Asimilacija muslimana u Americi: Između realnosti i odbijanja
Piše: Dr. Hazim Fazlic
U ovom kratkom radu namjera nam je razmotriti poseban proces koji se tiče većine imigrantskih zajednica, uključujući i muslimanske zajednice, a koji nazivamo asimilacija. Na proces asmilacije generalno se gleda kao na jedan negativan fenomen, jer nerijetko podrazumjeva gubljenje identiteta, kulture, jezika, tradicije, a što je za muslimane najznačajnije, vjere. Muslimani sa podozrenjem gledaju na ovaj proces, jer opće je poznato da Islam igra temeljnu ulogu u gradnji identiteta muslimanske individue, a najčešća posljedica asimilacije jeste postepeno nestajanje vjerske pripadnosti.[1]
Prije nego li išta kažemo o asimilaciji sa stanovišta Islama, biće korisno osvrnuti se na etimološko značenje ove riječi. Prema rječniku Miriam-Webster, asmilacija znači ‘naučiti nešto tako da se u potpunosti razumije i da se koristi.’ Druga definicija koju ovaj rječnik nudi jesta ‘usvojiti načine neke druge kulture i u potpunosti postati dio drugačijeg društva i zemlje.’[2] Vidimo ovdje da se radi o dvije, uzajamno povezane definicije. Jedna nas navodi na učenje i potpuno razumijevanje onog što se ima prihvatiti, dok druga govori o usvajanju drugačije načina života i postajanju dio drugačijeg društva.
Muslimani koji žive na Zapadu nastoje da njihove mlađe generacije zadrže kulturu, jezik, običaje i vjeru domovine iz koje dolaze. U toj svojoj želji nerijetko zapadaju u međugeneracijski sukob, gdje omladina nerijetko, u znak protesta, potpuno odbacuje sve ono što ih veže za domovinu roditelja. Stariji ponekad nisu svjesni činjenice da njihova se njihova djeca rađaju, odrastaju, žive i rade u Americi, a ne u Egiptu, Bosni ili Pakistanu. Mlade generacije danas sebe više smatraju Amerikancima, nego bilo što drugo, i prirodno je da će, odrastajući u američkom kulturnom miljeu, usvojiti mentalitet i osobenosti naroda ove zemlje. To je činjenica, i ako to neko još nije shvatio, dovodi sebe i svoju porodicu u situacije kompletne zatvorenosti i izoliranosti od društva.
Međutim, u ovim odnosima roditelji moraju biti iskreni prema samima sebi i zapitati se: Zašto smo došli u Ameriku? Zašto mnogi od nas emigriraju iz različitih dijelova svijeta i nalaze na Zapadu svoj novi dom? Muslimani, kao i pripradnici drugi religijskih i etničkih zajednica, emigriraju zbog boljih uslova života sa sebe i svoje prorodice. Oni žele imati pristojne poslove, udoban smještaj i vrhunsku edukaciju za svoju djecu. Njihova odluka da se presele iz Bosne, ili bilo koje druge zemlje, dakle, bila je uglavnom motivirana materijalnim i porodičnim obzirima. Muslimani, kao i drugi, malo su razmišljali o tome kakav će učinak dolazak u drugu zemlju imati po njihov identitet. Kad se nađu u situaciji da više ne razumiju svoju vlastitu djecu, jer je njihov maternji jezik engleski, a ne bosanski, kad njihova mlada generacija slijedi ‘američki način’ života, a ne onako kako se živjelo na prostorima bivše Jugoslavije prije trideset ili četrdeset godina; onda muslimani traže načina da se obračunaju sa asimilacijom i potpuno je odbace.
Kulturalna asmilacija je najčešći oblik početne asimilacije, i može se desiti čak i ako nijedna druga vrsta asmilacije ne postoji. U ovoj vrsti asimilacije novousvojeno društvo nameće svoju kulturu koja se naziva dominantna kultura. U ovom stadiju, imigrantske manjine mijenjaju svoje ponašanje i način života kako bi se prilagodile novousvojenom društvu. Takođe, naći ćemo da kulturalna asmilacija utjelovljuje dva stepena kulturalnih kvaliteta – vanjski i unutarnji. Vanjske kulturalne forme podrazumjevaju elemente poput načina odijevanja, ponašanja, oblike emocionalnih izražaja, jezika, hrane, rekreacione i umjetničke forme, te ekonomske tehnike. Unutarnji kulturalni oblici uključuju vjerska ubijeđenja i rituale, etičke vrijednosti, osjećaj za zajedničkom prošlosti, narodne običaje, i slično.
Kroz historiju Islama da se primjetiti da je islamska kultura i civilizacija uspjela prigrliti i prilagoditi različite vrste vanjskih ili ekstrinzičnih kulturalnih formi. Još u ranom, formativnom periodu Islama, Poslanik Muhammed a.s., ličnim primjerom pokazuje, npr. da islamska odjeća nije samo odjeća Arabljanskog Poluotoka iz sedmog stoljeća, već je i ona odjeća koja je dolazila iz Rimske imperije bila dozvoljena muslimanima. Poznat je primjer rimskog ogrtača kojeg je Poslanik za svečane prilike nosio. Ono što danas nazivamo islamskom umjetnošću, arhitekturom, ukratko islamskom civilizacijom, izgrađeno je usvajanjem elemenata iz nemuslimanskih sredina, koji su nadograđivani, usavršavani i prekrajani da bi zadovoljili islamske principe halala i harama. Sve su te grane islamske civilizacije prvo islamizirane, a onda usvojene kao svoje vlastite.
