“Deset pitanja” sa Abdulah ef. Polovinom

Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on facebook
Share on twitter
Share on email

1. Kao oblasni imam medžlisa 1 – West zaduženi ste za teritoriju koja se prostire od Kanade do Arizone. Šta su najveći izazovi sa kojima se susrećete u radu na ovoj funkciji?

Prije svega Bismillahir-Rahmanir-Rahim, te zahvala Svevišnjem Gospodaru Allahu Dželle Šanuhu i Salavat i Selam na Njegovog Poslanika i Miljenika, voljenog Muhammeda Alejhisselam. Hvala vam na ovoj prilici davanja intervjua za bilten ICNAB-a.

Da, ja sam Oblasni Imam za medžlis 1 West Islamske Zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike. Ono za šta bih mogao istaći da je možda ponajveći izazov za ovaj medžlis jeste poprilična raziđenost i daljina džemata jednih od drugih.

To u značajnoj mjeri otežava fizičku komunikaciju i malo češće susrete među džematima i predstavnicima džemata. I pored toga, nalaže se određeni načini za komunikaciju i da se koliko-toliko kada uslovi i pogodno i slobodno vrijeme dozvoljavaju sastanemo i prodiskutujemo o najvažnijim pitanjima i problematici u džematima na području medžlisa 1 west. U tom smislu do sada od kada vršim funkciju Oblasnog Imama održane su tri skupštine ovog medžlisa te jedni, 19. Susreti Bošnjaka Sjeverne Amerike.

Pored ovoga, istakao bih i izazov usklađivanja džematskih planova za određene aktivnosti na koje bi mogli predstavnici i džematlije iz jednog ili više džemata posjećivati drugi ili više džemata. Nadam se da će u vremenu koje je pred nama, ako Bog da, ova otežana fizička komunikacija se smanjivati i mi smo na posljednjoj skupštini medžlisa porazgovarali o ideji i mogućnosti da se upriliče manji susreti na nivou dva do tri džemata koji su blizu jedni drugih, a kada dozvoli vrijeme i koliko-toliko uskladimo plan aktivnosti po džematima da makar jednom godišnje upriličimo susrete džemata na nivou medžlisa na jednom mjestu (džematu). Da nam Allah Plemeniti u tome pomogne. Amin!

Takođe, ono što otežava da bi se efikasnije radilo i na nivou džemata, a i na nivou medžlisa jeste problem koji se može uočiti u radu džematskih odbora i mene kao Oblasnog Imama da svi članovi imaju stalno zapošljenje i da se džematu posvećuju u svom slobodnom vremenu. Njihov rad je volonterski i većina njih nastoje predano, ozbiljno i shodno svojim mogućnostima da rade što je moguće bolje. Međutim, veoma je teško uskladiti poslovne obaveze, obaveze prema porodici, prema roditeljima, prijateljima kao i prema društvu u kojem živimo. Malo ima onih kojima je džemat jedina obaveza ili koji su makar polu-profesionalno upošljeni. Trenutno, i kada se pojavi ideja o profesionalnom upošljavanju nekog pored imama ili samog Oblasnog imama djeluje čudno i nerealno, jer mnogi smatraju da se svi poslovi koji se vode oko džemata moraju odrađivati isključivo volonterski.

Zbog toga, naravno, ne pravdajući sebe i druge, mnoge aktivnosti se ne mogu da izvedu ili ako se urade bude nestručno i bez plana, jer se upravo vrijeme za planiranje nije našlo ili akteri koji su trebali da učestvuju u tim aktivnostima nisu imali vremena. I još jedan od problema u radu džematskih odbora i medžlisa jeste nedostatak timskog rada. Da bi se ovo ostvarilo potrebna je prije svega konstantna i kvalitetna komunikacija između članova odbora i džemata na nivou medžlisa koji će jedni druge uvažavati, konsultirati i savjetovati. Ponekad zbog nedostatka vremena neki od članova odbora i džemata djeluje (često moraju ili pod nekim pritiskom) samoincijativno što kasnije može biti malo negativno za timski rad.

2. Koja je razlika između imamskih obaveza u vašem džematu i obaveza oblasnog imama jednog medžlisa?

Odgovor na ovo pitanje započeo bih jednim kur’anskim ajetom, te jednim hadisom.
Sveznajući Allah Dželle Šanuhu kaže: „I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati, – oni će šta žele postići“. (Ali Imran, 104.) Plemeniti i najbolji učitelj svijeta Muhammed Alejhisselam je rekao: „Učenjaci (ulema) su nasljednici božijih poslanika!” (Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed).

Dakle, razliku između imamskih obaveza u džematu i obaveza oblasnog imama trebamo gledati u svjetlu i liniji šta jedan imam u džematu radi i kakva su očekivanja članova i džematlija od imama da radi i kako da djeluje, i na to još dodati određene aktivnosti i radnje koje treba uraditi kao oblasni imam, kao što je slučaj sada sa mnom, jer sam imam u džematu i oblasni imam medžlisa u kojem djeluje 13 džemata. Mislim, biti imam danas, i to bosanski imam na zapadu poprilično je neobičan i zahtjevan posao. To je posao prepun izazova, i počesto bez precizno definiranog opisa radnog angažmana, uglavnom bez jasno određenog radnog mjesta i radnog vremena. Uobičajeno shvatanje da je imam predvodnik skupine vjernika na određenom prostoru ne objašnjava u potpunosti svu kompleksnost imamskog poziva. U tom kontekstu i na osnovu moga dosadašnjeg imamskog iskustva i rada, jedan imam predvodi ljude u namazu, objašnjava islamske propise, organizira i izvodi mektebsku nastavu za djecu, obilazi džematlije, učlanjuje nove članove, oprema umrle (ponekada je riječ o izuzetno teškim slučajevima kupanja) i klanja dženaže, organizira i izvodi mevludske i slične prigodne programe (u tu svrhu vrlo često mora lično ili u saradnji sa džematskim odborima dogovarati iznajmljivanje sala, pozivati i obavjestavati džematlije telefonom, emailom, putem facebook džematskog profila i sl., kupovati sokove i slatkiše, pripremati samu salu za goste, a nakon programa pomagati i u čišćenju) organizira izlete, sijela i predavanja, dočekuje goste različitih profila iz naše domovine BiH i organizira njihova gostovanja, brine se o ramazanskim aktivnostima (od rasporeda teravih-imama ili softi, do obilježavanja mubarek noći), kupuje i dijeli bajramske paketiće. Imam sakuplja humanitarnu pomoć, priloge za izgradnju džamija i liječenje bolesnih, te rastura islamsku literaturu i časopise. Imam radi i kontaktira sa djecom, mladima, srednjom generacijom i starima. Imamu se povjerava i od njeg traži pomoć i savjete džematlije u najrazličitijim prilikama: u vezi s problemima sa djecom, (neposlušnost, alkoholizam, droga, kockanje) bračnim trzavicama, (ljubomora, zapostavljanje), kao i problemima na poslu, sa komšijama, rodbinom i slično. Imam ponekada mora davati izjave za štampu, pisati tekstove, pojavljivati se u medijima, kontaktirati sa vlastima. Radeći sve pomenuto, jedan imam provede desetine hiljada milja godišnje u autu, autobusu i avionu, i provede bezbrojne sate na telefonu. Napominjem da jedan imam ovdje u SAD svojim aktivnostima pokriva površinu koja je veća ili odgovara otprilike površini Bosne i Hercegovine.

