Postoje ljudi o kojima je lahko napisati biografiju, a teško napisati omaž. Biografija traži datume, škole, funkcije, knjige i priznanja. Omaž traži nešto drugo: da pokušamo izmjeriti trag koji je jedan čovjek ostavio u ljudima, institucijama i vremenu kojem je pripadao.
Ovih dana u Čikagu, na ispraćaju u penziju dr. Senad-ef. Agića, razmišljao sam upravo o tome.
Kako izmjeriti četrdeset godina imameta? Brojem održanih hutbi? Džuma? Vjenčanja i dženaza? Mektepskih časova? Sastanaka? Osnovanih institucija? Napisanim knjigama? Javnim nastupima? Ili možda ljudima u čijim je životima imam ostavio dio sebe?
Vjerovatno ničim od toga pojedinačno.
Jer pravi trag jednog imama nalazi se negdje između svega toga.
Od Gazi Husrev-begove medrese do Amerike
Životni put Senad-efendije počeo je daleko od Čikaga. Rođen je 1961. godine u Novom Travniku, od oca Salih-efendije i majke Fatime. Dio djetinjstva proveo je u Hrasnici kod Sarajeva, a Gazi Husrev-begovu medresu završio je 1980. godine.
Nakon toga visoko obrazovanje nastavlja na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, na studiju arapskog, turskog i perzijskog jezika.
Godine 1989. odlazi u Čikago.
Ovaj podatak danas možda izgleda kao samo jedna rečenica u biografiji. Međutim, za razumijevanje generacije naših imama koja je tih godina dolazila u Sjevernu Ameriku potrebno je razumjeti šta je značilo biti bošnjački imam u dijaspori prije velikog egzodusa našega naroda devedesetih.
Nije se dolazilo u izgrađene institucije s razvijenom administracijom, profesionalnim službama i generacijama džematlija iza sebe. Mnogo toga tek je trebalo stvarati.
Imam je često morao biti imam i muallim, organizator i administrator, savjetnik i prevodilac, predstavnik zajednice pred američkim institucijama i veza s domovinom.
A onda je došao rat u Bosni i Hercegovini.
Hiljade naših ljudi pristizale su na američko tlo noseći sa sobom ratne rane, izgubljene članove porodica, neizvjesnost, ali i pitanje kako u potpuno novom svijetu sačuvati vjeru i identitet.
U takvom vremenu džamija više nije bila samo mjesto namaza. Postala je komadić Bosne i Hercegovine. Postala je mjesto susreta, vijesti, pomoći, utjehe, organiziranja i čuvanja identiteta.
A imam je morao biti mnogo više od čovjeka koji predvodi namaz.
Graditelj institucija
Senad-efendijin doprinos zato ne treba posmatrati samo kroz njegov džematski rad u Čikagu.
Od 1994. godine obavljao je odgovorne dužnosti u organiziranju vjerskog života Bošnjaka u Sjedinjenim Američkim Državama, uključujući službu glavnog imama. Arhiva Islamske zajednice i 2008. godine bilježi ga kao glavnog imama za SAD u vremenu važnih razgovora o daljnjem institucionalnom ustrojstvu Islamske zajednice Bošnjaka na ovom kontinentu.
To je bilo vrijeme u kojem je trebalo povezivati rasute džemate, uspostavljati standarde, razgovarati s imamima i odborima i, možda najvažnije, razvijati svijest da bošnjački muslimani u Americi ne mogu dugoročno opstati kao skup međusobno nepovezanih lokalnih zajednica.
U tom dugom procesu institucionalnog građenja često mi na um padaju riječi Uzvišenog Allaha:
„I reci: ‘Trudite se! Allah će trud vaš vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici…’“ (Et-Tevba, 105)
Jer institucije ne nastaju preko noći. One nastaju iz godina tihog rada, sastanaka za koje niko neće znati, putovanja koja se zaborave, nesporazuma koji se prevaziđu i spremnosti pojedinaca da dio vlastitog života ugrade u nešto što će trajati duže od njih samih.
Kada danas govorimo o Senad-efendijinom radu, onda ga treba posmatrati upravo u tom širem kontekstu – kao dio generacije koja je razumjela da Bošnjacima u Sjevernoj Americi nisu potrebni samo džemati nego i institucija koja će ih povezivati, predstavljati i nadživjeti pojedince.
Trebala je institucija.
Trebala je Islamska zajednica.
U prijedlogu koji sam još 2018. godine uputio za dodjelu priznanja „Ćamil-ef. Avdić“ Senad-efendiji zapisao sam da je veliki dio svoga životnog vijeka posvetio džematskom i institucionalnom organiziranju Islamske zajednice i Bošnjaka daleko od domovine.
