Imam Tirmizija bilježi hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: Prenosi Muaz ibn Džebel, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Boj se Allaha gdje god bio, poslije lošeg djela uradi dobro djelo, čime ćeš ga izbrisati i lijepo postupaj prema ljudima!” (Tirmizija)
Gornji hadis nam govori od tri odgovornosti koje imamo na ovome svijetu. Prva odgovornost odnosi se na bogobojaznost bez obzira na vrijeme i mjesto. Kao muslimani dužni smo održavati svoju vjeru i pridržavati se njenih principa gdje god da se nalazimo. Islam nije ograničen na određena vremena ili mjesta; to je sveobuhvatan način života koji treba da vodi naše postupke i odluke u svakom aspektu života. Međutim, dok nas islam uči da prakticiramo svoju vjeru u svim situacijama, mogu postojati slučajevi u kojima vanjski faktori ili ograničenja otežavaju djelomično ili u potpunosti izvršavanje određene vjerske prakse. Na primjer, u društvima s nemuslimanskom većinom mogu postojati ograničenja za otvoreno iskazivanje islamskih običaja ili ograničenja određenih vjerskih rituala. U takvim slučajevima, muslimani se ohrabruju da održe svoju vjeru najbolje što mogu, poštujući zakone i običaje društva u kojem žive. Allah, Najmilostiviji i Sveznajući, razumije izazove i poteškoće sa kojima se možemo suočiti u prakticiranju naše vjere. On zna naše okolnosti i Njegov oprost je ogroman. Ako iskreno nastojimo prakticirati islam najbolje što možemo u okviru ograničenja s kojima se suočavamo, Allah prepoznaje naše napore i nagrađuje nas u skladu s tim.
Ali nijedno mjesto i vrijeme ne mogu biti izgovor da se ne bojimo Allaha dž.š. Iako vanjske okolnosti mogu predstavljati izazove, ne treba ih koristiti kao izgovore da zanemarimo našu dužnost da se bojimo Allaha i da poštujemo Njegove naredbe. Bez obzira na to gdje se nalazimo ili u kojoj se situaciji nalazimo, naš bogobojaznost ostaje konstantna. Odgovorni smo za svoje postupke i izbore i trebamo nastojati da ispunimo svoje obaveze kao muslimani najbolje što možemo.
Bogobojaznost se ovdje odnosi na osjećaj strahopoštovanja i svijesti o Allahovom prisustvu i Njegovoj moći. To je svijest o posljedicama naših postupaka i nepoštivanja Njegovih zapovijesti. Strah od Allaha nije paralizirajući strah, već motiv za ispravan život i izbjegavanje postupaka koji Mu se ne sviđaju.
Izraz ” ittekillahe ” spomenut u hadisu je arapska fraza koja se prevodi kao “Boj se Allaha” ili “budi svjestan Allaha.” To je sažet i snažan podsjetnik da se održava stanje svijesti o Bogu u svim aspektima života.
Čak su se i ashabi međusobno raspitivali o takvi i njenom značenju kako bi istu shvatili i implementirali u svome životu. Često bi tražili pojašnjenje i smjernice jedni od drugih, uključujući i pitanje o konceptu takve i njenom značaju. Ovo odražava njihovu iskrenu želju da prodube svoje razumijevanje i poboljšaju svoj odnos sa Allahom.
Prema Tefsiru Ibn Kesira ,korijensko značenje takve je izbjegavanje onoga što može naštetiti: Takva je izvedena iz arapskog korijena riječi “veka“, što znači zaštititi, ili izbjegavati. To podrazumijeva poduzimanje mjera opreza i svjesnost izbjegavanja radnji ili situacija koje se ne sviđaju Allahu. To uključuje biti svjestan Njegove prisutnosti i nastojati se pridržavati Njegovih zapovijesti kako biste se zaštitilo od duhovne štete i posljedica grijeha.
Takva se ne odnosi samo na doživljavanje straha; nego obuhvata širi osjećaj opreza i svjesnosti posljedica neposlušnosti Allahu dž.š. Radi se o svjesnosti potencijalne štete i negativnih posljedica koje proizlaze iz nepoštivanja Allahovih naredbi.
Izjava “poslije lošeg djela uradi dobro djelo“ naglašava važnost pokajanja i traženja oprosta od Allaha za bilo koje pogrešne radnje ili počinjene grijehe. Da bi dobro djelo slijedilo loše, prvo se mora biti svjestan svoje nepravde učinjenim lošim djelom. Ova svijest podrazumijeva prepoznavanje i priznavanje da je određena radnja, riječ ili misao bila suprotna učenju islama ili da je nanijela štetu osobi. To zahtijeva stalnu samorefleksiju i evaluaciju ponašanja i iskrenu želju za poboljšanjem sebe i svog odnosa sa Allahom i bližnjima.
