u bijeli svijet, ali u većini slučajeva sila ih ne tjera da u tom bijelom svijetu ostanu. Šta je to što nas motivira da ostanemo, da se mučimo, radimo i prevazilazimo raznorazne teškoće? Odgovor je: nada i strah. Nada za bolje sutra, za bolju budućnost nas i naše djece, materijalna i emotivna dobit. Nada za bolji život. Strah od siromaštva i neimaštine, strah od gubitka i poniženosti, strah od neizvjesnosti i očaja. Ukratko, život nam se i odvija između nade i straha.

Isto tako, često ćemo biti u prilici da se ljudi jade kako se islamskih prinicipa ponekad teško pridžravati. Ko će gladovati cijeli dan u mjesecu ramazanu, ko će se odreći slatkih užitaka: sedmičnih izlazaka sa društvom, kafića, jedne ili dvije čašice, adrenalina u kazinu, pogleda u zgodnu djevojku, itd. “Teško mi je ovo podnijeti, Islam je teška vjera; Ma sve je to dobro, ali ko može, ili ko je navikao.”

A Allah dž. š. kaže:

“Mi nikoga ne opterećujemo preko njegovih mogućnosti; u Nas je Knjiga koja istinu govori, i nikome se nepravda neće učiniti.” (Mu’minunn, 62.)

Ukratko, što se mora, nije ni teško. Postojanje cilja kojem se želi stići, nade u proživljenje i nagradu za dobročinstvo, nade u primanje dobrih dijela a oprosta zlih, navodi čovjeka da uloži maksimum na dunjaluku na putu ispravnosti. Takođe, strah od Božije kazne, kazne ovoga, a pogotovu onoga Svijeta, strah džehennema tjera čovjeka da se sustegne od naizgled slatkih užitaka griješenja i obuzda porive svog vlastitog nefsa.

Pitanja o halalu, dozvoljenom i haramu, zabranjenom, nameću nam se često, i često ih sebi i drugima postavljamo. Međutim, u ovom slučaju nužna je krajnja obazrivost, pažljivost i iskrenost prema samome sebi i drugima, jer onog momenta kad dopremo do odgovora na pitanje koje nas je mučilo danima, mjesecima, a u nekim slučajevima i godinama, da ne kažem cijeloga života, dakle kad nađemo odgovor i odgonetnemo našu životnu zagonteku, onda moramo biti svjesni težine našeg posjedovanja tog odgovora. Težina novostečenog znanja je poput imetka, ako ti je dato, pružena ti je i prilika da ga iskoristiš za sebe ili protiv sebe. Za sebe imetak možeš potrošiti, na način da zadovoljiš svoje potrebe i potrebe drugih ljudi koji su oko tebe. Takođe, da udijeliš, izgradiš i ostaviš iza sebe ono od čega će drugi ljudi imati koristi. Isto, imetak može upotrijebiti i protiv sebe na način da ga prokockaš, da se opijaš, da nemoral činiš. Brojni su primjeri ljudi koji su se preko noći obogatili, da li putem lutrije, sumnjivih poslova ili transakcija, i taj imetak ih je upropastio. Ne samo njih, nego i njihove familije, djecu, supruge i rođake.

Tako isto i odgovor na jedno pitanje, možemo iskoristiti da promijenimo cjelokupan svoj život, svoje životne navike, potrebe i prohtjeve. Da postanemo bolje osobe. Ali, neki odgovori, i neko znanje, učine nas obijesnim, oholim, gordim, da znamo ono što drugi ljudi ne znaju. Zato, draga moja braćo, ako ste došli danas do određenog odgovora, taj odgovor povlači sa sobom i odgovor-nost, prema znanju koje vam je dato. To je isto kao kad znate voziti auto, imate auto, vaše dijete treba hitno u bolnicu zbog napada alergije od kikirikija, ali vi gledate televiziju. Kad znamo šta nam je halal, a šta je halal, šta je loše a šta dobro, loptica je na našoj strani. Jedan moj profesor imao je običaj reći prilikom svojih predavanja: “Činite i radite ono što znate je da naređeno i dopušteno, a klonite se onog što znate da je zabranjeno i hrđavo, a za sve ostalo, neka vaši grijesi idu na moja pleća.” Drugim riječima, odgovorni ste da postupate po onom što znate i nemate opravdanja za neizvršavanje toga.

“I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?” – oni su odgovarali: “Jesi, mi svjedočimo” – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: “Mi o ovome ništa nismo znali.” (El-‘Araf, 172-173)



[1] Vision of Islam, p. 156.

[2] Bergen G. Shults RA. Rudd RA. (October 4, 2011). Vital Signs: Alcohol-Impaired Driving Among

Adults –United States, 2010. Morbidity and Mortality Weekly Report. 60:39:1351.

KALENDAR DOGAĐAJA

07. October 2022.
08. October 2022.
15. October 2022.
22. October 2022.