Dalje, u svojim svakodnevnim aktivnostima jedan imam se susreće sa ljudima iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, a vrlo često i Sandžaka i Kosova, sa ljudima različitog shvatanja i nivoa praktikovanja islama i različitog društvenog backgrounda, različitog nivoa obrazovanja i društvenog statusa, kao i različitog pogleda na aktuelnu situaciju, društvo, politiku, ekonomiju, odgoj djece, bračni život, budućnost u Americi, itd. Svako od njih ima i svoj vlastiti stav o tome kako bi jedan imam trebao izgledati i šta bi trebao raditi. U tom kontekstu, od imama se očekuje da u svakoj situaciji bude pozitivna ličnost, te da pored besprijekornog islamskog morala i ponašanja, koji se naravno očekuju od vjerskog lidera muslimana, bude i odlučan, smiren, strpljiv, ozbiljan, kao i komunikativan, elokventan, optimističan, vedar, blag, uredan, elegantan, ali i široko obrazovan, inteligentan, pravičan, dosljedan, ponizan, uljudan, pristupačan, spreman na kompromise i suočavanje sa različitim mišljenjima, i uvijek spreman na improvizaciju. Trebao bi biti i nadasve inovativan i kreativan jer ma koliko dobro obavljao svoje aktivnosti, ukoliko se počne ponavljati, to više nije dovoljno dobro.

Trebao bi biti i izuzetno dobro islamski obrazovan, kao i upoznat sa svim važnijim zbivanjima vezanim za probleme muslimana u cijelom svijetu. On bi trebao tumačiti Kur’an, i davati odgovore na novonastale probleme svojih džematlija, ali i biti upućen u sva novija događanja u svijetu, kako na polju politike, ekonomije, umjetnosti pa i sporta. Morao bi imati vremena za druge, slušati ih, upućivati, tještiti, savjetovati, bodriti, razveseljavati ili, jednostavno, samo razgovarati sa njima. Potreban mu je i odličan smisao za humor. Nephodno mu je i poznavanje običaja svih krajeva Bosne i Hercegovine ali i šire. Trebao bi poznavati engleski, a dobro bi bilo i arapski, te lijepo pričati i bosanski jezik. I njegova žena i djeca bi trebali biti besprijekornog ponašanja i izgleda.

Takođe, jedan od najdelikatnijih problema sa kojima se imam na zapadu, na žalost, često suočava jesu narušeni međuljudski odnosi u džematima. U krajnjoj instanci to dovodi do cijepanja džemata na manje dijelove, a ponekada i do njihovog gašenja. U ovakvim kriznim situacijama imam mora biti faktor povezivanja i na svaki način pokušati sačuvati jedinstvo zajednice. Potrebno je da u datim okolnostima iskaže mudrost u riječima i postupcima, iznađe rješenje, bude dobar pregovarač i pomirivač. To u odredjenim situacijama i nije bas jednostavno, jer nije lahko biti prvi i voditi ljude na životnome i vjerskom putu. Lakše je biti vođen. Ali ljepše je živjeti sa uvjerenjem da pomažeš ljudima i slađe je raditi sa znanjem da to što radiš Allah, Dželle Šanuhu, Njegov vjerovjesnik Alejhisselam i dobri ljudi vjernici vole i cijene.

I zaključujući, uz traženje halala i izvinjenja na ovom podugom odgovoru, ali sam osjetio pozitivnu potrebu za tim, na ovakav jedan angažman (u suštini počesto neprimjetan) imama u džematu, neka se doda i rad oblasnog ili glavnog imama (komunikacija sa kolegama i delegatima džemata, priprema i pozivi za skupštinu medžlisa, podsjećanje na obaveze prema ICNAB-u, planiranju kakvih-takvih aktivnosti, posjeta džematima koji nemaju imama ili je neka potreba da im dođe oblasni imam, te određene obaveze prema Upravnom odboru ICNAB kao sto su redovni mjesečni telefonski sastanci koji znaju trajati i do pet sati, jer se razgovara o najvažnijim pitanjima za Bošnjake i Bošnjakinje i njihove džemate članove ICNAB) koji su ovdje u SAD i šire još uvijek na volonterskoj bazi, onda se može vidjeti ili makar nazrijeti slika i obim rada imama u džematu i ujedno Oblasnog Imama za jedan medžlis.

I na kraju, nakon svega navedenog, tj. kada vidimo šta sve jedan imam radi i šta se od njega očekuje, nije teško uvidjeti činjenicu da je danas teško zamisliti bilo koju školu na svijetu koja može pripremiti mladog čovjeka (buduceg imama) za sve pomenute obaveze i očekivanja. Pored toga, ne možemo zanemariti ni činjenicu da je imam, takođe samo čovjek, sa svojim mahanama, nadanjima, emocijama, sa svojim porodičnim obavezama. Imam je takođe i Bošnjak i Bosanac (i Hercegovac), čovjek iz našeg sela i grada, čovjek našeg mentaliteta, školovan za bosanskohercegovačke prilike a danas zaronjen u živote neobičnih džemata, razasutih u desetinama manjih i većih gradova, koje sačinjavaju divni muslimani i muslimanke, ali, bogami i džematlije sa svojim ponekad posebnim željama i hatarima. Kada i ovo imamo na umu onda nije teško pretpostaviti da je djelovanje jednog imama u ovako neobičnoj situaciji, sa ovolikim brojem najraznovrsnijih ljudi, u najneobičnijem vremenu u kojem su ljudi ikada živjeli, neminovno praćeno i pogreškama. One su ljudske i razumljive, a svaka dobronamjerna kritika je dobrodošla. Naravno, ja sam zadovoljan i zahvalan Alalhu Dželle Šanuhu sto je odredio da radim ovu casnu misiju na Njegovom Putu, i nastojim iskreno, s postovanjem i na najbolji mogući način opravdati povjerenje moga džemata i džematlija, te izbora od kolega imama i glavnog imama da budem oblasni imam.

3. Koji su projekti na kojima radite trenutno na nivou medžlisa?

Trenutno na čemu sam angažiran zajedno sa kolegama imamima i delegatima iz džemata na području našeg medžlisa jeste priprema, organizovanje i realizacija Treće redovne skupštine medžlisa koja ce se, ako Bog da, održati u subotu, 23. januara u našem džematu u San Jose. Koristim priliku da poselamim moje kolege i delegate džematlije predstavnike džemata i pozovem ih ovim putem da planiraju vrijeme i dođu na ovu skupštinu da se sastanemo, vidimo i porazgovaramo o tekućim pitanjima i problematici na nivou našeg medžlisa i svih džemata. Zahvljajujem im se na dosadašnjem angažmanu po pitanju zaživljavanja rada i djelovanja medžlisa.

