Slava i hvala pripada Allahu džellešanuhu Koji je svjetlom Svoje knjige osvijetlio tamu
dunjalučkog mraka, koji je s njom uputio zalutala srca, pa ih učinio spokojnim i smirenim u
dušama iskrenih vjernika. Hvala Allahu džellešanuhu, Koji je mjesecu ramazanu dao veliku
prednost u odnosu na druge mjesece; Koji je ga je učinio časnim mjesecom tako što je odredio da on bude posebni put do dobra i bereketa i prilike za popravljanje, što je u njemu objavio Kur’an kao lijek za srca u grudima i kao Uputstvo za organizovanje dunjalučkog života.
Neka je najbolji salavat i selam na onoga koji je poslat kao milost svim svjetovima, voljenom Muhammedu alejhisselam, čije su riječi i djela naš uzor na ovoj prolaznosti ikoji je poslat da bi Pravi Put nam pokazao i objasnio kako se njime hodi. Neka je salavat i selam na njega, njegov rod, njegove ashabe, i sve one koji njegovom stazom ispravno hode, popravljajući se težeći biti u blizini Allahove milosti i susretu sa voljenim Poslanikom u džennetu!
Trudimo se da budemo privrženi našoj časnoj vjeri i želimo da budemo njeni dobri sljedbenici.
Najbolji govor je Kur’an koji vodi jedinom ispravnom putu, a najbolja uputa je uputa poslanika Muhammeda alejhisselam. jer ona predstavlja put koji vodi Allahu džellšanuhu i sreći na oba svijeta.
Draga braćo i sestre, nalazimo se na samom kraju ovogodišnjeg mubarek mjeseca ramazana.
Posljednji je petak i džumanska hutba u ovogodišnjem ramazanu. Prilika je to da se podsjetimo na riječi Muhammeda, alejhisselam: „Kad nastupi zadnja noć ramazana rasplaču se nebesa i zemlja i meleki zbog onog što je snašlo ummet Muhammeda alejhisselam“ Neko od prisutnih upita: „Allahov poslaniče, a šta je zadesilo ummet“? On odgovori: „Odlazak ramazana je musibet, jer je to kraj perioda u kom su dove bile uslišavane, sadaka primljena, dobročinstvo umnožavano, a kažnjavanje odgođeno.“ „Post mjeseca ramazana odgovara postu deset mjeseci, a post šest dana mjeseca ševvala, nakon njega, odgovara postu dva mjeseca, pa to predstavlja post preko čitave godine.“ „Noć uoči Bajrama je jedna od noći u kojoj se ne odbija dova.“
Poštovane vjerničke duše, ovo je prilika da se podsjetimo i zaokružimo ramazanske aktivnosti sa jednim važnim konceptom u islamu. To je tevba. Inače, mjesec ramazan je jedno od najpogodnijih vremena za pokajanje. U ovom mjesecu muslimani disciplinuju svoje duše postom, povećavaju ibadet i jačaju svoju odanost Allahu džellešanuhu. Ramazan i pokajanje suprilika za duhovnu obnovu i pročišćenje muslimana. Iskreno pokajanje učinjeno u ovom mjesecu jača čovjekovu odanost Allahu džellešanuhu i pomaže mu da pronađe duhovni mir. Pokajanje postaje značajnije u mjesecu ramazanu jer se ibadeti i namaz u ovom mjesecu smatraju prihvatljivijim kod Allaha džellešanuhu. U islamu, tevba se smatra vitalnim aspektom duhovnog putovanja vjernika.
