Sva zahvala pripada Uzvišenom Allahu, Gospodaru svjetova, Koji daje da iz mrtve zemlje nikne život, Koji iz malog sjemena daje veliko drvo i Koji nas kroz znakove u prirodi podučava istinama života i vjere. Neka su salavat i selam na Allahovog Poslanika, njegovu časnu porodicu, ashabe i sve one koji ga slijede do Sudnjega dana.
Braćo i sestre, kada čovjek pogleda veliko drvo, najčešće vidi samo ono što je iznad zemlje. Njegove grane. Njegovu veličinu. Njegovu ljepotu. Ali drvo ne raste samo prema gore. Ono raste i prema dubini zemlje. Prije grana dolazi korijen. Prije visine dolazi dubina.
Kada se sjeme spusti u zemlju, njegov prvi rast nije prema gore nego prema dole. Kao da nas Allah kroz prirodu podučava da prije nego što nešto postane veliko — mora postati čvrsto.
Mnoga stabla godinama izgledaju snažno. Visoka su. Široka. Lijepa za pogled. Ljudi se dive njihovoj veličini i misle da će zauvijek ostati uspravna. Ali kada zapušu prvi jači vjetrovi, počnu se savijati. A kada dođu prave oluje, sruše se. Ne ostanu uspravna jer ih nije držala snaga krošnje nego snaga korijena.
Ljudi tada ostanu zbunjeni. Kako je palo nešto što je izgledalo tako veliko i snažno? Kako se srušilo nešto što je ostavljalo utisak stabilnosti? Odgovor je često skriven tamo gdje niko nije gledao — u korijenu.
Jer drvo koje ima dubok i zdrav korijen ne pita koliko je jak vjetar. Ono ostaje uspravno čak i kada oluja lomi sve oko njega. Uzvišeni Allah kaže:
أَلَمْ تَرَ كَيْفَ ضَرَبَ اللَّهُ مَثَلًا كَلِمَةً طَيِّبَةً كَشَجَرَةٍ طَيِّبَةٍ أَصْلُهَا ثَابِتٌ وَفَرْعُهَا فِي السَّمَاءِ
„Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer: lijepa riječ je kao lijepo drvo — korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu.“ (Ibrahim, 24)
Pogledajmo ljepotu ovog ajeta. Allah prvo spominje korijen. Jer ono što ljudi vide dolazi iz onoga što ljudi ne vide.
Poštovana braćo i sestre, bojim se da smo danas postali previše zaokupljeni krošnjom, a premalo korijenom. Previše izgledom života, a premalo njegovom suštinom. Važnije nam je kako izgledamo pred ljudima nego kakvi smo pred Allahom. Korijen čovjeka je srce. Korijen vjernika je iman. To je ono što čovjeka drži uspravnim kada dođu iskušenja. Kada život počne puhati poput oluje.
Živimo u vremenu u kojem je važnije izgledati sretan nego imati smiraj. Važnije izgledati uspješno nego biti iskren. Važnije izgledati kao vjernik nego živjeti vjeru. Uzvišeni Allah kaže:
يَعْلَمُونَ ظَاهِرًا مِّنَ الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَهُمْ عَنِ الْآخِرَةِ هُمْ غَافِلُونَ
„Oni znaju samo spoljašnju stranu života na ovom svijetu, a prema Ahiretu su nemarni.“ (Er-Rum, 7)
Danas oko nas ima mnogo “plastičnih stabala” sa velikom krošnjom. Na prvi pogled izgledaju lijepo. Uvijek su zelena. Uvijek uredna. Bez oštećenja. Bez tragova borbe. Ne gube lišće i ne pokazuju slabost. Ljudi im se dive jer spolja ostavljaju utisak savršenstva. Ali kada im se približiš, shvatiš da u njima nema života. Nema mirisa zemlje. Nema hlada koji smiruje. Nema ploda koji hrani. Nema korijena koji ih drži.
Takav je, nažalost, postao i veliki dio života koji živimo. Mnogo je onoga što izgleda snažno, a iznutra je prazno. Mnogo osmijeha iza kojih se krije umor. Mnogo uspjeha iza kojih nema smiraja. Mnogo života koji spolja blistaju, a iznutra polako venu. Naučili smo uređivati krošnju pred ljudima, a zanemarivati korijen pred Allahom.
Počeli smo čak i prazninu nazivati uspjehom. Divimo se ljudima koji imaju sve osim smiraja. Sve osim iskrenosti. Sve osim srca. A ono što je bez korijena može dugo izgledati lijepo — ali ne može dati život. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio nas je riječima:
إِنَّ اللَّهَ لَا يَنْظُرُ إِلَى صُوَرِكُمْ وَأَمْوَالِكُمْ وَلَكِنْ يَنْظُرُ إِلَى قُلُوبِكُمْ وَأَعْمَالِكُمْ
„Allah ne gleda u vaš izgled i vaš imetak, nego gleda u vaša srca i vaša djela.“
Danas ponekad i vjeru pretvaramo u ono što je lijepo za pogled, a slabo u dubini. Mnogo pažnje dajemo onome što će ljudi vidjeti, a premalo onome što Allah vidi. Trudimo se da vjera ostavi utisak na vanjštini, ali zaboravljamo da njena prava snaga treba živjeti u srcu. Tako ostane forma bez suštine, govor bez osjećaja i izgled bez korijena. Čovjek zna govoriti o vjeri, a da mu ona ne promijeni karakter. Zna nositi njene simbole, a da mu srce ostane daleko od iskrenosti, milosti i skrušenosti.
