U Washingtonu, D.C., 11. aprila 2026. godine održana je redovna godišnja skupština Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike (IZBSA), jedan od najznačajnijih događaja za rad i strateški razvoj Zajednice na kojoj je bilo prisutno 68 delegata iz četiri medžlisa kao i 15 predstavnika džematskih odbora.
Predsjednik Skupštine hadžija Nihad Poljaković, u uvodnom obraćanju upoznao je prisutne s tehničkim unapređenjima i novim pristupima u organizaciji rada Skupštine, naglasivši opredijeljenost Zajednice ka pračenju savremenih trendova uz kontinuirano jačanje institucionalne strukture te očuvanju vjerskog i nacionalnog identiteta Bošnjaka.
Posebna pažnja posvećena je redovnim projektima IZBSA među kojima su: organizacija hadža, programi stipendiranja učenika i studenata u Bosni i Hercegovini kroz fondaciju Ljiljan, projekat Male medrese, Susreti Bošnjaka, koji imaju značajnu ulogu u očuvanju identiteta i razvoju zajednice. Potom, izvještajima i planiranim aktivnostima Ureda za vjerske poslove kao i Ureda za izdavaštvo.
Delegati su imali priliku poslušati i prijedlog ideje o osnivanju leadership akademije za mlade, te razmatrati i druge redovne i strateške projekte kroz koje su imali priliku detaljno sagledati aktivnosti i izazove s kojima se Zajednica suočava.
Obraćanje muftije dr. Sabahudin ef. Ćeman ostavilo je snažan dojam na prisutne. Muftija je u svom govoru istakao važnost dosljednog izvršavanja preuzetih emaneta, institucionalne odgovornosti i strateškog promišljanja budućnosti Zajednice. Muftijino izlaganje prenesimo u cijelosti:
Poštovani predsjedniče Skupštine, cijenjeni delegati, uvaženi članovi Izvršnog odbora, poštovani imami, draga braćo i sestre, Es-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu.
Uzvišeni Allah kaže:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا عَلَيْكُمْ أَنفُسَكُمْ لَا يَضُرُّكُم مَّن ضَلَّ إِذَا اهْتَدَيْتُمْ
“O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na Pravom putu, neće vam nauditi onaj koji je zalutao…” (El-Maide, 105)
إِنَّ اللَّهَ يَأْمُرُكُمْ أَن تُؤَدُّوا الْأَمَانَاتِ إِلَىٰ أَهْلِهَا
“Allah vam naređuje da povjerene amanete onima kojima pripadaju predajete…” (En-Nisa, 58)
A Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:
إِنَّ اللَّهَ يُحِبُّ إِذَا عَمِلَ أَحَدُكُمْ عَمَلًا أَنْ يُتْقِنَهُ
“Allah voli da, kada neko od vas radi neki posao, da ga uradi odgovorno i potpuno.”
Dozvolite mi da na početku podijelim jednu misao:“Zajednice ne određuje ono što su izgradile — nego ono što su odlučile da nastave graditi.”
Ovo je naša redovna godišnja skupština IZBSA. Pred nama je redovni dnevni red koji predstavlja naš dosadašnji rad kroz zajedničke projekte, pravilnike i administrativnu povezanost naših džemata. To je temelj na kojem stojimo i na čemu moramo stalno raditi.
Kada svi zajedno razumijemo svoju ulogu — kroz prava i obaveze — tada kao Zajednica gradimo infrastrukturu na koju se možemo osloniti. Bez toga nema stabilnosti, nema kontinuiteta i nema dugoročnog razvoja.
Ovom prilikom želim podijeliti i jednu drugu dimenziju — pogled na našu Zajednicu i naše džemate. Ne kao kritiku, nego kao odgovornost. Ne kao teoriju, nego kao iskustvo. Ove moje riječi zasnovane su na onome što sam u proteklom periodu imao priliku vidjeti u našim džematima.
Prije nego što govorimo o tome gdje smo danas, moramo se jasno podsjetiti odakle smo krenuli. Bez tog podsjećanja lahko možemo pomisliti da je ono što imamo podrazumijevano. A nije.
Kada pogledamo iza sebe, jasno vidimo da ova Zajednica nije nastala slučajno. Građena je kroz trud, odricanje i viziju ljudi koji su razumjeli vrijednost organiziranog djelovanja. U tim počecima postojala je jasna svijest: da se vjera mora sačuvati, da se identitet mora njegovati i prenositi i da se Zajednica mora izgraditi — jer bez nje nema ni opstanka. Ti ljudi nisu čekali idealne uslove. Nisu čekali stabilnost. Nisu čekali rješenja. Gradili su — jer su znali da nemaju alternativu.