Tevba je arapski izraz koji znači “povratak-pokajanje” i zauzima duboko mjesto u islamskoj duhovnoj praksi. Označava čin vraćanja Allahu džellešanuhu nakon činjenja grijeha, traženja Njegovog oprosta i nastojanja da se popravi način životnog puta. Tevba nije samo ritualni čin, već transformativni proces koji uključuje iskreno žaljenje, posvećenost promjeni i obnavljanju života u skladu s islamskim principima. Tevba ili pokajanje je ključni koncept u islamu koji označava proces traženja oprosta od Plemenitog Allaha džellešanuhu za počinjene greške I grijehe. To je čin povratka Gospodaru, prepoznavanja vlastitih grešaka, iskrenog žaljenja zbog njih i čvrste odluke da se te greške i grijesi ne ponove. Tevba nije samo čin pokajanja, već I duhovno putovanje koje vodi ka unutrašnjem miru i bliskosti sa Svevišnjim. To je ustvari povratak Allahu džellešanuhu nakon što je osoba skrenula s pravog puta. Tevba je važna jer omogućava vjernicima da očiste svoje duše, obnove svoj odnos sa Gospodarem i dobiju oprost za svoje grijehe. U Kur’anu se na više mjesta spominje važnost tevbe, a Allah je opisan kao “Onaj koji mnogo prašta” (Gafur) i “Onaj koji prima pokajanje” (Tewwab).
Draga braćo i sestre, u kajanju je spas duše nakon njena posrnuća. Tamo gdje nema kajanja nastupa šejtanovo carstvo oholosti, poricanja, nesreće i ništavila. Zemaljski grijeh može izbrisati samo kajanje i mnoga dobra djela, a duša koja samu sebe kori je ona koja se obraća svome Gospodaru za pomoć, tražeći kod Njega zaštitu i utočište.
Kur’an i hadisi naglašavaju važnost pokajanja, ističući Allahovu džellešanuhu beskrajnu milost i spremnost da oprosti onima koji iskreno traže Njegov oprost. Allah džellešanuhu često poziva vjernike na tevbu, naglašavajući Njegovu milost i spremnost da oprosti.
Allah, dž.š., kaže: I svi se Allahu pokajte, o pravovjerni, da biste bili spašeni.(al-Nur, 31) Allah voli one koji se kaju i koji se čiste. (Sura Bekara, 222), „Allah želi i žudi da vam oprosti“,(Nisa, 27), “I obratite se Allahu pokajanjem, svi vi, o vjernici, da biste uspjeli” (Sura Nur, 31).
Poslanik Muhammed alejhisselam je rekao: „Svi sinovi Ademovi griješe, a najbolji od njih su oni koji se kaju – oprosta za grijehe traže!“
Hasan Basri iskrenu tevbu okarakterisao je ovako:.“Prava i iskrena tevba je da mrziš neki grijeh kao što si ga nekad volio, i da uvijek tražiš oprosta od Allaha džellešanuhu kad god ti taj grijeh naumpadne.”
Islamski učenjak iz 8 stoljeća Abdullah bin Mubarek, rahimehullah, navodeći uslove tevbe kaže: “Osoba se treba pokajati, a zatim pokazati istrajnost u namjeri da se više ne vraća grijesima. Potom treba namiriti hakkove (prava) i tražiti halala od onih prema kojima se ogriješila. Zatim treba nadoknaditi propuštene farzove, i biti u stanju tuge i zabrinutosti sve dok se tijelo ne očisti od haram-hrane kojom se hranilo, te se potom treba truditi da svoj nefs, ranije naviknut na griješenje, sada navikne na pokornost.”
Abdullah bin Mubarek, rahimehullah, pruža dubok uvid u proces tevbe, naglašavajući ne samo pokajanje već i konkretne korake koje osoba treba preduzeti kako bi se iskreno vratila na pravi put. Prema njegovim riječima, tevba nije samo trenutak kajanja, već i kontinuirani proces koji uključuje:
1. Istrajnost u namjeri: Nakon pokajanja, osoba treba da pokaže čvrstu odlučnost da se više ne vraća počinjenim grijesima. Ovo podrazumeva iskrenu želju za promjenom I izbjegavanje situacija koje bi mogle dovesti do ponovnog griješenja.