Posebno sam tada istakao njegovu ulogu u razvoju Islamske zajednice Bošnjaka Sjeverne Amerike, ali i u drugim oblicima bošnjačkog organiziranja i afirmacije Bosne i Hercegovine.
Danas, osam godina kasnije, tu ocjenu ne bih povukao.
Naprotiv.
Vrijeme joj je dalo dodatnu težinu.
Imam koji je nastojao razumjeti Ameriku
Postoji još jedna dimenzija Senad-efendijinog rada koju smatram posebno važnom.
On nije Ameriku posmatrao samo kao mjesto u kojem Bošnjaci privremeno žive. Pokušavao je razumjeti šta Amerika čini nama i šta mi možemo ponuditi Americi.
Njegov akademski rad upravo je zato bio usmjeren na historiju islama u Americi, iskustvo Bošnjaka u američkom društvu, procese asimilacije, multikulturalizam i pitanje očuvanja muslimanskog i bošnjačkog identiteta.
Doktorski rad posvetio je upravo iskustvu bošnjačke populacije, posebno čikaške zajednice. Njegova disertacija na Graduate Theological Foundation 2006. godine bila je proglašena najboljom odbranjenom disertacijom iz islamskih znanosti na toj ustanovi.
Bio je autor i urednik više publikacija, među kojima su radovi o muslimanskom identitetu, iskustvu bosanskih muslimana u Chicagu, imigraciji i asimilaciji te stogodišnjem prisustvu Bošnjaka u Americi.
Učestvovao je u međureligijskim forumima i javnom dijalogu, predavao i nastojao islam predstavljati kao vjeru mira, koegzistencije i odgovornog prisustva muslimana u pluralnom društvu.
To je važna pouka i mlađim generacijama imama.
Nije dovoljno znati odakle dolazimo. Moramo razumjeti i gdje živimo.
Jer imam u dijaspori stoji na svojevrsnom mostu između dva svijeta. Ako izgubi jedan kraj tog mosta, može izgubiti generaciju koja dolazi poslije njega.
Naš zajednički put
Ali o Senad-efendiji ne mogu pisati samo kao posmatrač.
Naši životni putevi imaju svoju historiju.
Zanimljivo je da ona, na neki način, počinje prije našeg neposrednog susreta.
Kada sam 1988. godine primljen u Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, na svečanom porodičnom i džematskom mevludskom programu u džamiji u sarajevskom naselju Butmir, povodom mog hajirli početka medresanskog školovanja, bio je i Senad-efendijin otac, rahmetli Salih-efendija Agić.
Nisam tada mogao ni slutiti da će se godinama kasnije, preko Atlantika, moj imamski put ponovo susresti s prezimenom Agić.
U vrijeme Senad-efendijinog rukovođenja vjerskim životom naše zajednice došao sam služiti kao imam u Seattleu. Godinama smo sarađivali. On kao glavni imam, ja kao imam i jedno vrijeme kao sekretar Islamske zajednice Bošnjaka, tada Islamske asocijacije Bošnjaka Sjeverne Amerike – IABNA, a prije svega kao dvojica imama kojima je, zajedno s brojnim drugim kolegama, povjeren isti emanet.
I imali smo slaganja.
Imali smo i neslaganja.
Bilo bi neiskreno danas pisati drugačije.
Ali godine čovjeka nauče da neke stvari vidi jasnije nego dok ih živi.
Danas vjerujem da vrijednost zajedničkog puta nije u tome da smo se uvijek u svemu slagali. Vrijednost je u tome da smo, čak i kada smo različito gledali na put, nastojali da odredište bude isto – dobro naše vjere, naše Islamske zajednice i našega naroda.
Možda je upravo sposobnost da nakon svih rasprava, različitih mišljenja i životnih puteva čovjek drugome može pružiti ruku i iskreno priznati njegovo dobro jedan od znakova ljudske i vjerničke zrelosti.
Jer vrijeme na kraju napravi neobičnu selekciju.
Funkcije prođu.
Mandati završe.
Neslaganja izgube svoju nekadašnju težinu.
A ostane pitanje:
Šta smo zajedno izgradili?
„Ćamil-ef. Avdić“ – priznanje koje je stiglo četiri godine kasnije
Zbog toga mi je posebno drago što sam 2018. godine predložio da Senad-efendija dobije najviše priznanje IZBSA koje nosi ime Ćamil-ef. Avdića.
Tada nije bio izabran.
Ali sam u obrazloženju napisao ono u šta sam vjerovao: da je riječ o imamu i alimu koji je veliki dio života uložio u organiziranje Islamske zajednice i Bošnjaka u Sjevernoj Americi i čiji rad zaslužuje institucionalno priznanje.