4. Šta se može uraditi da se uspostavi zajednički kalendar za cijeli medžlis kako se aktivnosti komšijskih džemata ne bi preklapale?

Kao što sam, čini mi se, naprijed naveo ovo je jedan od izazova i pitanja na kojem još uvijek nismo nekih pomaka velikih uradili, i za to će se morati, ako Bog da, malo više odvojiti vremena i angažmana da se sta pokusa uraditi. Donekle je i razumljivo što se ne može sačiniti jedan ujednačen plan ili kalendar aktivnosti zbog udaljenosti džemata, a što podrazumijeva i izdvajanje određenih sredstava da se ispoštuje planirana aktivnost ili aktivnosti, tako da se na tome još uvijek ne insistira nego džemati jedni druge informišu i obavještavaju kada ima neka aktivnost kod njih u džematu, pa ko može iz drugog džemata da dođe, dobro je došao. Ja sam kao oblasni imam imao nekoliko posjeta džematima kada je za to bila potreba: Sacramento, Irvine 3 puta, Vancouver B.C. 3 puta, Seattle, Spokane, Kennewick. Koristim priliku da se srdačno zahvalim džematskim odborima i džematlijama ovih džemata što su me fino ugostili i pomogli rad za dobrobit naše vjere i džematskog zajedništva.

5. Postoji li plan rada za Vaš medžlis i da li u narednom periodu možemo očekivati neke nove aktivnosti na Zapadnoj obali?

Kao što sam u prošlom pitanju naveo, medžlis nema sačinjen konkretan plan određenih aktivnosti, ali na osnovu razgovora i diskusija sa prošlih skupština medžlisa i za pripremu ove trece, plan je da se održe druženja na nivou dva do tri džemata koji su blizu geografski, da se malo jace pokrene rad omladinske sekcije ili grupe pri medžlisu i džematima, a to bi vodilo i razmišljanja su da se možda na proljeće, ako Bog da, održi jedan kamp ili susreti omladine u trajanju od tri dana na kojem bi se pokušalo nešta ponuditi omladini da se jače zainteresiraju za svoju vjeru, kulturu i džematski rad i djelovanje. Tu je naravno i ideja da se održe makar jedni susreti džemata na nivou našeg medžlisa. Nastojat ćemo, ako Bog da, ako dođe do realizacije ovih ideja i planova da na vrijeme obavijestimo naše džemate i džematlije da se odazovu na ove aktivnosti.

6. Prije Portlanda, Vi ste bili imam u džematu Seattle tako da ste upoznati sa izazovima sa kojima se susreću naši ljudi i omladina na ovim prostorima. Kako odgovoriti i nositi se sa svim tim izazovima i ne izgubiti se u američkom “melting potu”?

Hvala na ovom pitanju. Da, bio sam imam u Seattle skoro 12 godina i vezu me lijepe i nostaligčne uspomene i molim Allah Dželle Šanuhu da ukabuli i u sevab upiše moj i svačiji drugi hajirli i pozitivan rad u tom periodu, ali i dalje u nastavku rada i djelovanja vrijednog džemata i džematlija u Seattle. Ja sam u Seattle-u zatekao određeni broj naših ljudi koji su bili spremni žrtvovati svoje vrijeme i novac na Božijem putu. Vrlo su nesebično i strpljivo to radili, kada uzmemo u obzir uslove i način života u jednoj kapitalističkoj i životno brzoj zemlji kakva je Amerika. Oni su srčano stali uz Islamsku zajednicu i mene kao imama, a ja sam to isto koliko sam mogao i umio uradio i prema njima. U radu sa njima rukovodio sam se alejhisselamovom metodom da se olakšava, a ne otežava put i poziv u vjeru. Nastojao sam i dalje nastojim sada u novom džematu da razumijem svoje džematlije i kada im je lahko i kada im je teško. Gledam da uvažim i saslušam svačije mišljenje koliko je to moguće. Trudim se da slušam kada mi pričaju i iznose neka svoja viđenja i kritike, ali i trazim da i oni mene saslušaju kada im to nastojim objasniti. Dakle, sve je u uzajamnoj vezi i poštovanju. I to doprinosi uspjehu ne samo jednog pojednica, već više njih, ako rade zajedno i strpljivo. Mi moramo zajedno, jer smo mali narod, a još daleko od svoje domovine. Puno se razgovora, posjeta, sastanaka, skupština i druženja treba obaviti da se dođe do momenta jedne hajirli komunikacije na relaciji imam-džematlije. Mogu vam reći da sam sretan i zadovoljan svojim džematlijama koji su imali strpljenja sa mnom u Seattle, a i sada u Portlandu, jer sam i ja, kao i oni, učio i dalje učimo ovdje neke životne lekcije. Ja sam učio i učim od njih, i oni su učili i nadam se uče od mene. Hvala im.

Za drugi dio pitanja želim istaći slijedeće: U suri El Enbija ajet 127 Kur’an časni, opisuje misiju našeg Poslanika Muhammeda, Salallahu ‘Alayhi We Sellem, ovim riječima:

“Mi smo te (Muhammede) poslali kao milost svim svjetovima i ljudima” Znači, islam je za cijelo čovječanstvo, za sva vremena, i na svakom mjestu. I naša je dužnost kao muslimana da na neki način podijelimo ovu poslaničku misiju kako sa sobom tako i sa drugima. Kako ćemo to učiniti? Kako pokazati drugima ljepotu vjere? Kako ih uvjeriti da islam ima najbolja rješenja za probleme našega vremena?

Uzmimo lekcije iz vlastite historije. Da je poslanik Muhammed alejhisselam ograničio svoju pažnju samo na muslimane, islam se ne bi razvio kao što je i bilo. Naš voljeni poslanik Muhammed, Sallahu ‘Alejhi We Sellem, počeo je svoju misiju i nastavio do kraja svog života, propovijedanjem, učenjem i postavljanjem najboljeg ličnog primjera, svojim prijateljima i neprijateljima, muslimanima i drugima podjednako, Kaže Allah Dželle Šanuhu : “Zaista, vi u Allahovom poslaniku imate najbolji primjer”.
Mi možemo čitati knjige i slušati predavače i možemo naučiti kako da lijepo predajemo, ali kako i gdje da nađemo mudrost? Longmanov rječnik engleskog jezika definiše mudrost ovako: “Akumulirano filozofsko ili naučno učenje, promišljena primjena znanja; dobrog osjećaja, i prosuđivanja”. Čini se da mudrost nije nešto što se može razviti brzo i lako. Istinska mudrost dolazi kao poklon od Allaha, a kao vrhunac dugog procesa traženja znanja, razvijanja razumijevanja, i traženja Allahove pomoći i upute.

