Piše: Dr. Sabahudin-ef. Ćeman
Obično kada čovjeka nešto razočara, iritira, nervira ili boli on ima nekoga sa kim to da podijeli ili se rastereti. Kada čovjek nema kome da se izjada, da bude razumljen ili da ne izazove reakciju koja ništa neće poboljšati onda jedino ostaje papir i olovka da to uradi. Ne mogu reći da sam osoba od pera, ali imam potrebu da se ispričam sa sobom na ovom papiru.
Gledajući na naše Bošnjačko stanje i trenutna dešavanja među nama boli me kada vidim kako se naša energija i trud troši; ne na ujedinjavanju i jačanju nas Bošnjaka nego baš suprotno, ali u ime našeg opstojanja i jedinstva. Posmatrajući sve ovo naumpadne mi priča koja je veoma stara, ali i slika mnogih nacija i vjera prije nas, a izgleda i poslije nas.
Ova priča ide otprilike ovako:
Jedan putnički brod je putovao preko okeana. Allahovom voljom naišla je velika oluja koja je uzburkala okean i dovela do brodoloma. Samo jedan putnik je uspio da preživi i da nađe spas na jednom malom ostrvu. Nakon nekoliko dana tuge i sažaljenja nad samim sobom je shvatio da mora da se bori da bi preživio na ostrvu dok pomoć ne dođe. Obišao je cijelo ostrvo i uvjerio se da je sam na ostrvu. Snalazio se kako je znao sljedećih tri godine, kad Allahovom voljom je naišao brod pored ostrva i očekivani spas.
Kada su putnici sa broda došli na ostrvo vidjeli su da je brodolomnik napravio sebi kuću od onoga što je imao na ostrvu. Također su primjetili da na dvije strane ostrva imaju građevine koje su izgledale kao bogomolje (Džamije), pa im je bilo interesantno; dvije džamije a jedan čovjek na ostrvu.
Iz znatiželje uptali su ga:
Da li još neko živi na ostrvu?
On im odgoviri: Ne.
Zatim oni rekoše; Mora da je neko prije tebe ovdje živio!
Na što im on odgovri: Ne, ovdje niko nije živio prije mene.
Začuđeni upitaše ga: Pa ako si ti sam ovdje kako to da imaju dvije džamije; jedna na lijevoj strani a jedna na desnoj, ko ih je napravio?
On im odgovri: Ja sam ih obadvije napravio.
Još više začuđeni upitaše ga: Zašto dvije džamije a ti si jedini stanovnik na ostrvu?
A on im smireno odgovori: Vidite, ova džamija na lijevoj strani je ona u koju ja ne idem, a ova na desnoj strani je ona u koju ja idem.
Interesantno ali ujedno žalosno je da većina Bošnjaka ima džamije, organizacije u koje ne idu i one u koje idu. Možda još više žalosno je to da dosta Bošnjaka ima džamije u koje ne idu, iako nemaju onu u koju idu. Medjutim, to ih ne zaustavlja da komentarišu i kritikuju ne samo one u koje ne idu nego i one u koje idu, pa ako nije onako kako oni misle da treba da bude onda to postaje jedna od mnogih u koju ne idu.
Naša Bosna i Hercegovina je brod koji je doživio mnogo brodoloma, a mi kao njegovi putnici se nalazimo na puno ostrva na kojima gledamo da preživimo. Naš brod je preživio brodolom ali treba mnogo popravki na šteti koje su nanesene. Pojedinačno ne možemo to učiniti ali zajednički možemo.
Mi koji smo se zatekli kao brodolomnici na ostrvima imamo puno džamija (organizacija) u koje ne idemo a jednu ili čak nijednu u koju idemo. Pa čak i onu u koju idemo ne podržavamo ili ne volimo zato što mislimo da je dobra, nego zato što je bolja nego one u koje ne idemo.
Ono što me najviše boli je to što oni koji žele jednu džamiju ili što žele da sve budu jedna su stavljeni pred izbor: Izaberi jednu ili nisi dobrodošao onda ni u jednu ako nisi izabrao onu u koju ja idem.
Ljudi nisu bezgriješni jer Allah nas je stvorio da griješimo, ali isto tako nas je stvorio i da praštamo jedni drugima. Stvorio nas je da smo društvena stvorenja; da se pomažemo, podržavamo u onome što je pravedno i dobro za sve. Da se suprostavljamo zajedno nepravdi i svemu onome što nije ljudski, što nije humano. Da cijenimo i poštujemo jedni druge, da ne ponižavamo, omalovažavamo, potvaramo i potcjenjujemo jedni druge. Jedino tako ćemo biti jedinstveni u našim uspjesima ali i padovima, i jedino tako ćemo steći Allahovo zadovoljstvo i ispuniti naš Emanet kao najbolja stvorenja koja je Allah stvorio.
Jedan od najviše spominjanih ajeta iz Kur’ana časnog među nama je:
“Allah neće promijeniti stanje jednog naroda dok taj narod ne promijeni sam sebe”
Zato dragi brate/sestro, dragi bošnjače/bošnjakinjo: Ne troši vrijeme raspravljajući ko jeste a ko nije, kakav treba ili ne treba da bude jedan musliman-bošnjak/muslimanka-bošnjakinja samo BUDI jedan/jedna.
Nakon svega ovoga napisanog dragi brate/sestro, bošnjače/bošnjakinjo, ja ovo nisam pisao nikom drugom do samom sebi, jer sve što ja mogu učiniti je da budem jedan.
Stoga molim i tebe brate/sestro, bošnjače/bošnjakinjo ako budeš ovo čitao (la) čitaj za sebe i sebi, a ne nekom drugom jer tako nećemo promijeniti naše stanje, nego će stanje mijenjati nas ali nagore, čemu smo svjedoci. Umjesto da smo jedinstveniji, složniji mi to nismo. Jedino u čemu smo složni je da znamo kakvi trebamo biti a to nismo. Zato prestanimo raspravljati, kritikovati, pametovati, inatiti se, ljutiti se, svađati se, obračunavati se, I BUDIMO jedan/jedna.
