Formiranje i djelovanje bošnjačkih džemata u dijaspori

Formiranje i djelovanje bošnjačkih džemata u dijaspori[1]

Dr. Hazim Fazlic

Uvod

Dijaspora kao termin većinom se koristio za Jevreje koji su nakon rušenja jeruzalemskog hrama od strane Rimljana i nekoliko kasnijih progona razasuti po cijelome svijetu. Sjeme bošnjačke dijspore rasipano je još za vrijeme Turaka, većinom nošeno vjetrom ratova, ili administrativno-političkim pozicijama u raznim dijelovima imperije. Najviše Bošnjaka će se iseliti iz matične države nakon okupiranja Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske 1878. Procjenjue se da se iz Bosne dvadeset do trideset godina nakon okupacije iselilo oko 150 000 Bošnjaka.[2] Posljednji rat u BiH bio je uzrokom da su stotine hiljada Bošnjaka našli utočište u zemljama Zapadne Evrope, Amerike i Australije. Nakon vremenske distance od petnaest do dvadeset godina, kao i započetog porodičnog i poslovnog života u tim zemljama, može se sa sigurnošću tvrditi da se većina izbjeglih Bošnjaka više nikad neće vratiti u svoju matičnu domovinu. Ipak, svojim načinom života u tuđini Bošnjaci kao i brojni drugi narodi nastoje očuvati svoju kulturu, tradiciju, religiju i običaje. U tu svrhu čuvaju i učvršćuju svoje ekonomske, vjerske, političke, edukatvine, a prije svega emotivne veze sa maticom.

Kao plod takvog odnosa prema svojoj vjeri i tradiciji osnovano je preko dvije stotine džemata u Evropi, Sjeverno američkom kontinentu i u Australiji. Mada je najveći broj džemata dijaspore uspostavljen tokom i nakon posljednjeg rata u BiH, određen broj formiran je od strane privremenih radnika u nekim evropskim zemljama još prije rata, ili u zemljama bivše Jugoslavije, sada neovisnim državama Hrvatske i Slovenije. U sjeverno-američkom gradu Čikagu nedavno je obilježeno sto godina organiziranog djelovanja Bošnjaka sa prvim džematom, Džem’ijjetul Hajrije uspostavljenim 1906. Godine 1952. grupa političkih emigranata okupljenih oko Hazima Šatrića i Asima Lepića osniva Džemat bosansko-hercegovačkih i sandžačkih muslimana u Bradfordu, Engleska.[3] Šezdesetih godina prošlog vijeka SFRJ otvara granice radnicima koji će kasnije u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj organizirati prve bošnjačke džemate u Zapadnoj Evropi. Formiranje i izgradnja džemata nastavlja se do današnjeg dana i velika je vjerovatnoća da će se još desetine džemata uspostaviti gdje god postoji grupa Bošnjaka zainteresirana za vjerski život u svojoj okolini.

Kako uspostaviti džemat u dijaspori?

Kako je pisac ovih redova i sam bio sudionikom izgradnje i formiranja džemata u dijaspori, nalazimo za shodno ukazati na izazove sa kojima se susreću utemeljitelji jednog džemata, puteve kojim bi trebalo ići, i zamke koje bi trebalo izbjegavati na tome hajirli poslu. Vjerovatno će se džematlijama naviknutim na dugogodišnju, ili bolje rečeno stoljetnu tradiciju nekih džemata, činiti suvislim pisati o njegovoj uspostavi, no oni koji su prošli ili prolaze kroz taj izazovan i mukotrpan proces će više nego razumijeti potrebu za jednim ovakvim ‘priručnikom’ i obradovat će se svakom novom iskustvu koje se može primjeniti u dijaspori.

Džemat u dijaspori obično uspostavlja grupa aktivista voljnih da rade na planu vjerskog organiziranja Bošnjaka. Aktivisti koji nerijetko imaju iskustva iz Bosne o radu u džematima obično formiraju inicijativni odbor i predlažu svojim sunarodnjacima u gradu ili oblasti u kojoj žive da formiraju džemat. Sa bosankim mentalitetom i načinom organiziranja džemata u matici, a u želji da što prije dovedu imama i aktiviraju džemat, članovi inicijativnog odbora ponekad načine ishitrene korake koji njih, ali i cijeli džemat kasnije skupo koštaju. Zbog toga je potrebno ukazati na nekoliko bitnih stvari koje se moraju odraditi pri pripremanju terena za aktiviranje džemata.