Ako nas Allah vidi vrijednim i iskrenim, postoji mogućnost da nam dadne mudrost. “Korištenje mudrosti” u u propovijedanju Islama znači, biti istinit, iskren i strpljiv. Allah ne očekuje od nas čuda. On nas samo drži odgovornim za naše namjere i naš trud, a ne za rezultate. Rezultati su u cijelosti u Allahovom domenu, i na Njegovoj vremenskoj skali, a ne na našoj. Mi često postanemo nestrpljivi da vidimo rezultate našeg rada, a trebali bismo ih povjeriti Allahu. Ljudi su prihvatili islam na veoma neočekivane načine. To često nije naše planirano i namjerno nastojanje da će uvesti bilo koga u Islam. Mi se jednostavno trebamo postaviti kao dobar primjer. Allah je Onaj Koji djeluje kroz nas, ako smatra da se naši napori mogu uklopiti u Njegov plan.
Allah Dželle Šanuhu u suri Al Baqara, ajet 212, kaže: “Allah upućuje na pravi put onoga koga On hćce.”

Jednom je jedan židov imao neslaganje sa jednim od ashaba poslanika Muhammeda Alejhisselam. “Naš poslanik Musa, bio je bolji i odabraniji nego vaš poslanik Muhamed”, reče on. Ashab mu odgovori: “Ne, Muhammed je posljednji i najodabraniji od svih poslanika.” Oni su se raspravljali sve dok nisu došli do Poslanika Muhammeda alejhisselam. Tada ashab reče „O Allahov poslaniče, ovaj čovjek kaže da je poslanik Musa, bio veći i odabraniji od tebe! “Bez oklijevanja poslanik Muhammed je dodao: „I poslanik Ibrahim! “Židov je bio oduševljen kada je ovo čuo, govoreći ashabu” Zar ne vidiš, ja sam ti rekao! Tvoj Poslanik ne laže! “Kasnije, kada je židov otišao, ashab se okrenuo poslaniku Muhammedu a.s., rekavši da je zbunjen na ovaj odgovor. Allahov poslanik mu je objasnio da nema potrebe da se povrijedi njegovo židovsko osjećanje i visoko poštovanje s kojim on smatra i drži poslanika Musa. U dogledno vrijeme, ovaj židov postao je vrlo pobožan musliman.

Mi ne trebamo biti stidljivi ili zbunjeni kada nas ljudi drugih vjera pitaju o našoj vjeri. Pozovimo ih u naše kuće i stanove. Pričajmo im o islamu i našem načinu života. Ovo je toliko važno sada kada su islam i muslimani u središtu pažnje svjetske javnosti. Neki od nas se osjećaju nesigurno ili neugodno da razgovaraju o islamu s drugima. Možda nam nedostaje samopouzdanja i slobode, jer mislimo i osjećamo da ne znamo dovoljno.

Kako da izgradimo samopouzdanje da razgovaramo sa njima o našoj vjeri i vjerovanjima? To proizilazi iz znanja i razumijevanja. Strah i nesigurnost su uzrokovane neznanjem. Trebamo znanje i razumijevanje za izgradnju povjerenja i samopouzdanja, i ako se svidi Allahu, mi možemo čak steći i mudrost. Najbolji način za poboljšanje našeg znanja o islamu je da idemo direktno na izvor, i da učimo o islamu sa našom familijom i u našim džematima sa našim imamima. Zato, kako budemo rasli u znanju o našoj vjeri, tako će strah i nesigurnost nestati. Kako naše samopouzdanje bude raslo, tako ćemo mi postati bolje opremljeni za suočavanje s mnogim životnim izazovima u multivjerskom okruženju. Mi ćemo postati manje zabrinuti i manje strahovati o tome kako zapadno društvo može oštetiti naš Iman, naše vjerovanje. Doista, otkrit ćemo da naš rastući i jak iman može proizvesti promjenu, pa čak i poboljšati zapadno društvo.

I da zaključim, jedan od važnih momenata da se naši ljudi, a posebno omladina održi u ovdašnjim izazovima i odupre negativnoj asimiliaciji jeste volonterski angažman u svome džematu, ali i široj zajednici u kojoj žive. Volontiranje je žila kucavica svake zajednice/džemata. Zbog volontera dolazi se u mogućnost pokretanja i vođenja zajednica, džemata i organizacija, organiziranja i realizacije socijalnih usluga, konferencija, workshop-a, da se nahrane gladni, zaštite beskućnici, otvore biblioteke, vode škole, organizira davanje krvi, i još toga što se može staviti na listu. Plaćeni uposlenici prema nekim procjenama čine mali dio društvene mreže usluga i bez volontera navedene radnje i usluge bi došle do neadekvatnog funkcioniranja pa čak i do zastoja i gašenja.

Volontiranje nije strani pojam i koncept u Islamu. U islamu postoji snažna etika volonterizma u smislu da se ne radi samo o vikend školama i halkama znanja ili čišćenje mesdžida i džamije. Kao muslimani, i kako nas uči vjera islam mi našu ulogu treba da vidimo u širem svjetlu i obimu kao građani društva u kojem živimo. Ideju rada za boljitak zajednice ili društva ne trebamo ograničiti samo prema muslimanima i našim džematima, nego proširiti svoje volontersko djelovanje na šire društvo u zemlji u kojoj živimo i radimo.

Volonteri i volonterke danas igraju važnu ulogu u dobrobiti i napretku razvijenih zemalja, zemalja u razvoju i unutar nacionalnih ili drugih programa za humanitarnu pomoć, tehničku saradnju i promociju ljudskih prava, mira i demokratije, a u našem slučaju za dobrobit i jačanje naših džemata i raznih aktivnosti i projekata koji se organiziraju i realiziraju.

Ponos i osnova mnogih džemata, zajednica i nevladinih organizacija predstavljaju upravo ljudi koji svoj rad dobrovoljno poklanjaju blagostanju tih džemata, zajednice i društva u kojem žive, rade i egzistiraju. Kao i svaki veći projekat koji zahtjeva volontere-saradnike, tako i islamska zajednica treba stalne saradnike, koji će raditi na volonterskoj bazi.

Molim Allaha Dželle Šanuhu da nas sviju obraduje uspjehom u našem sadašnjem i budućem radu na služenju nasih džemata i islamske zajednice i čovječanstva u cjelini. Amin

7. Gdje god dođete Vi gradite džamije i munare. Prvo ste to uradili sa džamijom na Aneksu u Sarajevu, zatim gradnja džamije u Seattle, a uspjeli ste adaptirati objekat u Portlandu i postaviti dvije munare. Kako to uspijevate, šta Vam je inspiracija, i koji je Vaš slijedeći projekat?

Interesantno pitanje. Nisam baš o tome razmišljao. Ali u realnosti ima nekog smisla, elhamdulillah. Allahu na amanet. Hvala na ovome pitanju i na neki način na izražavanju lijepih i pozitivnih riječi za moj rad. O sebi je teško govoriti, a da čovjek to malo ne uzme personalno i subjektivno i zato to i dalje prepuštam drugima. Ali, uvijek se može i mora biti bolji. Ono što mogu reći u ovom domenu jeste da uspjeh pojedinca zavisi od rada, angažmana, i podrške džemata ili grupe ljudi u jednom mjestu sa kojima živite i radite. I ono što je najvažnije ovdje istaći, barem za mene, jeste onaj ajet u Kur`anu gdje Allah Dželle Šanuhu navodi: “I trudite se! Vaš trud će vidjeti Allah, Njegov poslanik i vjernici…”. Ovaj ajet iz Kur`ana mi je kao jedan moto u radu i kada dođu neki teži momenti, vratim se na njega i dobijem snagu i polet, kakav samo može dati Kur`an, tj. u ovom slučaju, Allah Dželle Šanuhu, Njegov poslanik i vjernici.