A islam nije objavljen da bi bio ukras čovjekove vanjštine, nego svjetlo njegove nutrine. Nije došao samo da čovjek izgleda kao vjernik, nego da ga vjera zaustavi kada krene prema grijehu, da ga probudi kada savjest počne spavati i da mu omekša srce kada otvrdne. Prava vjera nije samo ono što čovjek pokaže ljudima, nego ono što ostane u njemu kada zatvori vrata i ostane sam pred Allahom.
Kada srce ostane bez te živosti imana, čovjek polako počne gubiti osjećaj za dobro i zlo. Gleda nepravdu i više ga ne potresa. Sluša laž toliko dugo da mu postane normalna. Živi okružen grijehom sve dok ga više ne počne ni primjećivati. Još teže od toga jeste kada više ne bude samo nijemi posmatrač zla, nego postane njegov dio — učestvuje u nepravdi, podržava grijeh, širi nemoral i povređuje druge ljude, a da u svom srcu više ne osjeća težinu onoga što radi.
Najveća tragedija nije kada čovjek pogriješi pa zaplače zbog svog grijeha. Najveća tragedija je kada pogriješi, a srce ostane mirno. Kada nestane stida pred Allahom. Kada savjest utihne. Kada čovjek počne opravdavati ono što je nekada smatrao grijehom i normalizirati ono što je nekada boljelo njegovu dušu. Uzvišeni Allah kaže:
ثُمَّ قَسَتْ قُلُوبُكُم مِّن بَعْدِ ذَٰلِكَ فَهِيَ كَالْحِجَارَةِ أَوْ أَشَدُّ قَسْوَةً
„Poslije toga vaša srca su postala tvrda, kao kamen, ili još tvrđa.“ (El-Bekare, 74)
Nakon svega toga postaje jasno zašto Allah u primjeru drveta prvo spominje korijen. Jer ono što čovjeka zaista drži uspravnim ne nastaje na površini života, nego duboko u nutrini.
Korijen uvijek vodi težu borbu od grana. Grane rastu prema otvorenom nebu. Vide svjetlo i ljudi ih primjećuju. A korijen raste kroz tvrdu zemlju. Kroz tamu. Kroz kamen i prepreke koje niko ne vidi. Mora se probijati duboko da bi drvo moglo ostati uspravno kada dođu oluje. Takvo je srce čovjeka. Takav je i iman čovjeka. Njegova prava snaga ne gradi se pred ljudima, nego u trenucima koje vidi samo Allah.
Nije teško pokazati vjeru pred ljudima kada je sve lahko. Teško je sačuvati srce čistim kada si sam. Teško je ostati iskren u vremenu laži. Teško je ostati čvrst kada te život pritisne. Ali upravo ta nevidljiva borba hrani čovjekov korijen. Upravo ono što niko ne vidi često postane razlog zbog kojeg čovjek ostane uspravan onda kada se drugi ruše.
Braćo i sestre, danas više nego ikada moramo spasavati korijen. Jer doći će dan kada neće biti važno kako smo izgledali pred ljudima, nego šta smo nosili u srcu. Uzvišeni Allah kaže:
يَوْمَ لَا يَنفَعُ مَالٌ وَلَا بَنُونَ • إِلَّا مَنْ أَتَى اللَّهَ بِقَلْبٍ سَلِيمٍ
„Na Dan kada neće koristiti ni imetak ni djeca, osim onoga ko Allahu dođe sa zdravim srcem.“ (Eš-Šu‘ara, 88–89)
Molim Uzvišenog Allaha da ne budemo ljudi koji će cijeli život uređivati svoju krošnju pred ljudima, a zaboraviti svoje srce pred Njim. Da ne budemo poput stabala kojima se ljudi dive, a koja su iznutra već počela da se suše.
Molim Ga da naš iman bude dubok poput korijena koji niko ne vidi, ali koji drži cijelo drvo uspravnim kada dođu najjači vjetrovi života. Da nas dunjaluk ne zaslijepi toliko da izgubimo sebe. Da ne prodamo smiraj srca zbog prolaznog dojma pred ljudima. Da ostanemo Allahovi onda kada je teško, onda kada smo sami, onda kada nema aplauza niti pogleda ljudi.
Molim Ga da sačuva naša srca od tvrdoće, naše duše od praznine i da ne dozvoli da izgledamo živi, a da iznutra budemo poput osušenog drveta bez korijena.
اللَّهُمَّ ثَبِّتْ قُلُوبَنَا عَلَى دِينِكَ، وَلَا تَجْعَلِ الدُّنْيَا أَكْبَرَ هَمِّنَا
“Allahu, učvrsti naša srca u Tvojoj vjeri i ne učini dunjaluk našom najvećom brigom.” Amin.
