Vedad Mahmulyin, inženjer za terete, dinamiku i avionske znanosti u komercijalnom avio-letenju u tvornici aviona 
Boeing u Everett-u, savezna država Washington, imenovan je Komercijalnim avionskim inženjerom godine za 2014. godinu jer je pronašao inovativan način za avion 787-10 u kojem se koristi isti horizontalni i vertikalni stabilizator koji se koristi kod 787-9.
Ovo jedinstveno postignuće dovelo je do dodjele titule Inženjera godine u 2014. Međutim, ono što mnogi smatraju još značajnijim je činjenica da nije bilo odluke njegovih roditelja u 1992. godini, Mahmulyin možda danas ne bi bio živ i bavio se impresivnom karijerom te preuzimao profesionalne izazove koje drugi smatraju nemogućima.
Mahmulyin je preživio jedan od najsurovijih sukoba u nedavnoj prošlosti: rat u Bosni i Hercegovini u bivšoj Jugoslaviji koji je trajao od 1992. do 1995. Rat nakon raspada bivše Jugoslavije doveo je do smrti desetaka hiljada civila i vojnika, a uključivao je krvave borbe, etnička čišćenja i devastirajuća bombardiranja i granatiranja gradova i naselja.
Početkom 1992. godine, Mahmulyinovi roditelji, znajući što bi se moglo dogoditi, poslali su njegovu mlađu sestru rodbini u Zagreb, Hrvatska, koji je udaljen oko 100 milja. Nakon što se nekoliko sedmica kasnije rat razbuktao, u Aprilu 1992., tada 14-godišnji Mahmulyin pridružio se svojoj sestri u Hrvatskoj. Od tada porodica više nikada neće biti na okupu. Komunikacijska blokada spriječila je da Mahmulyin i njegova sestra išta doznaju o teškoj sudbini svojih roditelja. Tek kasnije doznali su da je grad pokoren, kuće etničke populacije uništene, a civili ubijeni ili poslani u koncentracione logore. Mahmulyin-ova majka nestala je u jednom od takvih logora. Njegov otac je preživio i kasnije pobjegao preko granice u Hrvatsku.
Mahmulyin-u misli da je “svaka četvrta osoba koju je poznavao u svom rodnom gradu ubijena dok su preostali odvedeni u koncentracione logore.” Kako su se borbe pojačavale, Mahmulyin koji je tada imao 16 godina, emigrirao je u Tursku gdje je živio godinu dana, naučio govoriti turski i pohađao gimnaziju. U Decembru 1994. kad je imao 17 godina, Međunarodno vijeće za pomoć – (International Rescue Committee) sponzoriralo je Mahmulyin-a kako bi emigrirao u U.S. gdje je došao u grad Olympia-u, država Washington. Porodice povezane s Organizacijom za bratsko pomirenje – (Organization of Fellowship Reconciliation) pružile su mu utočiste i omogućile mu upis na koledž St. Martin’s College u Olympia-i. Nakon tri semestra, Mahmulyin se prebacio na Univerzitet Džordž Vašington – University of Washington. Diplomirao je u Junu 2000. godine, sa specijalizacijom u avionskom inženjeringu.
Ford je ponudio Mahmulyin-u posao u Detroit-u, ali on je želio ostati u Seattle-u i raditi za Boeing. Mahmulyin se pridružio Boeing-u u Septembru 2000. godine kao Inženjer aerodinamike, stabilnosti i kontrole. Godine 2005. njegova sestra emigrirala je u SAD.
Kad opisuje svoj način suočavanja s izazovima i životnim borbama, Mahmulyin se koristi izrekom “ono što te ne ubije, to te ojača”. “Uglavnom sam brinuo sam o sebi od kad sam imao 14 godina,” rekao je Mahmulyin. “Kad si bačen u novu kulturu, prisiljen si naučiti drugi jezik i prevladati brojne zapreke. No kad jednom svladaš sve to, imaš osjećaj da bi mogao učiniti sve.”
Mahmulyn kaže da mu je samopouzdanje koje je dobio dok je gradio nov život u Americi omogućilo da poveže rep aviona 787-10 s onim na avionu 787-9 u ostvariv zadatak iako drugi to baš nisu smatrali mogućim. “U pogledu mog projekta, puno ljudi bilo je pesimistično i nije vjerovalo da repovi aviona mogu biti zajednički, ali moje iskustvo i odgoj dali su mi pouzdanje i ustrajnost da slijedim svoj cilj,” rekao je. “Duboko u sebi znao sam da će to zahtijevati potpun angažman” dodao je, “ali nisam želio propustiti ovu priliku. Odgojen u dobrostojećoj obitelji gdje su mi roditelji bili liječnik i profesor hemije, tri godine života u izbjeglištvu u moje su srce usadile efikasnost djelovanja i skromnost.
“I za kraj, ovaj projekt uštedio je kompaniji milione dolara. Profesionalno mogu reći da sam neobično ponosan na ovo postignuće.”