Što se tiče inspiracije, mogu reći da je nalazim u važnosti i jačini džamije, a i munare, kao nekog našeg simbola i orijentira. U tom kontekstu mogu istaći da je glavni i osnovni faktor u čuvanju i očuvanju džemata džamija ili mesdžid. Sami naziv džamija dolazi od glagola `džemea` što znači okupiti, sakupiti. Kad je poslanik došao u Medinu, prvo gradi džamiju sa sofom koja postaje glavna veza u muslimanskoj zajednici, njeno središte kako vjerskog tako i društvenog, obrazovnog, političkog, diplomatskog, odgojnog i sveukupnog života, iz koje muslimani kreću u prostor i vrijeme, u bračni, porodični, komšijski, odbranbeni i diplomski život i opet se, nakon svega vraćaju u džamiju, kuću dobra.

Tako je džamija središte, sjedište, sabiralište, utočište, počivalište džemata kao i njegov čuvar i garant njegovog opstanka, kao što je Kaba simbol i univerzalna centrala ummeta Islama, za koju su preko mihraba vezane sve džamije i svi džemati svijeta. Kako je to veličanstveno i veliko! U džamiji, kao živom središtu muslimana uspostavljaju se i ostvaruju osnovni oblici društvenosti koje je utemeljio Islam: upoznavanje koje počinje selamom, približavanje, prilagodžavanje, udruživanje; približavanje umjesto odbijanja, udruživanje umijesto razdvajanja, razgovaranje umjesto svađe, pomaganje umjesto odmaganja…

Muhammed alejhisselam je rekao: „Allahu najdraža mjesta na Zemlji su džamije.“
Kaže Allah Dželle Šanuhu u Kur`anu: „Allahove džamije grade i održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji namaz obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje; oni su, nadati se je, na pravom putu.“ (Et-Tevbe, 18)

Zašto je važno da se izgradi i postoji mesdžid, pa i džamija? Džamija jeste mogućnost da se obavi namaz u džematu, da djeca idu u mekteb, ali džamijom se dobija stožer, jedna vertikala između zemlje i neba oko koje će se vrtiti sav bereket, nešto čega prije džamije nije bilo u toj mjeri. A bereket je za imetak, za djecu, za naša djela isto što je duša za tijelo. Sve to je mrtvo bez bereketa. A bereket Allah daje, a mi činimo dovu i zaslužujemo bereket. I džamijom u mjestu gdje se nalazi ono dobiva bereket.

Čemu potreba da imamo džamije, mesdzide, džemat, safove? To Allahu ne treba on je el-Munezzeh, Uzdignut. Sve to je milost, prije svega za nas same a potom i za sve ostale. Jer musliman je milost. Za svog brata, za svog komšiju bio on musliman ili nemusliman, za biljku, za životinju, za sve što je oko nas. A to zato što šerr i musliman ne mogu zajedno. Jer gdje se useli šerr iseli se musliman. Mi u džamije idemo da se natopimo dobrotom i humanošću i da se te naše osobine proliju na sve što nas okružuje i samo tako ćemo dokazati i potvrditi našu vjeru.

Džamija je najvažnija institucija u džematu (zajednici), ona je mjesto ibadeta, mjesto u kojem našu djecu i sebe podučavamo islamskim vrijednostima, mjesto međusobnog savjetovanja, mjesto gdje mirimo zavađene muslimane, mjesto gdje rješavamo socijalne i druge društvene probleme, ona je naš orjentir u vremenu i prostoru.

Džamija je naš korektor i ona nam daje snagu da kroz džemat u punom njegovom smislu budemo još bolji muslimani i korisni članovi uže i sire zajednice, te samim time korisni građani države u kojoj zivimo. Džamija je centar našeg života i nur koji nam svijetli dunjalučke staže. Takođe, kroz džamiju čuvajmo namaz, jer namaz čovjeka štiti od ružna govora, uči ga da bude pra¬vedan, da ne mrzi, da voli svoga brata i komšiju. Uči ga da bude dobar vjernik.

8. Šta savjetujete omladini a i ostalim džematlijama za što bolje i uspješnije funkcionisanje džemata?

Hvala na ovome pitanju. Generalno mislim da naša omladina može i mora se bolje organizirati i djelovati u džematu, i ne čekati da je neko treba u tome “pogurati”. Treba joj obezbjeđivati uslove, ali oni treba da odigraju glavnu ulogu i da sebe motivišu za angažman u džematu i traže kako im džemat i imam mogu pomoći. Tako je i sa ostalim džematlijama i članovima u džematu. Zašto? Po svojoj prirodi čovjek je društveno biće ili, bolje rečeno, Stvoritelj ga je stvorio u takvoj prirodi da se oslanja i veže za drugog čovjeka. On ne može živjeti sam, to nije u skladu sa njegovim bićem. Najveća kazna za čovjeka je da bude izolovan i odvojen od drugih ljudi. Najnormalnije je da čovjek živi u porodici, u rodu, u narodu, u državi i društvenoj zajednici, a kad govorimo o muslimanima-u džematu kao široj (ili užoj) zajednici.

U takvoj zajednici svi su ovisni o drugima, siromašni o bogatima, a i bogati o onim drugima; oni koji proizvode svoje proizvode prodaju drugima…Svi se vežu za sve. Uzvišeni Allah Dželle Šanuhu od nas traži da se držimo Njegove upute svi zajedno i da se ne cijepamo; On kaže u 103.ajetu sure Alu Imran: “Wa`tesimu bi hablillahi džemi`an we la teferreku”, što u prevodu znači: “Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!“ Prenosi se od Omera da je Božiji poslanik alejhisselam rekao: “Čvrsto se držite džemata, a čuvajte se razilaženja. Šejtan je sa pojedincom, a od dvojice je dalje. Ko želi džennet neka se drži džemata. A onaj koga raduje njegovo dobro djelo, a žalosti njegovo loše djelo, pa on je mu`min.“

Koliko islam insistira na džematu, jedinstvu, zajedništvu, povjerenju, uvažavanju, slozi, dogovaranju, saradnji, solidarnosti, prijateljstvu, upoznavanju i približavanju među muslimanima govori činjenica da se neki obredi kao džuma, dženaza i bajram namaz ne mogu obaviti pojedinačno već samo zajednički u džematu. Kroz džemat se prožimaju i prepliću sve vrste međuljudskih veza, procesa i odnosa: i vjerske i političke i društvene i pravne i ekonomske i kulturne. U džematu svaki musliman ima pravo na svoju intimnu sreću i ljubav, a njegova tuga i žalost se kroz muhabet i solidarnost dijeli na sve članove džemata. Džemat štiti čovjekov intimni i privatni život, ali mu, s druge strane omogućava potrebni društveni život. Tamo gdje je razoren džemat muslimani su uglavnom devastirani, razoreni i asimilirani.