Prije svega treba ustanoviti broj ljudi u jednom području, bilo grada ili regije, i sagledati da li taj broj relano može izdržavati troškove džemata. Brojni su negativni primjeri gdje aktivisti iskreni u svojim namjerama da supostave džemat dovedu čak i imama a još nisu sigurni kako će ga finansirati. Nećemo pretjerati ako usporedimo osnivanje uspješnog džemata sa formiranjem profitabilne kompanije za koju je potrebno izraditi plan i program rada, očekivane prihode i rashode, polje djelovanja, aktivnosti, itd. Na Zapadu to nazivaju business plan, bez kojeg nijedna banka neće odobriti niti najmanju pozajmicu. Postavlja se pitanje da li će Islamska Zajednica odobriti slanje i uspostavu imama u onom džematu koji nema svoju „studiju izvodljivosti“.[4] Sami organizatori džemata, ali i Rijaset i Ured za Bošnjačku dijasporu morali bi tražiti odgovore na sljedeća pitanja:

1. Koliko ima potencijalnih članova džemata u gradu u kojem se uspostavlja džemat? Ukoliko fizički nema dovoljno budućih članova u jednom mjestu, kako je onda moguće planirati rad u tome džematu?
2. Koliko se prihoda očekuje od članarine i ostalih izvora finansiranja, i da li ti prihodi mogu pokriti predviđene rashode džemata? Bez obzira na jaku volju pojedinih ljudi da organiziraju vjerski život u svome mjestu, ako opstojnost džemata nije financijski opravdana, ne može se dugoročno polagati nade u održivost džemata. Ponekad i pored dovoljnog broja članova nije moguće održati džemat zbog većih rashoda nego priliva sredstava.
3. Koje se aktivnosti predviđaju u džematu? Nerijetko se članovi inicijativnog odbora nađu u dilemi šta imam da radi u džematu, jer džematlije imaju slobodno vrijeme samo vikendom. Potrebno je dobro razmisliti i osmisliti plan rada džemata kako se ne bi došlo do toga da imam obavlja samo džumu namaz i podučava djecu dva sata sedmično. U takvoj situaciji džematlije nisu zadovoljne jer broje sate angažmana imama i računaju koliko je plaćen po satu. U isto vrijeme i sam imam je u nezavidnoj situaciji jer se od njeg traži da radi poslove koji nisu u domenu uloge imama, a ponekad i legalne restrikcije poput radne dozvole onemogućavaju mu da zaradi dodatna sredstva za sebe i svoju porodicu.
4. Da li džemat ima prostorije u kojima će obavljati predviđene aktivnosti? Prostorije mogu biti iznajmljene ili vlasništvo džemata. Ali bez prostorija ili mesdžida džemat samo može vegetirati.

Prilikom utvrđivanja broja džematlija potrebno je kontaktirati većinu bošnjačkih domaćinstava u određenom gradu ili regiji. Od korisnih stvari koje bi se tom prilikom trebale prikupiti jeste i pismena izjava svakog domaćina da je voljan pristupiti novonastajućem džematu i da je spreman plaćati mjesečnu ili godišnju članarinu za okupljanje i aktivnosti džemata. Iako pisana izjava nema legalnu težinu, ima moralnu odgovornost pred ostatkom zajednice. Pri kontaktu sa bošnjačkim familijama inicijativni odbor ili kasnije imam, mora prikupiti kontakt detalje budućih članova uključujući njihovu adresu (kućnu i elektronsku) kao i broj telefona i mobitela. U seoskim ili prigradskim džematima u domovini sa stotinjak ili vise kuća okupljenih na užem prostoru lakše je komunicirati sa džematlijama. U milionskim gradovima najefikasniji način (iako ne i najbolji) jeste putem emaila, pisama ili telefona. Ukoliko džematski odbor želi pridobiti i očuvati svoje članove itekako je bitna komunikacija i korespondencija sa svakim članom džemata.