2. Namirenje hakkova: Osoba treba da ispravi nepravde koje je počinila prema drugima. To uključuje vraćanje prava i traženje oprosta od onih prema kojima je pogriješila. Ovo je ključni dio tevbe jer se odnosi na međuljudske odnose i pravdu.
3. Nadoknada propuštenih farzova: Važno je nadoknaditi propuštene obavezne vjerske dužnosti, kao što su namazi ili postovi, kako bi se ispunile obaveze prema Allahu džellešanuhu.
4. Čišćenje tijela od haram-hrane: Osoba treba da se oslobodi uticaja haram-hrane kojom se hranila, što simbolizuje čišćenje tijela i duše od svega što je nečisto ili zabranjeno.
5. Navikavanje nefsa na pokornost: Nakon što je nefs (duša) bio naviknut na griješenje, sada ga treba naviknuti na pokornost i činjenje dobrih dijela. Ovo zahtjeva trud i posvećenost, ali je ključno za trajnu promjenu.
Dakle, ovi koraci naglašavaju da je tevba sveobuhvatan proces koji uključuje i unutrašnju promjenu i spoljašnje akcije, s ciljem postizanja duhovne čistoće i bliskosti sa Allahom džellešanuhu.
Dalje, iskrena tevba sastoji se od nekoliko ključnih elemenata:
1. Iskreno kajanje: Osoba mora iskreno žaliti zbog svojih grijeha i osjećati duboko kajanje zbog njih.
2. Prestanak griješenja: Osoba mora odmah prestati sa činjenjem grijeha za koji se kaje.
3. Čvrsta odluka: Osoba mora donijeti čvrstu odluku da se neće vratiti tom grijehu u budućnosti.
4. Ispravljanje nepravde: Ako je grijeh uključivao nepravdu prema drugima, osoba mora nastojati ispraviti tu nepravdu.
Blagoslovljena braćo i sestre, On, Allah Uzvišeni prima pokajanja od Svojih robova, a da li je tevba primljena, zna samo On, džellešanuhu. Ipak, islamski učenjaci su ukazali na neke znakove ili išarete koji ukazuju da je pokajanje prihvaćeno od Plemenitog Gospodara Milostivog:
1. Da priznaje grijeh i bude svjestan prijestupa, osjećajući to u duši,
2. Da u srcu osjeća tugu zbog grijeha i nimalo slasti i zadovoljstva zbog onog što je uradio,
3. Da se nalazi i osjeća lijepo u društvu dobrih ljudi, a daleko i izbjegava i ne osjeća se
prijatno u društvu loših i onih koji griješe,
4. Da uviđa Allahove blagodati oko sebe i u svom posjedu,
5. Da zahvaljuje Allahu i zikir Njemu čini,
6. Da spominje i priča o Poslaniku alejhisselam i salavate na njega uči,
7. Da ga obuzima nemar prema dunjaluku, a čežnja za ahiretskim blagom,
8. Da vidi svoja dobra djela malim, a grijehe velikim, a ne obratno,
9. Da čuva čuva jezik, oko, uho i druge organe od harama,
10. Da istigfar što više čini,
11. Da razmišlja o dobrim djelima,
12. Da traži halke zikra, Kur’ana i dobra,
13. Da žuri za dovom, ibadetom i dozivanjem Gospodara u posebnim vremenima i u tajnosti,
14. Da potraži alima kojeg će slušati, njemu povjeriti svoje slabosti i savjet zatražiti,
15. Da hizmeti muslimanima,
16. Da poveća dobročinstvo prema roditeljima, makar i preselili na ahiret,
17. Da zaobilazi puteve grijeha
18. Da zatvara vrata i prilaze šejtanu,
19. Da uviđa svoje mahane i nedostatke,
20. Da osjeća radost u ibadetu i nakon učinjenog dobrog djela.
Jedan mudrac bio je upitan da li čovjek koji učini tevbu može znati je li mu tevba primljena ili odbijena, na što je odgovorio: “Čovjek ne može tačno prosuditi je li mu pokajanje primljeno ili nije, ali ipak postoje određeni znaci ili dokazi na osnovu kojih se to raspoznaje, a to su:
- da se uvijek smatra grešnim i nedovoljno pokornim Allahu, džellešanuhu.
