Ramazan je vrijeme povratka. Povratka Kur’anu, namazu, dovi. Ali prije svega, povratka džamiji. U islamu džamija nije samo prostor sa munarom i mihrabom. Ona je Bejtullah, Allahova kuća. Sam taj naziv govori koliko je njena uloga značajna. Džamija nije samo mjesto ibadeta, nego mjesto okupljanja, odgoja, susreta, jedinstva i duhovnog rasta.
Riječ džamija dolazi od arapskog korijena džeme’a, što znači okupiti, sastaviti. Iz istog korijena dolazi i riječ džemat – zajednica. To znači da džamija nije zamišljena kao prostor individualizma, nego zajedništva. Vjernik u džamiji ne stoji sam, on stoji u safu, rame uz rame, bez razlike po imetku, obrazovanju ili statusu. U safu se brišu razlike, a ostaje samo pokornost Allahu.
Kur’an nas upozorava:
« وَأَطِيعُواْ اللهَ وَرَسُولَهُ وَلاَ تَنَازَعُواْ فَتَفْشَلُواْ وَتَذْهَبَ رِيحُكُمْ »
“Pokoravajte se Allahu i Poslaniku Njegovu, a ne prepirite se da ne biste klonuli i bez duha ostali.” (El-Enfal, 46)
Koliko je ova poruka snažna danas. Dok se mi ponekad raspravljamo o sporednim pitanjima, gubimo energiju i slabimo duh zajednice. A kada zajednica oslabi, drugi pronalaze prostor da utiču na našu djecu, našu omladinu i naše porodice. Džamija mora biti više od mjesta gdje se klanja i razilazi. Ona treba biti prostor u kojem se mladi osjećaju prihvaćeno, u kojem djeca uče vjeru s radošću, u kojem žene aktivno učestvuju u radu džemata. Ako ne ponudimo sadržaj, drugi će ponuditi alternativu. A ta alternativa često nije zdrava.
Zato je unapređenje rada u džematu pitanje odgovornosti. Ne samo organizacione, nego duhovne. Jedinstvo muslimana nije preporuka, ono je obaveza. Poznata je situacija kada su se vjernici raspravljali o broju rekata teravije. Hasan el-Benna ih je upitao: “Je li teravija farz ili sunnet?” Rekli su: “Sunnet.” Tada im je odgovorio: “Jedinstvo muslimana je farz. Hoćemo li zanemariti farz zbog rasprave o sunnetu?”
Ova poruka treba da odjekne u svakom džematu. Mnogo je važnije sačuvati bratsku ljubav nego pobijediti u raspravi. Džamija prati muslimana kroz cijeli život. U njoj uči prve sure kao dijete. U njoj klanja džumu i bajram. U njoj sklapa brak. Iz nje se ispraća na posljednje putovanje. Ona je svjedok njegovog života.
Allah Uzvišeni kaže:
“Allahove džamije grade i održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji namaz obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje.” (Et-Tevbe, 18)
Održavati džamiju ne znači samo graditi zidove. To znači graditi ljude. Graditi karakter. Graditi odnose. Graditi generacije koje će znati zašto čine sedždu.
Sedžda je vrhunac pokornosti. Mesdžid je mjesto sedžde i podsjećanja da je čovjek najbliži Allahu kada je na sedždi. Kada spusti čelo na tlo, tada se uzdiže njegov duh.
Ramazan je prilika da obnovimo svoju vezu s džamijom. Ne samo fizičkim dolaskom, nego aktivnim učešćem. Da budemo dio rješenja, a ne dio problema. Da širimo toleranciju, uvažavanje i razumijevanje različitih mišljenja.
Jer upravo poštovanje potreba drugih, tolerancija i uvažavanje čuvaju jedinstvo i snagu džemata.
Ako želimo snažnu omladinu, zdrave porodice i stabilnu zajednicu, znajamo da taj put vodi kroz džamiju. A bez jedinstva, kako nas Kur’an upozorava, klonut ćemo i bez duha ostati.
Neka nam Ramazan bude početak jače veze s Allahovom kućom. Jer jaka džamija znači jaka zajednica. A jaka zajednica znači sigurna budućnost.
Adem ef. Garić
Bosnian Islamic Community of Erie, PA
