Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova, Koji je čovjeka stvorio, opskrbio i počastio mnogobrojnim blagodatima. Njemu pripada zahvala na svakom dahu koji udahnemo, na svakom otkucaju srca i na svakoj prilici da Mu budemo pokorni. Neka su salavat i selam na Allahovog Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koji nas uči da je zahvalnost temelj vjere i put ka Allahovom zadovoljstvu.
Zahvalnost (šukr) predstavlja jednu od temeljnih i stalno naglašavanih poruka Kur’ana. Gotovo cjelokupna ljudska egzistencija može se posmatrati kroz odnos čovjeka prema blagodatima koje su mu darovane. Samo je do njega hoće li ih prepoznati i na njima zahvaljivati, ili će ih zanemariti i živjeti u stanju trajnog nezadovoljstva. Kur’anski diskurs neprestano vraća čovjeka toj suštinskoj istini – da je sve što posjeduje blagodat od Uzvišenog Allaha i da je zahvalnost ključ ispravnog odnosa prema tim blagodatima.
Allah dž.š. nas podsjeća da su Njegove blagodati neizbrojive. Svaki dah koji udahnemo, svaki korak koji učinimo, svaki pogled kojim obuhvatimo svijet oko sebe, predstavlja svojevrsno čudo i dovoljan razlog za zahvalnost. Ipak, ljudska priroda često traži izvanredne trenutke kako bi osjetila sreću, zanemarujući svakodnevne blagodati koji su temelj našeg postojanja. Kada se pažnja usmjeri na ono što nedostaje, nastaje osjećaj manjka i nezadovoljstva, bez obzira na bogatstvo koje čovjek posjeduje.
U tom kontekstu, riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., duboko oslikavaju ljudsku narav: „Kada bi sin Ademov imao dvije doline zlata, poželio bi treću.“ Ove Poslanikove, a.s., riječi ne govore samo o materijalnoj pohlepi, nego o trajnoj unutrašnjoj težnji ka “još”, koja, ukoliko nije uravnotežena zahvalnošću, prerasta u nezadovoljstvo.
Allah dž.š. u suri Er-Rahman trideset i jedan put ponavlja pitanje: „Pa koju milost Gospodara svoga poričete?“ To ponavljanje ima snažnu pedagošku i duhovnu poruku koja budi savjest i poziva čovjeka da zastane, razmisli i preispita vlastiti odnos prema blagodatima koje su mu podarene.
Uzvišeni Allah jasno obećava: „Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati; a budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti.“ Ova kur’anska zakonitost ukazuje da zahvalnost nije samo moralna vrijednost, nego i uzrok povećanja bereketa. To povećanje ne mora se uvijek manifestirati u materijalnom smislu; ono se ogleda u unutrašnjem miru, sigurnosti i zadovoljstvu.
Zahvalnost nije ograničena samo na verbalno izgovaranje riječi hvale. Ona podrazumijeva svjesnost srca i potvrdu djelom. Uzvišeni kaže: „Mi vam sluh, vid i pamet dajemo, a kako malo vi zahvaljujete.“ Sluh kojim čujemo, vid kojim raspoznajemo, razum kojim shvatamo – sve su to blagodati koje nas obavezuju. Biti svjestan tih blagodati znači usmjeriti ih ka dobru, jer se istinska zahvala potvrđuje djelovanjem.
Posebno je značajno razmišljati o blagodati zdravlja. Čovjek koji bez teškoće ustaje i sjeda, koji može govoriti, jesti, hodati i pomagati drugima, već posjeduje neprocjenjivu blagodat. Ukoliko mu je, uz to, omogućena opskrba i sigurnost, onda je njegova odgovornost još veća. Zahvalnost na zdravlju ne može ostati samo na riječima; ona se očituje kroz namaz, post, učešće u džematu, pomaganje onima u potrebi i odgovoran odnos prema zajednici. Često susrećemo ljude koji se s velikim odricanjem bore da školuju djecu ili da osiguraju osnovne životne potrebe, pa čak i lijekove. Prepoznati njihovu situaciju i pružiti podršku, dio je zahvalnosti na vlastitom imetku i blagostanju.
Jedan od ashaba, tumačeći ajet: „Toga dana ćete za slastan život sigurno odgovarati“, pojasnio je da se pod tim podrazumijeva hladna voda koju pijemo, sigurnost doma u kojem se odmaramo, sitost, zdravo tijelo i miran san. Drugim riječima, ono što nazivamo “normalnim životom”. Čovjek, nažalost, često postaje svjestan tih blagodati tek onda kada ih izgubi.
Allah dž.š. nam se obraća riječima: „Sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjetiti, i zahvaljujte Mi, i na blagodatima Mojim nezahvalni nemojte biti.“ Zahvalnost je, dakle, trajno stanje budnosti srca. Ona je pogled na svijet koji prepoznaje blagodat u svakodnevnici i odgovornost u svakom primljenom dobru.
Na kraju, svako od nas može sebi postaviti pitanje koje ima snagu da promijeni perspektivu: kada bismo se ujutro probudili samo sa onim blagodatima na kojima smo Allahu pred spavanje zahvalili, koliko bismo ih zatekli? Odgovor na to pitanje otkriva dubinu naše svjesnosti i istinsku mjeru naše zahvalnosti.
Molim Uzvišenog Allaha da nas učini od onih koji prepoznaju Njegove blagodati prije nego ih izgube, koji su zahvalni u izobilju i strpljivi u iskušenju, a blagodati koje im je Allah dao da koriste na putu dobra i općeg korisnog djelovanja. Amin!
Emir ef. Dedić
Bosnian Herzegovinian Islamic Center NY