- § da mu iz srca bude odsutna bezbrižnost, a prisutna briga i strah od neizvjesnosti
- § da nastoji uvijek biti u prisustvu ljudi koji čine dobra djela, a što dalje od ljudi koji čine loša i nevaljala djela
- da mu se i najmanje što je uradio za ovaj svijet pričinjava ogromnim, a najkrupnije što je uradio za ahiret, čini sićušnim
- da je uvijek zauzet onim čime ga je Svevišnji Allah džellešanuhu zadužio, a da nije zainteresovan i da odbije ono što mu je zabranio
- da maksimalno kontroliše svoj jezik, da stalno razmišlja i izvlači pouku iz proživljenog i da bude prožet osjećajem zabrinutosti i kajanja.”
Dragi moji, ovo je veoma dubok i značajan odgovor mudraca o znakovima prihvaćene tevbe.
Ovi znaci ukazuju na unutrašnju promjenu i iskreno pokajanje, što je suština tevbe u islamu.
Želim u kratkim crtama dodatno pojasniti svaki od ovih znakova:
1. Samosvijest o greškama i pokornosti: Osoba koja se iskreno kaje uvijek će biti svjesna svojih grešaka i osjećati da nije dovoljno pokorna Allahu džellešanuhu. Ova svijest void ka stalnom nastojanju da se poboljša i približi Allahu džellešanuhu.
2. Odsutnost bezbrižnosti i prisutnost brige: Iskreno pokajanje donosi osjećaj odgovornosti i straha od neizvjesnosti, što motivira osobu da se trudi u svojim djelima i izbjegava grijehe.
3. Društvo dobrih ljudi: Osoba koja se kaje teži društvu onih koji čine dobra djela, jer takvo okruženje potiče na ispravno ponašanje i udaljava od loših utjecaja.
4. Percepcija djela: Kada osoba vidi svoja svjetovna postignuća kao velika, a djela za ahiret kao mala, to pokazuje skromnost i svijest o pravim vrijednostima.
5. Fokus na obaveze: Iskreno pokajanje uključuje posvećenost onome što je Allah džellešanuhu naredio i izbjegavanje zabranjenog, što pokazuje predanost i disciplinu.
6. Kontrola jezika i razmišljanje: Kontrola jezika i stalno razmišljanje o prošlim iskustvima pomažu u izbjegavanju grešaka i jačanju osjećaja kajanja.
Ovi znaci nisu samo pokazatelji prihvaćene tevbe, već i putokazi za svakodnevni život vjernika koji teži duhovnom rastu i bliskosti s Plemenitim Gospodarem.Takodje, braćo i sestre, bavljenje tevbom nudi brojne duhovne i psihološke prednosti. Duhovno, pročišćava srce, jača vjeru I približava pojedinca Allahu džellešanuhu. To je sredstvo za brisanje prošlih grijeha, kao što je
Poslanik Muhammed sallallahu a’lejhi ve sellem, rekao: “Onaj koji se pokaje od grijeha je kao onaj koji nije griješio” (Ibn Madže).
Psihološki, tevba pruža olakšanje od osjećaja krivnje i anksioznosti povezane s nepravednim postupkom. Podstiče samorefleksiju i lični rast, podstičući osećaj odgovornosti i odgovornosti.
Priznavanjem svojih grešaka i težnjom ka poboljšanju, pojedinci mogu postići osjećaj unutrašnjeg mira i zadovoljstva.
