Moj put na Hadž – VI dio

Share on facebook
Share on twitter
Share on email
Share on facebook
Share on twitter
Share on email

SATORI NA MINI

Nepregledan prostor pun bijelih satora ukazao se pred nama dok smo se probijali autobusom ka zoni gdje ce biti nasi satori. Organizatori su nas prvo ubacili u jedan sator u kojem je vec bilo puno ljudi. Nasi su se pobunili i kao rezultat dobili smo sator u kojim smo, osim nekoliko stranaca, bili samo mi – Bosnjaci.

A u satoru dobijate neku vrstu fotelje koju razvlacenjem pretvarate u lezaj za spavanje. Pod satora prekriven je tepihom a iznad glava bruji rashladni uredjaj, koji nam je izgleda svima naskodio. Vec sutradan svi u satoru poceli smo kasljati. Svaki sator ima svoj broj koji moramo zapamtiti, pa nasa adresa izgleda ovako: Zona 6, ulica 649, ulaz 40b, sator 722.

Obzirom da je u tim satorima na Mini smjesteno preko dva miliona ljudi, pravo je cudo dostava hrane. I to tri obroka dnevno, tacno na vrijeme. Raznjici koje smo dobijali za rucak bili su jos uvijek topli i ocigledno peceni na grilu, sto se vidi po zagorjelim linijama na komadima mesa.
Na svoj nacin i dostava pitke vode za toliko ljudi je svojevrsno cudo. Ispred svakog satora postavljena su po dva plasticna sanduka u kojim u ledu plivaju flase sa hladnom vodom. Svih tih 5 dana koliko smo proveli na Mini hrane i vode bilo je u izobilju. Osim toga na svakoj raskrsnici gdje se ukrstaju satorski sokaci postavljen je sto sa ukljucenim uredjajem za vrelu vodu. Na tom mjestu, pod kontrolom jednog usluznog radnika, dobijete solju, secer kahvu ili caj. Ova mjesta sa kahvom i cajem nisu se nikada zatvarala.

Kupatila i zahodi su postavljeni na nekoliko mjesta u satorskoj zoni. Uglavnom na tim mjestima se najvise ceka. Posebno velike guzve su u jutarnjim satima, pred ezan koji ce nas pozvati da klanjamo sabah.
Ulica koja vodi oko satorskog naselja je u stvari glavna cesta kojom se vrsi snabdijevanje, odvoz smeca, policijska i medicinaska intervencija…. Ta ulica je i mjesto gdje razni prodavaci na zemlju rasire carsaf i na njega stave svoju ponudjenu robu. Tu se obicno nadju kapice, tespihi, galabije, abaje i mozda jos neke sitnice koje kupujemo na poklon. Cijene se krecu od “hamsa” – (pet) rijala do “ashare” (deset) rijala. Za 10 americkih dolara dobije se 37 rijala, pa stoga sva ta roba izgleda smijesno jeftina.
Huso, clan nase grupe iz Grand Rapidsa javlja mi da je pronasao cigare po 15 rijala. Nisu neki kvalitet, ali eto dime – kaze mi u sali.

Arefat i Muzdelifa

Sve cu mozda zaboraviti, ali ovo sto ce se desiti u naredna 24 sahata – necu nikada. Poslije sabah namaza sa Mine su nas trebali prebaciti autobusima na Arafat. Mozete li zamisliti organizaciju koja za 4-5 sati treba prebaciti 2 miliona ljudi i pri tome koristiti preko 40,000 autobusa. A u cijelom tom haosu svaka grupa zeli da ostane zajedno sa svojim clanovima, jer ako ispadne iz grupe smatra se “izgubljenom”.

Na Arefatu nas poslije 2 sahata voznje, metar po metar, cekaju ogromni satori pod cije okrilje trazimo zaklon od sunca. Iskren da budem, kada bi god neko pomenuo Arefat u glavi bi mi bilo brdo, pa sam ocekivao da cemo se negdje penjati. Medjutim na “Brdo milosti” samo se rijetki uspiju popeti. Satori su postavljeni u podnozju, gdje mi – Hadzije upucujemo dove koje sa tog svetog mjesta Allah dz.s. ne odbija. A prelijep je to osjecaj. U tom vremenu uputio sam dove, prvo za svoje najmilije a onda sam izvadio spisak onih koji su me zamolili da ih se na Arafatu sjetim. Iskreno sam isao po spisku od imena do imena i molio Allaha dz. s. za njih.

Opet smo usli u autobus i krenuli prema Muzdelifi gdje svih 3 miliona hadzija treba provesti cijelu noc pod vedrim nebom. Pricali su mi da noci na Muzdelifi znaju biti hladne, medjutim ova nasa bila je lijepa i topla. Dok smo mi stigli i izasli iz autobusa, tesko je bilo pronaci mjesto gdje ce se nas 60 smjestiti. Sve se bijeli od ljudi umotanih u carsafe pa taj prostor izgleda sablasno. Vise nije bitno ni ko je musko, ni ko je zensko, ni ko je bogat a ni ko je siromah. Dole prasnjava saudijska zemlja, mozda neka prostirka i nebo. Iako je oko tebe milion nepoznatih ljudi, raspolozenje je izuzetno dobro. Svako svakome zeli pomoci, pomjeriti se u stranu i omoguciti da jos neko sjedne ili legne. Malo po malo, i nas 60 pronadje svoje mjesto gdje smo prvo klanjali a potom legli da odmorimo. Tako docekasmo sabah – svitanje sa kojim je trebalo krenuti prema Dzemretima gdje cemo bacati kamencice koje smo vec skupili na Muzdelifi. Tada je i nastala ogromna guzva jer su svi zeljeli sto prije uci u autobus i krenuti na put udaljen 10 kilometara od Muzdelife do Dzemreta. Ja i jos nekolicina odlucismo da ne cekamo autobus vec da tu razdaljinu predjemo pjeske. Bila je to velika greska. Nenaviknuti na duga pjesacenja, tih 10 kilometara trajali su citavu vjecnost. Guzva i probijanje kroz mase a na temperaturi od preko 100 Farenhajta nije uopste ugodno. Korak po korak, i stigosmo do tunela koji su vodili do Dzemreta.

Od tog mjesta do nasih satora na Mini razdaljina je oko pet kilometara. Skupismo snagu da i to savladamo. I konacno dodjosmo do satora gde iscrpljeni poslije vecere slatko zaspasmo.
U naredna dva dana, jedina obaveza nam je bila ponovo bacati po sedam kamencica na Dzemretima, sto je ponovo znacilo pjesaciti onih pet kilometara u jednom pravcu. Tako se sjetih onih koji su mi govorili da za Hadz treba dosta sabura. Istina, treba sabura a Boga mi jos vise treba kondicije koje pogotovo mi u Americi nemamo.

KALENDAR DOGAĐAJA

04. February 2023.

Skupština medžlisa 1

11. February 2023.

Skuština medžlisa 4

18. February 2023.

Skupština medžlisa 2

25. February 2023.

Skupština medžlisa 3