Cilj džemata je da se formiraju moralni pojedinci i pravedna zajednica. Na taj način se zaštićuje vjera, život, čast, potomstvo, imovina, pravo na rad i obrazovanje svakog čovjeka. islam isključuje i onemogućava samovolju, strasti, slijepe lične interese (na štetu drugih), mržnju i nered. Kaže Šatibi da je džemat zajednica svih muslimana; učenjaka i drugih koji slijede put islama. Da bi džemat bio upotpunjen na širem planu, muslimani moraju izabrati vođu-imama koga će podržati u hajru i dobročinstvu. Božiji poslanik Alejhisselam upozorava na opasnost od rušenja džemata kao i odvajanja od njega. U jednom hadisu on kaže: “Ko se bude odvojio od džemata koliko je pedalj, taj je već skinuo omču islama sa svog vrata.“

Takođe, odnosi među članovima džemata temelje se na iskrenoj vjeri i međusobnom dobročinstvu. Svaki član džemata treba raditi za opštu dobrobit svih članova i to u svim aspektima života: vjeri, radu, ekonomiji, čistoći, zdravlju, napretku, obrazovanju itd. Sve ovo odnosi se kako na pretpostavljene tako i na potčinjene; Muhammed alejhisselam je rekao: “Vladar naroda je njihov sluga.“ Iz ovoga se jasno vidi da vođa mora biti u službi svim ljudima, a članovi džemata imaju istu obavezu, a i jedni i drugi za to će imati nagradu kod Stvoritelja. U hadisu se kaže: “Ljudi su Allahovi štićenici; najbliži Allahu su oni koji su najkorisniji Njegovim štićenicima.“ Muslimani, članovi džemata, trebaju se međusobno uvažavati i poštovati. Poslanik alejhisselam je rekao:“Musliman je muslimanu brat; ne nanosi mu nepravdu, ne uskraćuje mu njegova prava i ne ponižava ga. Čovjeku je dovoljno zla da ponizi svoga brata muslimana.“

Isto tako, musliman ne smije biti prepreka u činjenju dobra i doprinosu za napredak džemata. U tom smislu Božiji poslanik alejhisselam kaže: “Ako nisi kadar činiti dobra djela, onda makar ne nanosi ljudima zlo jer se to ubraja u sadaku kojom ćeš se iskupiti.“ „Ko se ne interesuje za stanje muslimana ne pripada njima.“ U džematu treba njegovati fine odnose zasnovane na islamskom moralu i izbjegavati sve lose osobine koje narušavaju snagu džemata. Poslanik Alejhisselam kaže: “U džennet neće ući varalica, niti onaj ko se oholi, niti izdajica, kao ni onaj koji loše postupa sa onima koji su mu podređeni.“ „Uzvišeni Allah mi je objavio da budete ponizni i da se niko ni nad kom ne uznosi.“ „Najgori su ljudi oni koji tuđe riječi prenose i oni koji zavađaju one koji se vole.“ Govoreći o vremenu u kome će se ummet podijeliti na sedamdeset i nekoliko grupa, Poslanik alejhisselam kaže da će u džennet ući samo jedna skupina a ona je džemat.

Bolje je slijediti i lošeg halifu (vladara) od stanja da džemat nikako nema vladara. Ibn Abbas prenosi od poslanika hadis u kome se kaže: “Ko vidi kod svog halife stvar koju mrzi, neka bude strpljiv jer, zaista, ko se odvoji od džemata za pedalj i umre, umro je džahilijetskom smrću.“ Abdullah Ibn Mes`ud prenosi da je Poslanik alejhisselam rekao: “O ljudi, držite se strogo pokornosti i džemata (jedinstva, zajedništva), jer je to Allahovo uže koje je On naredio da ga se držimo. Doista, ono sto vam se ne sviđa u pokornosti i u džematu, to je mnogo bolje nego ono sto vi volite u razjedinjavanju”.

9. Nedavno ste magistrirali na prestižnom Seattle University na odsjeku za svećenstvo i teologiju. Zašto ste se odlučili za baš taj fakultet i kako Vam je to iskustvo pomoglo u Vašem radu imama?

Jedan važan dio imamskog rada u dijaspori je i međureligijski angazman i rad. U jednom momentu tokom moga imamskog rada u Seattleu i određenom komunikacijom sa vjerskim sluzbenicima drugih religija, ja sam pozvan da budem član međuvjerskog vijeća na Seattle Univerzitetu gdje sam učestvovao u pripremi i realizaciji, zajedno sa drugima, određenih aktivnosti i prezentacija, a posebno kada smo ugošćavali poznatog islamskog mislioca i intelektualca dr. Tarika Ramadana da bude gost govornik na ovom univerzitetu. Kroz taj angažman u međuvjerskom radu sam saznao i za Odsjek za teologiju i svećenstvo i program za postizanje zvanja Magistra nauka u transformacijskom liderstvu. U upisivanju za ovaj program, dosta mi je pomogao direktor tog odsjeka, Dr. Mark Markuly sa svojim iskrenim i prijateljskim savjetima. To je program na kojem se proučava teorija i praksa o tome kako lider može potaći pozitivne promjene u onima koje predvodi u smislu boljeg i efektivnijeg timskog rada za opće dobro, a i kako sam lider da bude više entuzijastičan i motiviran da radi svoj liderski posao. U vjerskom smislu ovaj program za transformacijsko liderstvo pomaže liderima kako i na koji način da vjera bude prisutna na određenim nivoima u javnom sektoru i sferi života i djelovanja, te da oblikuje i ojača lidera u vlastitoj vjeri, i otvori nove mogućnosti da bude zastupnik i predstavnik za međuvjerski dijalog i razumijevanje.

To su, u stvari, i neki od razloga zašto sam se odlučio da pohađam i završim ovaj magistarski program, koji je za mene bio svojevrsno intelektualno i duhovno putovanje, iskustvo i naukovanje, da što bolje, efikasnije i smisaono obavljam posao sve zahtjevnijeg imamsko-liderskog rada u dijaspori. Ovo je inače bio jedan novi program za studiranje, a po mom mišljenju, uveden je jer se u američkom društvu osjećaju potrebe za određene promjene i transfomacije, kako na vjerskom, tako i na svakom drugom planu, a posebno da se popravi i poboljša odnos prema vjeri u javnom i socijalnom diskursu i sferi.

Takođe, želim istaći da sam bio veoma zadovoljan prijemom na Seattle Univerzitetu. Imao sam sa svima njima lijepih, otvorenih, iskrenih i poučnih razgovora i diskusija, što na časovima, što mimo časova, uz kahvu, čaj, ručak… Nisam osjetio nikakve netrpeljivosti niti intelektualnog pritiska zato sto sam musliman. Naprotiv, tretiran sam vrlo korektno i sa dignitetom, što zna ponekada zafaliti u radu i djelovanju među ljudima slične ili iste vjerske pripadnosti i narodnosti. Nekada poslije ponapornog rada u dzematu, susreti i razgovori sa njima bi bilo polijepo duhovno i intelektualno osvjezenje. Ipak su to ljudi koji vjeruju u Boga i znaju i razumiju Božije stvaranje različitih ljudi i drugih stvorenja.