Tevba je suštinski dio islamskog vjerovanja i prakse. Ona omogućava vjernicima da se očiste od grijeha, obnove svoj odnos s Plemenitim Gospodarem i postignu unutrašnji mir. Iskrena tevba zahtijeva kajanje, prestanak griješenja, čvrstu odluku i ispravljanje nepravde. Kada je tevba primljena, osoba osjeća unutrašnji mir, pokazuje promjenu u ponašanju, postaje pobožnija I osjeća veću bliskost s Bogom. Tevba je put ka duhovnom rastu i spasenju, i stoga je od izuzetne važnosti za svakog muslimana.
Tevba je moćno sredstvo za duhovnu obnovu i ličnu transformaciju. Ona utjelovljuje Allahovu džellešanuhu milost i samilost, nudeći vjernicima priliku da isprave svoje greške i vrate se na ispravan put. Prihvaćanjem tevbe, pojedinci mogu kultivirati dublju vezu sa svojim Stvoriteljem, poboljšati svoj moralni karakter i voditi život sa svrhom i ispunjenjem. U svijetu punom izazova I iskušenja, tevba služi kao svjetionik nade i podsjetnik na bezgraničnu Allahovu džellešanuhu milost.
Jednom je jedan čovjek ušao u mesdžid Poslanika Muhammeda alejhisselam vidno uzbuđen. On je vikao krećući se prema Poslaniku alejhisselam: “Počinio sam grijeh, jadan li sam, počinio sam grijeh!”.Poslanik alejhisselam je rekao čovjeku da sjedne i naučio ga da kaže: “Moj Allahu, Tvoj oprost je veći od mojih grijeha, i više se nadam u Tvoju milost nego u moja djela, pa mi oprosti”. Poslanik sallallahu a’lejhi ve sellem mu je rekao da ovo ponovi opet i opet, a onda mu je rekao: “Ustani. Allah ti je oprostio grijehe”. (El-Hakim)
Draga braćo i sestre, Poslanik alejhisselam mu nije rekao: “Osjećaj se krivim sljedećih pet Godina zbog onoga što si uradio, i onda će ti Allah oprostiti. On, alejhisselam mu nije rekao da se svakodnevno mentalno i emocionalno kažnjava sve dok se adekvatno ne kazni i da će mu tek onda Allah oprostiti. On, alejhisselam je vidio čovjeka koji je došao iskreno, kajući se, tražeći da popravi svoj odnos sa Allahom džellešanuhu. I Poslanik alejhisselam mu je pokazao ne samo kako je lahko tražiti oprost, već kako se lagahno i oprašta.
Kaže Plemeniti Gospodar u Kur’anu: “Reci: “O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.” (Ez-Zumer,53)
Kako bi pojasnio dalje ovu stvar, Allah nam kaže u hadis kudsijji kojeg prenosi Poslanik Muhammed alejhisselam: „O sine Ademov, dok god Me budeš molio i od Mene se nadao,
Ja ću ti praštati šta god budeš radio i na to se neću obazirati. O sine Ademov, kada bi tvoji grijesi dosegli do neba, pa Me zamolio za oprost, oprostio bih ti! O sine Ademov, kad bi mi pristupio s grijesima velikim poput Zemlje, zatim Me sreo ne smatrajući drugog ravnim Meni – ne čineći mi širka, živeći sa tevhidom, Ja bih ti pristupio s isto toliko oprosta!” (Et-Tirmizi)
Časna braćo i sestre, nalazimo se u vremenu kada su mnogi ljudi neizliječeni i osjećaju se slomljeno. Koncept praštanja u islamu nam omogućava da se pomaknemo iz i od prošlih misli I emocija koje nas sputavaju i zadržavaju. Sjajan primjer ovakvog mentaliteta dolazi nam iz Sire (života) Poslanika, sallallahu a’lejhi ve sellem.
Poznati incident dogodio se u vrijeme Poslanika sallallahu a’lejhi ve sellem, gdje je oklevetana za nemoral njegova žena Aiša radijallahu a’nha. Ovaj incident je poznat kao “incident el-ifk”.