Ono što članovi inicijativnog ili izvršnog odbora džemata moraju pripremiti na samome početku je statusni okvir rada i djelovanja džemata. Status džemata je priprememila Islamska Zajednica i on se može naći na web stranici Rijaseta, www.rijaset.ba. Ipak, treba napomenuti da je ovaj statut za džemate u dijaspori internog karaktera, jer ne postoji pravni ugovor Islamske Zajednice sa bilo kojom državom u svijetu. Džemati, da bi bili legalno priznati i imali svojstvo pravnog tijela moraju se registrirati kod nadležnih državnih institucija zemlje u kojoj djeluju. Zašto? Registracija džemata je od izuzetne važnosti za transparetan, legalan i funkcionalan rad džemata kao punopravne vjerske organizacije. Legalno-pravni okvir djelovanja štiti članove odbora, kao i ostale članove džemata od nepredviđenih okolnosti. U zemljama bošnjačke dijaspore nema jednoobraznog registriranja pa su džemati registrirani kao vjerske asocijacije, humanitarne organizacije, kompanije, ili slično. Najvažnije je da džemat kao formalno udruženje građana je registrirano kod državne insititucije i ima svoje ime i adresu. Ukoliko članovi odbora nisu sigurni koji je najbolji put registriranja u dotičnoj zemlji najkorisnije je da se obrate predstavnicima drugih džemata bilo bošnjačkih ili drugih muslimanskih skupina. Ako u regiji u kojoj se džemat nalazi nema drugih muslimanskih udruženja potrebo je vidjeti kako su se zajednice drugih vjerskih sljedbi organizirale, i primjeniti isti ili sličan način registriranja i djelovanja.

Jedna od obaveza džematskog odbora na samom početku djelovanja džemata jeste otvaranje bankovnog računa kod neke od priznatih banaka u gradu ili regiji u kojoj djeluje. Iako se čini suvišnim o ovome pisati, jer sada svaka pa i najmanja organizacija ima svoj bankovni račun, ipak bitno je nekoliko stvari istaći po ovom pitanju. Bankovni račun se otvara na ime džemata i potrebno je najmanje dva potpisnika na računu koji mogu podići novac u ime džemata. Time će se izbjeći samovolja bilo kojeg člana odbora pojedinačno. Zbog očuvanja integriteta i ugleda imama bilo bi dobro da on ne bude potpisnik, iako je u nekim slučajevima to neizbježno. Sve donacije za džemat, članarine, sergije, sadekatul fitre, zekat kao i plata imama, potrebno je da se obavljaju preko računa džemata. Skorašnji slučaj jednog od džemata u Americi (o kojem je i u Preporodu pisano) gdje su se transakcije obavljale i preko računa i mimo njega, nako čega je došlo do zloupotrebe džematskih sredstava, najbolje ilustrira potrebu da se i zadnji dinar uplaćuje i isplaćuje preko računa. Na osnovu toga džematski odbor će uvijek moći javno izaći i pred skupštinu džemata i pred državne institucije i dati na uvid sve novčane transakcije džemata. U post-9-11 vremenu u kojem džemati u dijaspori djeluju po ovome pitanju članovi odbora morali bi biti krajnje ozbiljni.

Takođe nakon završetka financijske gdine džematski odbor mora predočiti, a skupština džemata usvojiti financijski izvještaj. U izvještaju je potrebno navesti svaki, pa i najmanji prihod ili donaciju, kao i rashod i trenutno stanje na računu. Izvještaj se po pravilu mora ovjeriti kod knjigovođe i predočiti državnim institucijama na uvid. Koliko je važno da i institucije države u kojoj džemat djeluje potvrde financijski izvještaj, govori i slučaj sa kojim se susreo i pisac ovih redova. Nakon što je predočen i usvojen financijski izvještaj jedan od članova džemata ogovarao je i napadao, kako imama tako i cijeli odbor da se nije radilo ‘kako treba’. Kasnije će taj isti džematlija, nakon što je dobio izvještaj na uvid od strane dražavnih institucija, morati potpisati i potvrditi da je isti izvještaj u redu i da nije bilo nikakve zloupotrebe, a samim time pokazati da nije bio u pravu.

