Ovo je bila jedna od najvećih dženaza u New Jersey-u i Americi. Drugog juna, u dva ujutro, u 95. godini života je preselio na ahiret, a samo deset sati kasnije na hiljade ljudi mu je došlo na džennazu – Bošnjaci, Turci, Arapi, Pakistanci, Albanci, crnci, mješanci, konvertiti, na stotine žena i djece. Sa salavatima je otišao na onaj svijet. Prvo je njegov unuk Ammar poveo “naš” bosansko-turski salavat, a zatim su Pakistanci i Arapi to popratili svojim salavatima i zikrom. Ummet Muhammed a.s. u rijetko vidjenom jedinstvu, harmoniji i ljepoti je na bolji svijet ispratio prof. dr. Safeta Ćatovića.
Priča o njemu, onako kako smo je čuli od njega samog, počinje krajem prvog svjetskog rata kad mu se otac Abid, kao raspušteni austrougarski vojnik, vratio sa fronta u svoje selo Ćatoviće kod Bileće…
Pred samo selo presreli su ga neki Srbi i odsjekli mu ruku zato što se borio na drugoj strani. Nakon što se opravio, otišao je u susjedno selo do Derviše Ćerimagić, djevojke koja mu se bila obećala i vjerno ga nekoliko godina čekala. Abid joj je rekao da ona ne mora da drži više riječ, jer on je, eto, invalid i možda se neće moći na adekvatan nacin brinuti o svojoj porodici. Medjutim, Derviša je samo njega htjela i oni se tako uzmu. Drugi svjetski rat su dočekali sa šestoro djece, dva sina – Safeta i Samija – i četiri kćeri – Sureju, Salihu, Safiju i Suadu. Pošto se nije mogao baviti poljoprivredom Abid je postao ugledan trgovac i lider u zajednici.
Sa formiranjem NDH poceli su progoni Srba u njihovom kraju. Ustaše su odmah pohapsili Srbe i stavili ih na voz da ih šalju za Jasenovac. Čuvši to, Abid je sa nekoliko svojih prijatelja otišao da to spriječi. Svadjali su se sa upravom i nisu dali svoje komšije Srbe. Čitava stvar je kulminirala kad se Abid sa svojim prijateljima bacio na prugu i rekao da prvo njih moraju zgaziti, pa tek onda njihove komšije odvesti u progon. Pred takvim stavom popustiše ustaše i pustiše Srbe na čelu sa njihovim vodjom – Božom Vukojem.
Božo je zatim došao u pohode Abidu da mu se zahvali na nečuvenom junaštvu i odanosti. Tri dana mu je bio gost u kući. Nakon sto je Božo otišao Derviša je rekla: “Abide, bježimo odavdje. Ovaj će nas sve pobiti.” “O čemu pričaš ženo, zar ga nisi čula da veli da će moje ime zlatnim slovima biti ispisano u srpskoj istoriji” – odgovori Abid. I tako podje prepirka izmedju Abida i Derviše. Na kraju se Derviša plačući bacila na noge svome mužu: “Abide, noge ti ljubim, molim te spasi mi barem Safeta”. Da smiri ženu, popusti Abid i posla Safeta u Sarajevo u Gazi Husrev Begovu Medresu. Tu se je Safet upoznao sa rahmetli Alijom Izetbegovicem i čak imamio na nekim zajedničkim skupovima.
Nakon nekoliko nedelja počeše pristizati bošnjačke izbjeglice u Ćatoviće. Božo Vukoja sa svojim četnicima je započeo maskr nad muslimanima. U nevjerici, Abid je skočio na konja i otišao u susjedno selo gdje zatice Božu Vukoju kako zulum čini nad muslimanskim narodom. “Šta to činiš Božo?!” – sleti Abid s konja i udari rukom zulumćara. Nakon toga je Božo ubio Abida, otišao u Ćatoviće i lično pobio čitavu Abidovu porodicu. Suada koja je imala pet godina i posljednja ostala živa upitala je Božu: “Šta mogu učiniti da me ne ubiješ?”. “Ništa” odgovori Božo i nju prekla. Nakon toga su četnici u jamu Čavkarica bacili 450 Bošnjaka iz Dabarskog Polja, uključujući i preko 160 članova porodice Ćatović.
U jami je, nekim čudom, medju leševima svoje rodbine, preživjela 72 dana Hadžera Ćatović. Kad su partizani prolazili pored jame začuli su vapaje. Misleći da su četnici, ona ih je molila da pucaju po njoj, da je ubiju. Kad su je izvukli iz jame, bila je uvehla, slomljena i fizički i psihički. Imala je samo jednu želju da vidi barem jednog živog Ćatovića. Našli su nekako Safeta i doveli joj ga. Ona mu je počela pričati svoju priču, a Safet je pao u nesvjest od bola. Kad je došao sebi – ona se prepala bila da će je napustiti. “Safete, halali mi – neću ti više pričati, ali ostani uz mene da ti čuvam ruku”. I tako su satima, bez riječi sjedili Safet i Hadžera Ćatović drzeći se za ruke.