Značenje ‘Ifk’ (potvora) je “izvedeno iz korijena “efike” što znači ‘namjerno skretanje s pravog puta’.” Prošlo je otprilike tri sedmice prije nego što je Allah očistio Aišu radijallahu a’nha od laži protiv nje kada je objavio suru Nur
Tokom ovog incidenta, Ebu Bekr radijallahu a’nhu, otac Aiše radijallahu a’nhu, imao je rođaka (Mistah ibn Ustasa) koji je učestvovao u širenju ove klevete. Ovaj rođak je bio neko koga je Ebu Bekr radijallahu a’nhu uzdržavao svojim bogatstvom, ali je ovaj isti rođak doprinio šteti koja je nanesena njemu i njegovoj porodici. Ovo je povrijedilo Ebu Bekra radijallahu a’nhu koji je rekao: ‘Tako mi Allaha, ja više nikada neću davati Mistahu nakon onoga što je rekao o Aiši.’ Tada je Allah džellešanuhu objavio: “Neka se čestiti i imućni među vama ne zaklinju da više neće pomagati rođake i siromahe, i one koji su na Allahovu putu rodni kraj svoj napustili; neka im oproste i ne zamjere! Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti? A Allah prašta i samilostan je.” (Sura Nur, 22). Ebu Bekr radijallahu a’nhu čuvši ovaj ajet je rekao: ‘Da, tako mi Allaha, volio bih da mi Allah oprosti.’ i onda je nastavio da daje Mistahu novac koji mu je davao prije. I dodao je: ‘Tako mi Allaha, ja ga nikada neću lišiti toga.’” (Sahih al-Buhari 4141)
Kroz ovu predaju koja objašnjava cijeli dogadjaj saznajemo da Allah džellešanuhu odgovara na Ebu Bekrovo radijallahu a’nhu osjećanje povrijeđenosti i da želi da nanese osvetu svom rođaku nakon širenja klevete na njegovu kćer. Navedeni ajet pita: “Zar ne bi volio da ti Allah oprosti?”
Stoga smo natjerani da shvatimo da je naša nagrada za opraštanje drugima daleko veća od svega što možemo zamisliti. Oprost u islamu znači da to činimo radi Allaha džellešanuhu da bi nam On oprostio. A šta je bolje nego zaslužiti oprost od našeg Gospodara? Nije u redu da dižemo ruke i molimo Gospodara da nam oprosti, a mi nećemo da oprostimo drugim ljudima.
Oprostimo da bi nam se oprostilo.
Cijenjena braćo i sestre, da polahko zaključim. Privedite mjesec ramazan kraju sa iskrenim pokajanjem Allahu džellešanuhu od grijeha, i nastojte da Mu se približite djelima s kojima je On zadovoljan, jer je čovjek uvijek sklon pogrešci i prijestupu. Svi sinovi Ademovi su grješnici, a najbolji griješnici su oni koji se kaju. Uzvišeni je Allah podstaknuo u Svojoj Knjizi, i Allahov Poslanik alejhisselam u svome sunnetu, na traženje oprosta i pokajanje Allahu džellešanuhu.
Kaže Uzvišeni: “I da od Gospodara svoga oprosa tražite i da se pokajete, a On će vam da do smrtnog časa lijepo proživite i svakom čestitom dat će zasluženu nagradu. A ako leđa okrenetepa, ja se, zaista, bojim za vas patnje na Velikom danu.”(Hud,3)
Evo primjer dove za traženje oprosta od Gospodara svega: “Tražim Tvoju veličajnost: nemoćan sam, pa mi Svoju milost ukaži! Molim za Tvoju snagu: ovisan sam, pa me Svojom moći osnaži! Evo me natovaren grijesima pred Tobom! Osim mene Ti robova imaš mnogo, a ja pored Tebe, drugog Gospodara nemam!