Dolazili su u mjesta gdje nije bilo ni uslova, ni sigurnosti, ni podrške — ali nisu dolazili bez cilja. Ulagali su vrijeme koje nisu imali, izdvajali sredstva koja su jedva mogli priuštiti i pokazivali strpljenje i onda kada rezultati nisu bili vidljivi.
Gradili su džemate tamo gdje nije bilo ničega i džamije tamo gdje nije bilo ni razumijevanja, ni sigurnosti da će opstati — jer su znali da ono što grade nije samo za njih, nego za generacije koje dolaze. Zato danas moramo biti svjesni: ono što imamo rezultat je žrtve, ustrajnosti i jasne vizije.
Pred nama je pitanje koje ne smijemo izbjeći: gdje smo danas u odnosu na tu viziju? Oni su imali jasnoću cilja. Mi imamo strukturu — ali ponekad nemamo isti osjećaj pravca. Oni su gradili jer su morali. Mi danas održavamo jer smo se na to navikli. I upravo tu dolazimo do suštine: naša vizija se zaustavila na objektima. Izgradili smo džamije. Organizirali džemate. Uspostavili strukturu.
Pitanje ostaje: da li smo izgradili zajednicu ljudi istom snagom? Ibn Khaldun kaže: “Zajednice nastaju snagom zajedničkog cilja, a nestaju kada ta snaga oslabi.” A Al-Ghazali upozorava: “Djelo bez obnove namjere i svrhe postaje forma bez života.”
Zahvalnost znači više od očuvanja. Zahvalnost znači nastaviti ono što je započeto. Ono što je izgrađeno nije kraj. To je temelj. Ono što danas radimo određuje kakva će Zajednica sutra biti.
Zajednice ne nestaju naglo. Slabe postepeno. Zygmunt Bauman kaže: “Zajednice ne propadaju zbog vanjskih prijetnji, nego zbog unutrašnje ravnodušnosti.”
U mnogim našim džematima danas vidimo istu sliku: godinama iste osobe vode zajednice, organizuju projekte, realizuju ih i u njima najviše učestvuju. I ovdje moramo stati — ne da kritikujemo, nego da priznamo ono što često zaboravimo reći: njihov doprinos je ogroman. Oni su nosili Zajednicu kada nije bilo nikoga. Oni su gradili kada nije bilo ni sredstava ni sigurnosti. Oni su ostajali kada je bilo najlakše odustati. I zato zaslužuju poštovanje.
Upravo zato moramo biti iskreni. Ti ljudi se danas vidljivo troše. Ne zato što ne žele — nego zato što nose previše, predugo i često sami. Osjeća se: umor, manjak strpljenja, osjetljivost na kritiku, zatvaranje prema novim pristupima. I to nije slabost. To je posljedica dugogodišnjeg nošenja tereta bez dovoljne podrške.I tada ulazimo u začarani krug: oni koji rade rade sve više, oni koji ne rade ostaju po strani, a oni koji žele da se uključe ne nalaze prostor. Ne zato što ne žele — nego zato što ne vide svoje mjesto.
I zato ovdje ne govorimo samo o organizaciji rada.Govorimo o pravcu u kojem se Zajednica razvija. Jer način na koji danas uključujemo — ili ne uključujemo — ljude, direktno određuje kakva će ova Zajednica biti u godinama koje dolaze.
Kao rezultat toga, sve veći broj članova postaje pasivan. Dolaze povremeno, učestvuju selektivno i daju onoliko koliko smatraju dovoljnim. Ali moramo takodjer biti svjesni da:pasivno članstvo ne gradi Zajednicu — ono je samo održava na minimumu.
Kada podrška većine izostane, manjina se ne jača —manjina se iscrpljuje. I tada se dešava jedna tiha, ali vrlo opasna promjena: Zajednica prestaje da se razvija — i počinje da se čuva. Ne razmišlja se više o budućnosti, nego o zaštiti onoga što je već izgrađeno. Ne otvara se prostor za novo, nego se čuva postojeće. I to je razumljivo. Medjutim: Zajednica koja se samo čuva — vremenom se smanjuje. Jer ono što se ne obnavlja — ne ostaje isto. Ono polako slabi. Zato naš zadatak nije da zamijenimo te ljude. Naš zadatak je da im pomognemo, da teret podijelimo, da odgovornost proširimo, da uključimo nove ljude.
Zajednica ne smije ovisiti o nekoliko pojedinaca, koliko god oni bili posvećeni. I zato neka ostane jedna rečenica koja se odnosi na sve nas: “Stariji moraju otvoriti prostor — a mlađi moraju imati hrabrosti da u njega uđu.” Jer nije problem što isti ljudi rade — problem je što nemaju dovoljno onih koji će raditi s njima.