Unutarnja asmiliacija podrazumjeva odrođavanje od vjere, zaboravljanje svoje i prošlosti svojih predaka, odbacivanje narodnih običaja i animozitet prema etičkim vrijednostima kraja iz kojeg se dolazi. U ovoj vrsti asimilacije, koja se u nauci još naziva intrinzična asimilacija, osoba je indiferentna prema svome porijeklu, stidi se običaja naroda iz kojeg dolazi, ne poznaje prošlost i ne zanima je sadašnjost etničke grupe iz koje dolazi, a po pitanju vjere najčešće ima maglovitu predstavu o postojanju ‘Uzvišenog Bića’ ili Boga, kojem se moli i od Njeg pomoć traži u trenucima očaja, gubitka, nesreće ili bolesti. Osoba koja prolazi kroz ovu vrstu asimilacije odbacuje, svjesno ili nesvjesno, sve ono što je veže za identitet zemlje iz koje ona ili njeni preci dolaze, i potpuno prihvata dominantnu kulturu zemlje u kojoj živi.
Naravno, ukoliko ne žele potpuno odrođavanje, muslimani bi trebali biti svjesni gornjih procesa, kao i okolnosti u kojima se oni i njihove mlađe generacije nalaze. Vanjska asimilacija sa muslimane ne mora biti loša ako se prouči i razumije društvo u kojem se živi. Ako se tačno znaju američke vrijednosti koje će se usvojiti, i koje će zajedno sa vrijednostima iz domovine, graditi uspješne ličnosti sa više identiteta. Muslimanima nije problem asimilacija kao takva, odnosno prihvatanje drugog i drugačijeg, nego je prije pitanje kako islamizirati asimilaciju, tako da ista radi za Islam i muslimane, a ne protiv. Islamizacije asimilacije mora proći kroz nekoliko različitih filtracijskih procesa: proces prihvatanja, odbijanja, traženja, ograničavanja, i dodavanja.
U fazi prihvatanja, musliman se otvara i prihvata ‘američki način življenja’. Tako će musliman govoriti jezikom Amerike i prihvatati ga kao način svoje komunikacije. Prihvatit će američke ukuse, jesti američku hranu, i odijevati boje i stilove koje Amerikanci smatraju prikladnim. U fazi odbijanja, musliman će odbaciti specifične stvari koje je ranije prihvatio, zbog njihovog direktnog konflikta sa islamskim vrijednostima i vjerovanjima. Tako će musliman/ka iz svoje ishrane izbaciti hranu i piće koij su zabranjeni islamskim zakonom, ili neće se odijevati na način koji narušavaju pravila islamskog odijevanja i skromnosti. U fazi traganja, musliman stiče američke kulturalne vještine i karakteristike koje su islamski valjane. Američka radna navika, timski duh, tačnost i spontanost su neki od primjera.
Ograničavanje je preventivna procedura koja se koristi da limitira neke radnje i običaje američke kulture koji sami po sebi nisu loši, ali obim u kojem su korišteni i način na koji se koriste čini ih neprihvatljivim u Islamu. Video igrice i gledanje TV je dobar primjer, gdje prekomjerno korištenje se filtrira ograničavanjem, a ne totalnim odbacivanjem. Razlika između ograničavanja i odbacivanja je izuzetno značajna. Odbacivanje se zasniva na islamskim pravilima i izričita zabrana, haram, se izriče kako bi se zabranile određene aktivnosti. Dok se u fazi ograničavanja, namjere islamskog vjerozakona, mekasid aš-šaria, se uzimaju u obzir i rezultati istraživanja društvenih nauka se konsultiraju.
U fazi dodavanja, musliman prihvata američki kulturalni milje, ali ga upotpunjuje dodavanjem ekstra dimenzije. Tako npr. uključivanje u rekreacione i sportske aktivnosti je američka kulturalna odlika. Islamsko dopunjavanje u ovom primjeru bi došlo u obliku namaza, prigodnih predavanja i duhovne vježbe u okviru sportskih aktivnosti, ekskurzija i izleta.
Cilj islamske asimilacije je steći američki etnički identitet, osjećaj da su muslimani kao grupa uspjeli u društvu, dok su istovremeno sačuvali svoj Islamijet i održali svoje vrijednosti u novousvojenom društvu na halal način. Asimilirani musliman koji se identificira sa američkom kulturom osjećat će svoj američki identitet na isti način kao ostali amerikanci, nemuslimani, jer će sa njima dijeliti ekstrinzičke kulturne oblike. Tako će muslimani doživljavati svoj američki etnički identitet kroz osjećaj pripadanja zemlji u kojoj najveći dio njihova života se dešava. Ali ono što takak identitet čini islamskim jeste njegova temeljna postavka u Islamu.
Kako se iz gornjeg da zaključiti, velika većina imigranata, a samim tim i muslimana nespremno dolazi u Ameriku kad je riječ o vjerskom i kulturalnom identitetu. Očuvanje osnovni karakteristika identita odvija se usput, neplanski, improvizovano. Otuda i počesto nerazumijevanje društva u koje se dolazi, njegovih vrijednosti i prednosti, mahana i nedostatka. Uspješni američki muslimani će čuvati svoj islamski identitet i u njega ugrađivati američke vrijednosti koje se ne kose sa islamskim svjetonazorom. Usvajat će pozitivna moralna i praktična dostignuća društva u kojem žive, dok će u isto vrijeme njegovati i održavati vrijednosti, znanje, običaje kulture i tradicije iz koje dolaze. Na taj način nimalo neće biti manji Amerikanci, a u svakom slučaju niti manji muslimani, Bosanci, Albanci ili drugi.