Ovakav odnos doprinio je da su neki od njih dolazili na moje hutbe petkom na džumi. Neki su dolazili i na posebne prezentacije u sklopu priprema i domaćih zadataka za njihov neki čas ili predavanje. Posljednji slučaj je po mom završetku magistarskog programa, jedan profesor i doktor, moj savjetnik i mentor sa odsjeka za Teologiju i Svećenstvo, koji mi je javio da me želi posjetiti u Portlandu. Prije njega jedan moj prijatelj student na istom programu je, posjećujući, familiju u Portlandu, svratio kod mene na dzumu i odslusao hutbu.

Isto tako, kroz ovaj proces školovanja sam vidio i osjetio na terenu i u razgovorima sa pripadnicima drugih vjera da je puno više dodirnih tačaka i nečega što nas veže jedne za druge i da Bog nije Bog samo jednog naroda nego svih ljudi i da mi moramo naći načina da to spoznamo i radimo na međusobnom uvažavanju i izgradnji povjerenja, mira i tolerancije. Kroz ovo skolovanje imao sam priliku saznati i naučiti iz prve ruke, da crkva i crkveni dostojanstvenici su činili pofine napore kroz određeni historijski period da se spriječi nepravedan i netolerantski odnos prema pripadnicima drugih vjera i religija, posebno prema islamu i muslimanima, i imao sam priliku pročitati i imati na uvid određen broj njihovih deklaracija, rezolucija sa zasjedanja velikog broja koncila, kao sto su određeni vatikanski koncili i druge konferencije u periodu od pred Prvi svjetski rat do danas. Ovo govorim u smislu, jer se nekada provlači i propagira razmisljanje, da se oni tajno sastaju i donose odluke o širenju lošeg odnosa i mržnje prema islamu i muslimanima, što ne kažem da nema i nije bilo, ali sam ja na ovom katoličkom univerzitetu vidio i osjetio jednu drugaciju sliku crkve i crkvenog odnosa na svijet i ljude drugacije vjerske provenijencije, a dragi Allah najbolje zna. Možda će nekome djelovati čudno i neprihvatajuće ovo što govorim, ali ja, jednostavno, ne mogu drugačije govoriti, jer sam doživio lijepe i ugodne trenutke na ovom univerzitetu i među ljudima koji žele da vide, čuju i saznaju pogled na svijet i dešavanja sa jedne drugačije perspektive nego što je njihova. Mislim da sam im pomogao u tome, ali i u nekom momentu davanja doprinosa socijalnom diskursu u američkom društvu u kojem ipak ima finog prostora za djelovanje za opće dobro i razumjevanje među ljudima. Nije lahko, ali se može i mora nalaziti načina za to. To je i moj pokušaj i način da kroz ovo školovanje i edukovanje nešta učinim na tom polju, i nadam se da će biti prepoznato, ako Bog da, od moga naroda, drugih muslimana, ne-muslimana i svih onih sa kojima komuniciram na ovaj ili onaj način da pokažem praktično kako i na koji način se svi mi, od mene ovoga, do največih vjerskih, političkih i drugih dostojanstvenika i ljudi na svim nivoima našeg života i rada, mogu transformisati i dati priliku dobru, ljubavi i međusobnom tolerisanju i uvazavanju, jer na kraju krajeva, Pravedni i Dragi Allah Uzviseni je Taj Koji će nam suditi i presuditi u onom u čemu smo htjeli i pokušavali se složiti, ali smo se razilazili i nismo se mogli, a nekada niti htjeli složiti na ovom svijetu.

Islam je univerzalni vjerski sistem aplikativan u svakom vremenu i na svakom prostoru. Stoga je važno razmišljati i ne gledati na zapad i islam kao dva odvojena monolitna pojma. U tom kontekstu ja sam stava i razmišljanja da se omogucći da i kršćanski i drugi svećenici studiraju na određenim islamskim univerzitetima. Pa to je bio slučaj u periodu kada je islam bio na vrhuncu svoje civiizacijske i druge moći i slave. Kada su, na primjer, u jedan Bagdad, stjecištu nauke i naučnjaka, dolazili ne samo muslimani, nego i fin broj ne-muslimana da se okoriste naukom i naučnjacima toga vremena. A takav slučaj je bio i sa islamskom Španijom. To mi daje za pravo da ovako razmišljam, jer islam je vjera inkluzivnosti i ukljušivanja pozitivnih tokova i ljudi za opće dobro.

Ja sam musliman i Evropljanin, a sada nakon dužeg perioda življenja u SAD, ja sam i Amerikanac, te smatram da ni po kojoj osnovi ova tri identiteta nisu u kontradikciji. Islam jeste i uvijek je bio sastavni dio evropske historije, kulture, umjetnosti i sastavnica je njene današnjosti i budućnosti, ma koliko se to nastojalo poricati, a to je slucaj i u SAD, jer su islam i muslimani odigrali i dalje odigravaju veliku ulogu u kreiranju jedne interesantne slike Amerike koja postaje sve više tolerantnija prema određenim tokovima i procesima koji se u njoj odvijaju, a neki od pokretača tih tokova i procesa su i sami muslimani.

Ako i ima nekog vida suprotstavljenosti između zapadnih i ne-zapadnih društava to, po mom mišljenju, treba rješavati putem kreiranja zapadnog islamskog mišljenja i kulture, što će omogućiti muslimanima da žive na zapadu bez ikakvog osjećaja kontradikcije, pa i nekog vida krivice zbog loših radnji i akcija nekih neupućenih i nerazumnih muslimana. Kao sto sam naveo naprijed, islam je univerzalni vjerski sistem aplikativan u svakom vremenu i na svakom prostoru. Stoga je važno razmisljati i ne gledati na zapad i islam kao dva odvojena monolitna pojma. U tom domenu mogu istaći, a na tragu te kompaktibilnosti sa islamom, da je moja omiljena stvar Amerike, u njenoj sposobnosti promjene. Nije statična. Društvo se obnavlja, inovira i traži načine za poboljšanje. Tako je i sa islamom i njegovim učenjem u smislu “u kretanju je berićet i blagoslov” (El-Berekeh Fil Harekeh). Naravno, ako mogu reći o nečemu što mi nije omiljena stvar u vezi Amerike, je ideja među mnogima da je Amerika Božije izabrana zemlja i da su njeni brojni blagoslovi odobrenje od Boga da čini što želi, umjesto odgovornosti da djeluju pravedno.

Iz mog iskustva života u Americi mogao sam primjetiti da su mnogi Amerikanci na pola puta prema islamu i čak ga prakticiraju u mnogim stvarima, ali oni to ne znaju. Dobar broj njih vole pravednost i pravdu, i čisti su u njihovim personalnim navikama, te su pošteni u poslovanju, iskreni i velikodušnog srca. Dovoljno je pogledati na broj dobrotvornih organizacija i dobrih akcija koje se promoviraju u ovoj zemlji. Mnogi Amerikanci su u nekim aspektima svog ponašanja, blizi islamu nego neki od nas muslimana! Naravno, ako govorimo i mislimo o razlikama to se odnosi najviše u domenu određenih vjerskih praktikovanja i odnosa prema Bogu i samog tumačenja koncepta Boga.