U tom istom kontekstu posebno mjesto zauzimaju naši imami. Oni nisu samo vjerski autoriteti. Oni su dio naših zajednica, dio naših odbora i svakodnevnog života džemata.
Među nama su imami koji već decenijama nose ovu Zajednicu. Gradili su ne samo objekte — nego i povjerenje, identitet i pripadnost. Njihov doprinos je dubok i trajan.Istovremeno, imamo i novu generaciju imama. Došli su u džemate koji su već organizirani i stabilni. Njihov izazov nije bio izgraditi — nego razumjeti, unaprijediti i povezati.
Imam danas nije samo onaj koji predvodi — nego onaj koji razumije ljude koje predvodi. Razumije generacije u džematu, kontekst u kojem ljudi žive i izazove omladine. Njihova riječ ima težinu. Njihov pristup oblikuje ljude. Njihova vizija određuje smjer. Zato je važno da djelujemo zajedno. Imami, odbori i džemat — jedna cjelina. Jer Zajednica se ne gradi odvojeno — nego zajedno.
“Onakav kakav je imam u razumijevanju — takav će biti i džemat u pravcu.”
Malcolm X je rekao: “Budućnost pripada onima koji se za nju pripremaju danas.” U ovom kontekstu posebno moramo govoriti o omladini. Svi kažemo: “Radimo za našu djecu.” Zato se moramo zapitati: gdje su ta djeca? Uzvišeni Allah kaže:
وَالَّذِينَ يَقُولُونَ رَبَّنَا هَبْ لَنَا مِنْ أَزْوَاجِنَا وَذُرِّيَّاتِنَا قُرَّةَ أَعْيُنٍ
“I oni koji govore: ‘Gospodaru naš, podari nam u našim porodicama i potomstvu radost očiju…”(El-Furkan, 74)
Ali ova dova nije samo želja. Ona je odgovornost. Jer djeca neće postati radost očiju sama od sebe. Ona postaju ono što im omogućimo da budu.
U mnogim našim džematima iskreno želimo sačuvati ono što je važno —našu vjeru, naš jezik i naš identitet. I to je ispravno. Naš jezik je dio našeg identiteta i on mora ostati sačuvan — ali način na koji ga prenosimo mora biti razumljiv onima kojima ga prenosimo. Jer istovremeno moramo razumjeti i stvarnost u kojoj naša djeca odrastaju. Ona žive u drugačijem okruženju, razmišljaju u drugačijem kontekstu i traže način da povežu ono što nasljeđuju sa onim što svakodnevno žive.
Oni se ne udaljavaju zato što ne žele — nego zato što ponekad ne nalaze način da se potpuno prepoznaju. Od njih očekujemo da vjeru osjećaju kao mi, ali rijetko se zapitamo kako je oni razumiju. Kada ih uključimo, često želimo da sve bude ispravno odmah. A zaboravljamo da se i pripadnost i odgovornost uče vremenom. John Dewey kaže: “Učenje dolazi kroz iskustvo.”
Ako omladina ima prostor — razvijat će se. Ako ima ulogu — vezat će se. Ako ima povjerenje — preuzet će odgovornost.Mi upravo kroz njih imamo priliku da povežemo ono što jesmo sa društvom u kojem živimo — bez gubitka identiteta i bez povlačenja u sebe. Zato ovdje ne govorimo samo o današnjici —govorimo o tome kakvu Zajednicu ostavljamo onima koji dolaze poslije nas.
Ali ovdje dolazimo do još jedne važne dimenzije koju ne smijemo zanemariti. To je pitanje našeg odnosa prema društvu u kojem živimo. Naša djeca ne žive između dva svijeta. Ona žive u jednom svijetu — i u njemu traže svoje mjesto.
I upravo oni imaju potencijal da urade ono što mi često pokušavamo objasniti: da sačuvaju vjeru i identitet, a da istovremeno budu aktivni, korisni i prepoznati u društvu u kojem žive. Ali to se neće desiti samo od sebe. Ako ih zatvorimo — izgubit će vezu sa društvom. Ako ih potpuno prepustimo — izgubit će vezu sa identitetom. Zato je naš zadatak da im pomognemo da pronađu ravnotežu. Tariq Ramadan kaže: “Izazov savremenog muslimana nije da bira između identiteta i društva — nego da ih uskladi.”
I upravo tu se pokazuje snaga jedne Zajednice. Ne u tome koliko se zatvara, nego koliko zna otvoriti prostor — a da ne izgubi sebe.