Nakon završene medrese Safet je dobio stipendiju da studira u Zagrebu. 1950 je zavrsio agronomiju i ubrzo postao glavni inspektor za uvoz i izvoz poljoprivredne robe. Dobio je auto i šofera i po prirodi posla puno putovao po čitavoj Jugoslaviji. Tih 50-tih godina je – načelnik Uprave Državne Bezbjednosti – Aleksandar Ranković napravio ugovor sa Turskom o iseljavanju Turaka iz Makedonije. Koriseci taj program, na desetine hiljada Bošnjaka, prije svega iz Sandžaka, je odlazilo za Makedoniju – tu su se prijavljivali da su Turci i onda dobivali papire da isele za Tursku. Prijavio se i Safet direkno ministarstvu unutrašnjih poslova u Hrvatskoj, da po tom istom programu iseli iz Jugoslavije – i dobio odbijenicu.
Otisao je Prof Safet direktno ministru unutrašnjih poslova Hrvatske da to riješi. Kad je konačno bio primljen u audijenciju, ministar ga je napao da je on “anti-narodni element koji je protiv partije i države”. Na to mu je profesor ispricao svoju tužnu priču : “Ja nisam protiv partije i države, ali na svojim putovanjima zatičem ubice moje rodbine, na uglednim pozicijama, koji su u medjuvremenu postali partizani i funkcioneri u državi. Ja to ne mogu više da izdržim. Ili me ubijte, ili me pustite da idem”. Sažali se ministar i reče: ”Ne mogu te pustiti, jer bi mogla i meni glava da leti, ali napiši molbu direktno Rankoviću. Jedino te on može pustiti napolje.” Napisa pismo profesor Ćatović, i Ranković mu lično odobri iseljenje iz Jugoslavije, te 1957. godine.
U Turskoj je Safet imao dajdžu koji se borio u prvom svjetskom ratu u Čanakkaleu, sa Mustafom Kemalom Ataturkom, gdje je na stotine hiljada šehida palo medju kojima je bilo i hiljade Bošnjaka. Dajdža je bio visoko pozicioniran u vladi Turske i odmah mu je obezbjedio Tursko državljanstvo i poziciju istraživača na Institutu za Zaštitu Biljaka u Ankari. Medjutim, u svojoj boli, Safet je htio da ide još dalje – u nepoznato – u Novi Svijet.
U Ameriku je došao na University of New Hepshire kao istraživač na odsjeku botanike, a zatim je prešao na Rutgers Univerzitet gdje je doktorirao 1964. na biološkim interakcijama izmedju verticillium biljnih vrsta i gljivica. Tjekom doktorata je upoznao i drugog istraživača i buduću suprugu – Saru. Dr Sara Ćatović je bila i kršćanski misionar i htjela je preobratiti Safeta na kršćanstvo, ali u njihovim diskusijama je ona prešla na islam. Dobili su dva sina i četiri kćeri i dali im imena po poginuloj braći i sestrama Prof Dr Safeta Ćatovića.
Dr Safet Ćatović je završio svoju naučnu karijeru kao redovni profesor botanike na Fairleigh Dickinson Univerzitetu 90-ih godina. Bio je neumoran borac za islam u Sjevernoj Americi. On je bio jedan od osnivača Islamic Circle of North America, a zatim Islamic Society of North America – najvećih krovnih muslimanskih organizacija u Americi. Utemeljitelj je prvih Muslim Studentskih Asocijacija (MSA) na nekoliko univerziteta u Americi. Danas je MSA brend poznat u čitavom svijetu. Pričao nam je kako bi išli od grada do grada, tražili i zapisavali imena muslimana koji su tada bili prava rijetkost. Pravili su baze podataka i uvezivali muslimane amerike. Danas je njegovo ime utkano u stotine džamija i islamskih centara u Americi. Bio je pan islamista i njegovih šestoro djece se udalo i oženilo za muslimane različitih nacija. Iza sebe je ostavio 27-oro unučadi i 7-oro praunučadi i oni na najljepši nacin nastavljaju priču svoga oca i dede.
Čitava porodica pod njegovim vodstvom je bila i još uvijek jeste na usluzi muslimanima. Njegov najstariji sin Saffet Abid Ćatović je po početku agresije na Bosnu 1992. godine napustio posao u u jednoj uglednoj firmi u New Yorku da bi se stavio na čelo organizacije Bosnian Task Force koja se bavila pomaganjem Bosne i njenih interesa. Sin Sami je ugledan advokat i predavač na Al-Medina Institutu u Medini. Kćerka Suada je jedan od najbolji nastavinika engleskog jeziku u državi New Jersey, i u isto vrije godinama besplatno vodi vjernauku u nekoliko islamskih centara. Kćerka Sureja je direktor najuspjesnije privatne islamske gimnazije u Americi – Noorul Iman. Njegov unuk Ammar (sin Suadin) sa hafizom Alililjem po Americi uci ilahije i predaje hemiju na istom Rutgers Univerzitetu gdje je i njegov dedo predavao. Knjige se mogu pisati o djelima njegove porodice.
U rekordno kratkom roku organizovana veličanstvena dzennaza je najboljim svjedokom njegove veličine i nasljedja kojeg nam je svima ostavio u emanet. Neka mu je rahmet njegovoj lijepoj duši.