Kako voditi džemat u dijaspori?

Voditi džemat u dijaspori zahtjevnije je i u nekim aspektima teže nego voditi prosječnu nevladinu organizaciju, ili manju kompaniju. Karakteristika džemata u odnosu na druge organizacije jeste članstvo koje je uvijek kritički raspoloženo prema radu ili neradu džemata. Imam i članovi odbora nerijetko će se naći u situaciji da neformalna sijela, sastanci i besjede, itekako utiču na formalan rad džemata. Stoga oni koji vode džemat moraju biti obazrivi prije svega u transparentnosti i administrativnoj uređenosti svoga džemata. Tako džuma petkom, mevlud, islamska svečanost povodom mubarek noći, bajrami, godišnja skupština, itd. su prigodne prilike da se članovi džemata informiraju o novostima ili radovima u protekloj sedmici ili periodu. Neko će kazati, „pa mi to već radimo, i ovim tekstom ništa nije novo kazano.“ Istina je da mnogi džemati imaju ovu praksu, ali ne dovoljno, ne redovno i ne sistematski, kako se očekuje od jedne dobro uređene organizacije u zapadnom svijetu. Ne zaboravimo da naši članovi žive i rade u kompanijama i organizacijama koje traže tačnost, urednost i efikasnost. Ti isti članovi očekuju nešto slično i od svoga džematskog odbora i imama. Tako npr. iznos uplaćene članarine i broj novih članova, broj djece u metkebu i ostvareni rezultati na vjeronauci, popravak džamije, plaćena električna energija, gas ili voda, obilazak bolesnog, humanitarna akcija, i slično, mogu biti predmetom sedmičnog ili mjesečnog izvještaja džematskog odbora ii imama.

Mnogi članovi džemat nisu u kontaktu sa imamom ili članovima odbora po nekoliko sedmica ili mjeseci, i onog dana kada se pojave u džamije potrebno ih je podsjetiti kako džemat funkcionira, šta radi i koliko djeluje. Tako se stvara pozitivna atmosfera u džamiji i džematu, reduciraju se priče po sijelima, odbor i imam dobijaju na ugledu, a ruka onih koji čuju uspješne rezultate se otvara. Takođe ne treba zanemariti i članostvo onih koji, nažalost, džamiju posjećuju jednom ili dva puta godišnje. Zato povremeni izvještaji, pisma ili pozivnice, njima daju osjećaj pripadnosti zajednici koju su dužni volunterski i financijski pomagati. Današnja tehnologija omogućava da jedno pismo pošaljemo u roku od nekoliko sekundi na stotine adresa putem emaila. Obaveza je danas džemata i imama da ta suvremena dostignuća maksimalno iskorištavaju u svome poslu. Redovna elektronska pošta od dvije do tri rečenice o protekloj mevludskoj svečanosti ili humanitarnoj akciji učinkovitija je od detaljnog godišnjeg izvještaja na koje se čeka po nekoliko mjeseci.

Francuska izreka veli da uredna papirologija čuva dugo prijateljstvo, a naš narod voli kazati „čist račun duga ljubav.“ Pisca ovih redova savjetovao je dugogodišnji blagajnik najveće džamije u Birminghamu (Engleska) da uredno vođenom papirologijom zatvaraju se vrata zlonamjernicima, i reducira, mada ne i eliminira, opasnost od zloupotrebe džemata i njegovih sredstava. Stoga svako pismo ili dopis, bankovni izvještaj ili džematska priznanica, moraju biti uredno arhivirani i zaključani od strane blagajnika ili sekretara džemata. Od prvih stvari koje džematski odbor mora izraditi jesu priznanički blokovi na koje će se i najmanja donacija ili prilog registrirati. Za veće donacije neka ne bude mrsko članu odbora ili imamu da izradi posebnu zahvalnicu, potpisanu i ovjerenu od strane ovlaštenog lica džemata. Priznanicu je potrebno uvijek dati ili uručiti bez obzira na iznos, vremenski period ili daljinu donatora. Zadnje što jedan džemat treba jeste priča o zlouptrebi sredstava ili nedostatku novca na računu. Takođe, svaki račun, od struje, rente, hrane i slično, mora se pohraniti i čuvati na uvid po nekoliko godina. Oni koji se pozivaju na iskren nijet i onu „hajde bolan, Dragi Bog zna,“ neka se sjete poslanika Muhammeda s.a.v.s. koji je nekoliko puta podsjetio ashabe da prolazi sa svojom rođenom ženom ulicama Medine u noći. Nije želio ostaviti ni najmanju sumnju kod svojih drugova.