Ja nemam ni skloništa ni spasenja osim kod Tebe! Tražim od Tebe glasom miskina, preklinjem Te molbom nevoljnika, zovem te strahom ispunjen, savivši svoj vrat, oborivši glavu, kroz suze, poniznog srca: ‘O Ti, kod koga je stjecište mojih nadanja, kod Koga je utočište za moja strahovanja! Ljudi ne mogu osnažiti kost koju Ti polomiš, niti mogu polomiti onu kojoj Ti stamenost pokloniš’” Amin!
Dragi moj brate i cijenjena sestro, uistinu, čovjek ne zna kada će mu doći njegov edžel, kada će mu doći smrt, koliko je još ostalo od njegova života. To nijedan ćovjek ne zna. Znajući ovo, pametan čovjek neće reći: „Ima još vremena da dođem do tevbe, da se pokajem. Pusti me da uživam u životu. Kada ostarim, pokajat ću se.” Pametan čovjek, vjernik, dobro se čuva nemara i odgađanja tevbe. Dobro se čuva dugih nada. Žuri sa tevbom. Zna da je odgađanje tevbe takođe grijeh za koji opet treba da se pokaje. Zna da je obavezno učiniti tevbu odmah po počinjenom grijehu. Zna da ne smije dopustiti tminama grijeha da se jedna nad drugom nadvijaju, noseći na kraju smrt i prekidanje svake nade u povratak. Budimo od onih koji dobro poznaju suštinu I obaveznost tevbe.
Nemoj da te zavara i obmane to što neki ljudi svakodnevno prkose Uzvišenom Allahu svojim grijesima a i dalje žive lijepim i ugodnim životom. Ne zaboravi da Uzvišeni Allah daje dunjaluk onome koga voli ali i onome koga ne voli, međutim, iman – vjeru daje samo onome koga On, džellešanuhu voli. Zato znaj da takvima Svevišnji Allah samo postepeno povećava zabludu, sve dok im smrt iznenada ne dođe. Ne zaboravi riječi Allaha džellešanuhu: „I kada bi zaboravili ono čime su opominjani, Mi bismo im kapije svega otvorili, a kad bi se onome što im je dato obradovali, iznenada bismo ih kaznili i oni bi odjednom svaku nadu izgubili.” (El-En’am, 44.)
Dragi moj brate, plemenita i cijenjena sestro, požurimo sa tevbom! Požurimo svome Gospodaru, Allahu džellešanuhu, Njegovom oprostu i milosti! Bježimo od svojih strasti! Od grijeha! Od zavodljiva dunjalučka naslađivanja! Okrenimo se svome Gospodaru skrušeno i ponizno! Pokucajmo na vrata tevbe prije nego li se ona zatvore! Odmah večeras, ma koliki naš grijeh koji smo danas počinili bio, odmah večeras zatražimo oprosta za njega kod Uzvišenog Allaha.
Ne zaboravimo da će On Svevišnji večeras pružiti Svoju ruku da primi pokajanja onih koji sudanas griješili Ne zaboravimo da se Uzvišeni Allah raduje našem pokajanju više nego mi samom našem boravku i opstanku na ovome svijetu! Požurimo prije nego li dođe onaj koji prekida sve slasti, onaj koji sve nade i očekivanja čini beskorisnim i uzaludnim! Požurimo prije nego li bude kasno i vrata tevbe se zatvore!
Postanimo istinski vjernici koji će završiti svoje živote odgovarajuci na poziv završnih ajeta sure Fedžr, gdje Allah poziva naše duše ovim riječima: “Pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj!
Molim Allaha džellešanuhu, da nam pomogne da zaradimo i zaslužimo Njegovo zadovoljstvo, Njegov ridwan, da uđemo u Njegovu džennetsku bašču. Molim Allaha džellešanuhu da nam pomogne da postanemo dostojni nasljednici i sljedbenici ovog velikog ummeta čiji su temelji postavljeni od strane našeg voljenog Poslanika Muhammeda sallallahu alejjhi ve selem.
Hatib: Abdulah ef. Polovina
Glavni imam Medžlisa 1 Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike i
imam u džematu IBECO Portland, Oregon