Da završim, mislim i nadam se, ako Bog da, da će doći do boljeg i pravednijeg medijskog predstavljanja islama i muslimana. Da se ističu i predstavljaju muslimani koji pošteno i časno rade svoje poslove na svim nivoima rada i života u američkom društvu i sistemu. Mislim da postoje pozitivne i negativne stvari o svakoj zemlji, a mi ne moramo voljeti ili mrziti sve da bismo bili dosljedni. Vjerujem da je važno da se sve pojedinačno vrijednuje i procijeni, bez obzira odakle je. Islamska civilizacija nikad nije odbacila nešto samo zato što je strano, niti je nesto prihvatila samo zato što je strano. Svaku ideju treba vrijednovati po vlastitoj zasluzi. To su neka očekivanja od muslimana i drugih koji žive u SAD, da se i Amerika i američko društvo i u neku ruku civilizacija, postavi prema njima i ne smatra ih stranim i ne odbacuje ih.

10. Vaša poruka za kraj?

Hazreti Ebu-Bekr Radijallahu Anhu je običavao reći:”Potpomažite me dok sam na pravom putu, ne budem li ja na pravom putu niste me dužni pomagati”. Hvala vam jos jednom na ovoj prilici da dam intervju za bilten ICNAB-a te na strpljenju svima onima koji budu čitali ovaj intervju, i neka vas dragi Allah Dželle Šanuhu blagoslovi i pomogne u radu na Njegovom Putu. Amin!

Želim da završim sa hutbom Muhammeda alejhisselam koju je odrzao u Medini pred polazak na Tebuk: „O ljudi, Allahova Knjiga je najistinitiji govor, a najpreči govor je riječ bogobojaznosti. Ibrahimova alejhisselam vjera je najbolja vjera, a Muhammedovi alejhisselam propisi (sunneti) su najbolji propisi. Spominjanje Allaha Dželle Šanuhu je najčasniji govor. Najljepše pripovijesti o događjajima iz prošlosti nalaže se u Kur`anu. Najbolji poslovi su oni koji imaju svoje ishodište, a najgori su oni koji nemaju svoga oslonca u izvorima vjere. Najbolja uputa je uputa Allahovog poslanika Muhammeda Alejhisselam, a najčasnija smrt je smrt šehida. Zalutali sa Pravog puta nakon upute je najveća sljepoća. Najbolja djela su korisna djela. Sljepoća srca je najgora sljepoća. Gornja ruka (koja daje) bolja je od donje ruke (koja traži). I mala količina onog što vodi dobru, bolja je od velike količine koja vodi zlu. Najgora isprika je isprika u času smrti, a najgore kajanje je kajanje na Sudnjem Danu. Ima ljudi koji na džuma namaz dolaze kasno i koji se Allaha Dželle Šanuhu površno sjećaju. Laž je jedan od najvećih grijeha jezika. Duševno zadovoljstvo je najveće bogatstvo, a bogobojaznost najbolja opskrba. Vrhunac mudrosti je bogobojaznost. Ono što čovjek jasno spozna to se u njegovom srcu najbolje ustali. Sumnja je dio kufra (nevjerovanja). Međusobno razdvajanje je džahilijetsko (neislamsko) svojstvo. Prisvajanje zekata je džehennemski gnoj. Opijanje je žeravica džehennema. Poezija je od šejtana, a alkohol majka svih zala. Neodgojene žene su šejtanove zamke, a neobuzdana mladost je vrsta ludosti. Najgora zarada je kamata, a najgore jelo je jelo spravljeno od imetka siročeta. Sretnik se uvijek poučava u nesreći drugoga, a nesretnik je nesretan od samog rođenja. Zaista svaki od vas putuje prema četiri aršina, odnosno svako će umrijeti i leći u grob. Kraj djelo krasi. Najveći stepen lihvarstva je laž. Sve što će doći, blizu je. Psovati vjernika je grijeh, a ubiti ga je kufr (nevjerstvo). Jesti njegovo meso, odnosno ogovarati ga, spada u nepokornost Allahu Džele Šanuhu. Svetost (hurmet) njegova imetka je kao i svetost njegova života. Ko se osloni na Allaha Dželle Šanuhu, On mu je dovoljan; ko se strpi on je pobjednik; ko oprosti drugome, Allah Dželle Šanuhu će mu oprostiti; ko se u srdžbi savlada, Allah Dželle Šanuhu će ga nagraditi. Onome ko se u nevolji strpi, Allah Dželle Šanuhu će mu dati naknadu. Ko teži za ugledom, Allah Dželle Šanuhu će ga razotkriti. Ko posti, Allah Dželle Šanuhu će mu udvostručiti nagradu. A ko griješi prema Allahu Dželle Šanuhu, Allah Dželle Šanuhu će ga kazniti. O moj Allahu, oprosti meni i mojim sljedbenicima. Molim Allaha Dželle Šanuhu da nam svima oprosti.“

Molim Uzvišenog Allaha Dželle Šanuhu da nas podrži na Putu istine i sreće na oba svijeta.

Pozivam da što češće učimo sljedeću dovu koju je imam Gazali ostavio u amanet svome sinu da je uči:

“Bože, molim od Tebe potpunu blagodat, stalnu očuvanost od grijeha, sveobuhvatnu milost, zdravlje, udobnost i sreću u životu, pravo dobročinstvo, opću blagodat, dobrotu i uljudnost.

Bože, budi uz nas, a nemoj biti protiv nas. Sretno završi naše živote, ispuni naše čiste želje, podari nam zdravlje kad odlazimo i kad dolazimo, kad osvićemo i kad omrčemo, uputi nas Svome rahmetu, prospi Svoj oprost na naše grijehe, daj nam da se popravimo, da nam pobožnost bude glavna opskrba, da se za vjeru trudimo i razvijamo i da se na Tebe oslanjamo!

Bože, učvrsti nas na pravom putu i u ispravnosti, odvrati nas od onih poslova za koje bismo se kajali na Sudnjem danu ako bismo ih počinili, opskrbi nas opskrbom Tvojih odabranika, odbij od nas zlo Tvojih neprijatelja, sačuvaj nas od vatre kao i naše očeve, majke, braću i sestre! Učini nam to, tako Ti Tvoje milosti, o Ti koji si najmilostiviji, koji opraštaš, koji si milostiv. Ti sve znaš i silan si, prvi si i zadnji, moćan si i milostiv prema siromasima! Nema drugog osim Tebe! Obožavamo samo Tebe! Neka je spas Muhammedu alejhisselamu, njegovoj porodici i svim drugovima njegovim! Amin!”

Esselamu Alejkum. Mir i Spas na vas i vaše najmilije!

Biografija – Mr. Abdulah ef. Polovina

KALENDAR DOGAĐAJA

07. October 2022.
08. October 2022.
15. October 2022.
22. October 2022.