Naši džematski odbori još uvijek se uče kako voditi sastanak i zapisnik. Nerijetko sam bio u prilici da se ljudi jedne sedmice dogovore jedno, a sljedeće zaborave da su se uopće o tome dogovarali. Knjiga zapisnika, sa potpisima učesnika svakog sastanka, dnevni red i pridržavanja statuta džemata morali bi biti okosnica u svakom džematu.

Godišnja skupština je idelan prilika da izvijesti i evaluira šta je urađeno i preporuče planovi za narednu godinu. Zato svaka skupština mora biti pažljivo pripremljena, pozivnice tri do četiri sedmice unaprijed poslane (kako bi članovi u svoj dnevnik mogli upisati datum i vrijeme održavanaja). Dnevni red, da podsjetimo, mora sačinjavati izvještaj o radu, financijski izvještaj i aktivnosti za sljedeću godinu. Korisno je oba izvještaja poslati zajedno sa pozivom nekoliko sedmica prije, kako bi se otvorio prostor transparentnosti i plodotvornim diskusijama. Izvještaj o radu treba navesti i najmanji posao koji je urađen u džematu i u ime džemata. Drugačiju impresiju pruža štura informacija o proteklim aktivnostima u odnosu na detaljnu analizu rada a dobro sročeno i uobličeno pismo ostavlja bolji utisak kod člana u odnosu na ono koje to nije. Zato se maksimalno moraju izkorištavati blagodati suvremene tehnologije, pa pisma urediti sa stilom, na skupštini koristiti projektor, uz grafičke prikaze financijskog stanja, slike aktivnosti, u računarskim programima power point, excel i access. Iako se nekima ove sitnice čine izlišnim, ne treba zaboraviti da naši članovi to očekuju od svoga džemata, i žele da u svakom pogledu njihova vjerska organizacija bude dio zapadnog svijeta i modernog doba.[5]

Prostorije

Jedan od velikih izazova za džemat jeste i mjesto u kojem će obavljati vjerske aktivnosti. U pojedinim sredinama izuzetno je teško naći prikladne prostorije. Tako sam džemat ima svoje uvjete po pitanju veličine zgrade, lokacije, cijene zakupnine, itd. I kad se pronađu zadovoljavajuće prostorije i ugovori cijena iznajmljivanja, opet nije sigurno da li će se tu legalno moći obavljati vjerske aktivnosti, jer svaka opština ima svoja pravila i regulacione planove. Tu članovi odbora ili imam, imaju pune ruke posla sa opštinskim službama, vlasnikom zgrade, advokatima, agencijama za iznajmljivanje i slično. U prvim danima, ili bolje reći mjesecima, potroši se daleko više vremena na administrativnim stvarima i papirologiji nego na vjerskim aktivnostima, i toga članovi odbora moraju biti itekako svjesni.

Dovođenje imama

Najvažnija ličnost u džematu je imama. Ukoliko imam pokaže integritet i moralni kredibilitet, volju za radom i konkretne rezlutate, velika je vjerovatnoća da će džemat „krenuti“ za njima, biti uspješan i konstatno se razvijati. Primjer imama je kao primjer direktora jedne kompanije, koji svojom umješnoću, znanjem, pregovaračkim sposobnostima, vizijom, ugledom, moralom, inspiriše svoje radnike da ostvare zavidne rezultate u svojoj firmi i ostvare profit. Stoga ukoliko inicijativni odbor promišlja dugoročno o svome džematu i zajednici, potrebno je regrutirati imama bez ikakve pristrasnosti i nepotizma, pronaći i dovesti najsposobnijeg i najznanijeg koji će se uhvatiti u koštac sa izazovima dijaspore. Zato imam u dijaspori mora imati najmanje dodiplomsko obrazovanje i da je voljan nastaviti dalje obrazovanje i usavršavanje. Takođe, potrebno je da govori ili da uči jezik zemlje u kojoj će raditi. Iako se većina bošnjačkih imama skrasila u džematima u dijaspori bez prethodnog znanja stranog jezika, imam koji danas vlada njemačkim, engleskim ili nekim drugim jezikom, lakše će se snaći i napredovati kako u privatnom tako i na poslovnom planu.