Svi smo svjedoci situacija gdje naša omladina postiže uspjehe — u školama, na univerzitetima, u profesijama i u društvenom angažmanu. Ali istovremeno, mnogi od njih nisu prisutni u džematu. Ne zato što su protiv — nego zato što ne vide svoje mjesto.
I to je trenutak u kojem moramo biti iskreni: nije problem u njima — nego u prostoru koji im nudimo. Zato neka ostane i ova misao: “Ako ne naučimo našu djecu da žive svoju vjeru u ovom društvu — neko drugi će ih naučiti kako da žive bez nje.”
Naš ummet traje kroz stoljeća. Nije izdao svoju misiju i ostat će do Sudnjega dana. To nije slučajno. Svi poslanici su imali sljedbenike. Imali su ljude koji su vjerovali u njihovu poruku. Ali Poslanik Muhammed a.s., učinio je nešto više. On nije samo imao sljedbenike — on je izgradio Zajednicu.
Kako ističu savremeni islamski mislioci, Poslanik, a.s., nije ostao sam velik — nego je izgradio generacije koje su nastavile njegovu misiju. U Medini nije nastala samo skupina vjernika.Nastala je uređena zajednica u kojoj su ljudi preuzimali odgovornost, učili jedni od drugih i nosili vjeru dalje — i nakon njega.
Nije ostavio samo poruku koju treba čuvati. Ostavio je ljude koji znaju kako da je žive, prenesu i razvijaju. Upravo su te generacije — posebno mladi — kroz Zajednicu ponijele i proširile tu viziju, i u tome je ključ njenog trajanja i kontinuiteta.
Zajednica koja ne priprema one koji dolaze poslije — ne nestaje odmah. Ali se počinje gasiti. To vidimo svuda: porodice koje se raspadnu nakon preseljenja roditelja, organizacije koje nestanu, firme koje se ugase nakon osnivača. Vrijednost je postojala. Prijenos je izostao. Zato Zajednica ne opstaje snagom strukture — nego snagom ljudi koji su odgojeni da je nose.
Poštovani delegati, mi ne odlučujemo samo o dnevnom redu, mi određujemo pravac. Zato se danas moramo iskreno zapitati: šta će ostati iza nas? Ne funkcija. Ne mandat. Nego trag. Pitanje nije samo u kakvom stanju ostavljamo Zajednicu.Pitanje je i — kome je ostavljamo. Zajednica bez onih koji će je nositi — ostaje bez budućnosti.
Ono što smo izgradili nije kraj — to je emanet koji moramo nastaviti. Ono što smo naslijedili — ili ćemo unaprijediti, ili ćemo polako izgubiti. Između te dvije stvari nema sredine.
Kada se vratite u svoje džemate, nemojte prenijeti samo odluke. Prenesite svijest. Prenesite odgovornost. Prenesite potrebu uključivanja. Zajednica neće ojačati od onoga što danas kažemo — nego od onoga što sutra počne živjeti. I neka svako od nas ponese ovu misao: budućnost Zajednice zavisi od toga koliko prostora ostavimo drugima. Jer na kraju — Zajednica će biti onakva kakvu ostavimo iza sebe.
I upravo zato, važno je da znamo: ova Zajednica ima snagu.Ima ljude koji su je gradili. Ima ljude koji je danas nose. Ima ljude koji su spremni da je nastave. Ima iskustvo koje je građeno kroz decenije. Ima znanje koje se prenosilo generacijama. Ima resurse koji su rezultat zajedničkog rada.
Ima ono što je najvažnije — ima potencijal da ide dalje.Naša Zajednica nije na početku — ali nije ni na kraju. Ona je na putu. Putu očuvanja vjere, putu pozivanja na dobro, i putu odgovornosti da se suprotstavimo onome što nije dobro.Uzvišeni Allah kaže:
وَالَّذِينَ جَاهَدُوا فِينَا لَنَهْدِيَنَّهُمْ سُبُلَنَا
“One koji se budu trudili radi Nas — Mi ćemo sigurno uputiti putevima koji vode Nama.” (El-Ankebut, 69)
Zato danas ne govorimo o onome što nemamo — govorimo o onome što možemo učiniti sa onim što imamo. Jer naša djeca neće biti samo naša radost — ona će biti nosioci ove Zajednice.I zato — snaga Zajednice nije u onome što je izgrađeno — nego u onome što je spremna da izgradi. A to počinje od nas.
Molim Uzvišenog Allaha da nas učini od onih koji iza sebe ostavljaju trajno dobro. Amin.
Nakon održane skupštine, delegati i gosti imali su priliku posjetiti sjedište muftijstva IZBSA u Washington, D.C.-u gdje ih je muftija Ćeman ugostio.