Nakon spoznaje o učinjenom lošem djelu, preporučeni pravac djelovanja je da se pređe na tevbu (pokajanje). Tevba je duhovno putovanje vraćanja Allahu, traženja Njegovog oprosta i odluka da se više ne ponovi ista greška. To uključuje osjećaj kajanja zbog nedjela, traženje oprosta od Allaha i čvrstu namjeru da se popravi svoje ponašanje.
U ovom hadisu dodatni savjet je da se loše djelo prati dobrim. Ovo se može posmatrati kao način da se održi duhovna ravnoteža i spriječi da loša djela odvedu dalje od Allaha. Hadis nam služi kao podsjetnik da ne dozvolimo da nas naše greške ili grijesi odvrate od nastojanja za dobrim djelima i pravednošću.
Praćenje lošeg djela dobrim djelom ne samo da pomaže u obnavljanju duhovne ravnoteže, već također označava putovanje samopoboljšanju i rastu. To je aktivan napor da se iz stanja duhovne udaljenosti od Allaha pređe u stanje bliskosti i pokornosti. Dosljednim bavljenjem dobrim djelima, čovjek postepeno zamjenjuje negativne navike ili postupke pozitivnim, jačajući tako svoj odnos sa Allahom i težnju ka boljem karakteru.
Ova praksa ohrabruje pojedince da budu proaktivni u traženju oprosta, ispravljanju svojih grešaka i nastojanju da povećaju svoju pokornost Allahu. Takođe, ona služi kao podsjetnik da bez obzira koliko težak grijeh ili greška može biti, uvijek postoji prilika za iskupljenje i pozitivnu promjenu kroz iskreno pokajanje i težnju za dobrim djelima.
Treći element u ovom hadisu je lijepo ponašanje prema ljudima. U njemu se naglašava važnost ophođenja prema drugima s ljubaznošću, uljudnošću i poštovanjem. Izraz “ljudi” koji se spominje u ovom hadisu odnosi se na sve pojedince, bez obzira na njihovu vjeru, etničku pripadnost ili porijeklo. Ovaj izraz obuhvata čovječanstvo u cjelini, naglašavajući da svaka osoba zaslužuje da se prema njoj dobro postupa, ne na osnovu svog znanja, vjere ili porijekla, već jednostavno zato što je Allahovo stvorenje. Ova široka uključenost odražava univerzalne vrijednosti islama, koje promoviraju jednakost i pravdu za sve.
Koncept lijepog ophođenja prema drugima duboko je ukorijenjen u učenju islama. On se zasniva na prepoznavanju inherentne vrijednosti i dostojanstva svakog ljudskog bića. Kur’an naglašava plemenitost ljudskih bića, navodeći da ih je Allah počastio i udahnuo svoj duh u njih (Kur’an 15:29). Ovaj ajet služi kao podsjetnik da svi pojedinci, bez obzira na njihove razlike, imaju zajedničko porijeklo i da zaslužuju poštovanje.
Misija Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nije uključivala samo promoviranje monoteizma i uspostavljanje vjerskih obreda, već i poboljšanje ljudskog karaktera. Prenosi se da je sam Poslanik rekao: “Poslan sam da upotpunim plemenite ćudi“. Ovo naglašava značaj koji islam pridaje razvoju vrlih osobina i ponašanja.
Dobar karakter obuhvata različite kvalitete, kao što su poštenje, integritet, saosećanje, strpljenje, oprost, poniznost i pravda. Podrazumijeva ophođenje prema drugima onako kako bi željeli da se prema vama drugi ponašaju, pokazivanje empatije i razumijevanja, te pokazivanje brige za dobrobit drugih. Islam podstiče svoje sljedbenike da teže izvrsnosti u svom karakteru i interakciji s drugima.
Važnost dobrog karaktera dodatno je naglašena u predaji u kojoj je Poslanik Muhamed upitan o najboljem islamu i najpotpunijoj vjeri. On je odgovorio: “Strpljivi i tolerantni” i “Oni sa najboljim karakterom” (prenosi: Džabir ibn Abdullah). Ovo naglašava da posjedovanje dobrog karaktera nije samo mjera nečije vjere već i suštinski aspekt pravog vjernika.
Ukratko, dobar karakter prema ljudima je osnovni princip u islamu. Zahtijeva ophođenje prema drugima s ljubaznošću, poštovanjem i poštenjem, bez obzira na njihovo porijeklo. Islam stavlja veliki naglasak na razvoj i usavršavanje nečijeg karaktera, prepoznavanje inherentne vrijednosti svakog pojedinca i promoviranje vrlina koje poboljšavaju odnose i doprinose pravednom i suosjećajnom društvu.
Molim Uzvšenog da nas u našim životima, riječima i djelima, uvijeg bogobojaznost prati, dobra djela slijede i brišu loša, a postupci prema ljudima budu naše ogledalo lijepog ophođenja, karaktera, i prefinjenog imana. Amin!