Imam mora imati na umu da džemat u dijaspori čine članovi mješovitog sastava, iz urbanih i ruralnih dijelova, različitih geografskih područja, gdje su običaji od familije do familije drugačiji, gdje nerijetko vlada antagonizam između onih koji dolaze iz Krajine i istočne Bosne, Sarajlija i Sandžaklija, Roma i Kosovara, gdje su ljudi krajnje različitog intelektualnog profila, od onih sa četiri razreda osnovne do univerzitetskih profesora, itd. Ovo su izazovi o kojima se mora voditi računa i gdje članovi odbora zajedno sa imamom primjenjuju dosta znanja, diplomatije i fleksibilnosti.

Najbolji način upošljavanja imama jeste kroz oglas u Preporodu sa osobnim specifikacijama, stepenom edukacije, očekivanima aktivnostima i platom imama. Na taj način inicijativni odbor džemata moći će birati najkvalitetniji kadar i postavljati uslove koji odgovaraju prije svega džematu, a onda i imamu, jer će unaprijed znati sa čime se susreće, šta će raditi i kako će biti nagrađen.

Uloga Ureda za Bošnjačku Dijasporu (UDB)

Prije nekoliko godina pisac ovih redova bio je prisutan na seminaru za imame dijaspore u organizacije UBD. Najveći dio vremena posvetilo se predavanju o Gazi Husrev-begovoj biblioteci i njenim aktivnostima. Ne sporeći važnost i ulogu koju ova ugledna edukativna institutcija ima, pomenutim predavanjem, činilo se, popunjena je samo praznina seminara. Ni riječ nije kazana o problemima, npr. komunikacije sa djecom u mektebima, specifičnosti organiziranja džemata, financiranju džemata u dijaspori, ulozi i značaju dijaspore itd. Po našem mišljenju, aktivnu ulogu predavača i onih koji vode diskusiju na ovakvim seminarima potrebno je da preuzmu imami dijaspore koji će pokrenuti pitanja koja tište njih i njihove džemate, kako bi se u saradnji sa UDB i Rijasetom iznašlo najbolje rješenje. Takođe svi prilozi na datom seminaru trebali bi biti objavljeni u formi publikacije ili zbornika radova. Jedan od zaključaka na nedavno održanom seminaru imama dijaspore u Istanbulu odnosio se na školovanje imama za dijsporu. Zašto pomenuti zbornik radova ne bi bio priručnik za dvo-sedmični kurs onima koji rade ili će raditi u dijaspori?

Da bi Ured mogao pomoci džematima i njihovim imamima, kao i da bi na pravi način mogao koordinirati njihove aktivnosti, potrebno je da raspolaže sa svim relevantnim podacima o džematima u dijaspori. Ovdje se ne misli na osnovne podatke koji podrazumijevaju lokaciju džemata, ime imama, broj članova i povremeni godišnji izvještaj o radu. Da bi IZ u BiH mogla pomoći svojim džematima u dijaspori, i da bi isti džemati mogli doprinijeti općoj misiji IZ na izgradnji i unapređenju islamske vjere i načina življenja potrebno je prikupiti detaljne podatke vezane za imama, džemat, državu, vjeronauku i opću edukaciju, financije i odnos sa Rijasetom, odnosno Uredom za Bošnjačku Dijasporu. Na ovaj bi se način mogla pružiti pomoć kod vjeronauke i vjeronaučnih udžbenika za dijasporu,[6] usavršavanja imama, ubira zekata i vitara, izgradnje džamije, organiziranja tribina, i slično. Tako o džematu potrebno je znati podatke o broju aktivnih i pasivnih članova, o džematskim prostorijama (da li su kupljene ili iznajmljene), način registriranja džemata, elektronskoj bazi podataka članova i njihovih adresa, procenat članova iz urbanih i ruralnih područja, procenat fakultetski obrazovanih članova, podatke o posjedovanju knjige rođenih, vjenčanih i umrlih.

Po pitanju vjeronauke džemat mora raspolagati podacima o broju polaznika, uvjetima u kojima se odvija vjeronauka, danima vjeronauke, broju polaznika koji uče Kur’an, koji uče u sufari, koji znaju obavljati pet dnevnih namaza, broj punktova vjeronauke, vrsta udžbenika koji se koriste na časovima vjeronauke, procenat djece kojima oba roditelja rade, procenat djece koja imaju nekog od šire familije, itd. Podaci o imamu moraju sačinjavati vremenski period angažmana imama u dotičnom džematu, nivo formalnog obrazovanja, uslovi rada, da li pored imamskog posla mora obavljati još neki, da li ima stan obezbjeđen, nivo poznavanja jezika države u kojoj radi i uključenost u međureligijski i međuislamski dijalog. Takođe imam bi trebao dati osnovne podatke od drugim muslimanskim skupinama i džamijama u gradu u kojem je angažiran. Nezaobilazne su informacije i o islamskim glasilima iz BiH i njihovom broju, poput Preporoda, Novih Horizonta, Takvima, Muallima, Kevsera, ili nekog drugog redovnog izdanje iz BiH ili dijaspore. Količina prikupljenog zekata, sadekatul-fitra, kao i učešće u humanitarnim aktivnostima i pomoći pri izgradnji džamija u BiH su od bitnog značaja sa financijske strane funkcioniranja džemata, te podatke o njima centralna baza podataka u Sarajevu mora sadržavati i na osnovu njih graditi plan i strategiju za naredne godine.

Zašto su gornje informacije esencijalne i kako do njih doći? IZ u BiH mora svojim džematima u dijaspori prići sa ozbiljnom analizom stanja u našim zajednicama, planom i programom rada sa ovom specifičnom grupom džemata, te organiziranju seminara, pisanju akademskih članaka, diplomskih radova, magistarskih teza, pisanju udžbenika i priručnika na temu i pomoći bh dijaspori. Uloga imama u džematu u Evropi ili Americi je dobrim dijelom različita od uloge imama u Bosni i Hercegovini, iako se to nekima čini površnim. Rad sa djecom i omladinom je sam po sebi specifičan, a u dijaspori dobrano otežan problemom komunikacije i jezika kojom djeca govore, ograničenosti vremena, nedostatkom šire familije, udaljenošću od džamije ili mekteba, itd. Bez poznavanja stranog jezika imam je osakaćen, bez upućenosti u sistem države u kojoj živi on je nepismen, bez komunikacije sa drugim muslimanskim i nemuslimanskim vjerskim institucijama, on je izoliran. O ovim i drugim potrebama i problemima bit će govora, ako Bog da, u našim narednim tekstovima.

Čitatelj ovih redova možda će se složiti sa potrebom raspolaganja gornjim informacijama, ali će se zapitati, da li je moguće prikupiti sve ove relevantne detalje sistematski i u kratkom vremenskom roku? Najbolji način da se dođe do gornjih informacija jeste izraditi anketni list (ili više njih) i poslati elektronskim putem imamima u dijaspori da popune ankete i pošalju ih nazad Uredu za Bošnjačku Dijasporu.[7]

Zaključak

Bošnjačka dijaspora je naša sadašnjost i po svim prilikama naša budućnost. Rad u džematima dijaspore ne samo da je zahtjevan, kao što je uostalom i u svim džematima u BiH, nego je u mnogim aspektima specifičan. Članovi džemata i njihovi odbori trebali bi se prije svega konsultirati sa Rijasetom IZ po svim pitanjima formiranja i djelovanja njihove zajednice, ali u isto vrijeme osvrnuti se na rad drugih vjerskih zajednica u njihovoj zemlji i učiti od njih. Ovaj rad je skroman doprinos vrijednim pregaocima na polju očuvanja Islama i bošnjačke tradicije u dijaspori.[8]