Četiri godine kasnije, na 25. susretima Bošnjaka Sjeverne Amerike u Denveru 2022. godine, dr. Senad-ef. Agić postao je dobitnik priznanja „Ćamil-ef. Avdić“ za životno djelo i izuzetan doprinos vjerskom životu i djelovanju Bošnjaka.
Za mene je u tome bilo i određene simbolike.
Ćamil-efendija pripada generaciji pionira koji su postavljali temelje organiziranog muslimanskog i bošnjačkog života u Americi.
Senad-efendija pripada generaciji koja je te temelje morala širiti i prilagođavati potpuno novoj historijskoj stvarnosti.
A iza njih dolaze novi.
Tako institucije žive.
SABAH – priča o tome da iskušenje ne mora biti kraj
Senad-efendijin put nije bio bez teških poglavlja.
Historija SABAH-a bilježi da je nakon događaja 2011. godine grupa džematlija zajedno sa svojim imamom krenula putem stvaranja nove zajednice. Bez vlastitog objekta nastavili su mekteb, džume, ramazanske, omladinske, humanitarne i međureligijske aktivnosti.
Poslije godina rada i selidbi zajednica je došla do vlastitog centra.
Ne ulazeći ovdje u okolnosti i različita viđenja jednog teškog perioda, jedna pouka ostaje vrijedna bilježenja: čovjeka ne određuje samo ono što mu se dogodi nego i ono što učini nakon što mu se dogodi.
Nekada nas iskušenje zaustavi.
A nekada nas prisili da izgradimo nešto što bez tog iskušenja možda nikada ne bismo ni pokušali graditi.
SABAH je danas dio Senad-efendijinog životnog traga.
Dva dana u Čikagu – između zahvalnosti i budućnosti
I zato je vikend 3. i 4. oktobra 2026. godine u Čikagu imao posebnu simboliku.
SABAH džemat svoj program nazvao je riječima: „Poštujmo prošlost i s ljubavlju gradimo budućnost.“
Teško je pronaći bolji naslov.
U subotu navečer održana je svečana večera povodom Senad-efendijinog odlaska u penziju i četrdeset godina imamske službe. Sutradan je u džamiji SABAH proučen mevlud.
Istovremeno je zajednica poželjela dobrodošlicu novom imamu, hafizu Ahmed-ef. Duranoviću.
Prisustvovao sam tim programima i gledao lica ljudi.
Bilo je zahvalnosti.
Bilo je ponosa.
Bilo je uspomena.
Bilo je i suza.
Senad-efendijino emotivno obraćanje posebno je dirnulo prisutne.
Ali meni je najjača poruka cijelog vikenda bila jedna druga slika: jedan imam predaje emanet, a drugi ga preuzima.
Tu se možda najbolje vidi šta je Islamska zajednica.
Ljudi nisu institucija.
Imami nisu institucija.
Predsjednici nisu institucija.
Mi smo samo njeni privremeni hizmećari.
Jednoga dana uzmemo ključ džamije.
A jednoga dana ga moramo predati.
Minber na kojem smo govorili pripast će drugome. Kancelarija u kojoj smo donosili važne odluke dobit će drugog čovjeka. Naše će mjesto u safu neko popuniti.
I upravo je zato pitanje koje ostaje iza svakog od nas:
Jesmo li emanet koji smo primili predali bolji nego što smo ga zatekli?
Može li imam otići u penziju?
Dok sam gledao Senad-efendiju na njegovom ispraćaju, postavljao sam sebi još jedno pitanje, a i druga su navirala:
Može li imam zapravo otići u penziju?
Može prestati profesionalni radni odnos?
Može prestati svakodnevna administracija?
Može se predati džemat mlađem kolegi?
Ali imamet koji je čovjek živio četrdeset godina teško se može ugasiti datumom na papiru.
Jer ostaju navike srca.
Ostaje briga za ljude.
Ostaje potreba da se savjetuje, poduči i pomogne.
Ostaje dova.
Zato penziju imama ne doživljavam kao kraj. Doživljavam je kao predah između dva poglavlja. Kao priliku da čovjek zastane i pogleda put iza sebe. Da zahvali Allahu za ono dobro koje mu je omogućio učiniti. Da zamoli za oprost ondje gdje je pogriješio. Da iskustvo preda mlađima. Da vrijeme više pokloni porodici koja je godinama dio njega dijelila s džematom.
I možda najvažnije – da se još svjesnije priprema za onaj trenutak u kojem više neće biti važno jesmo li bili glavni imam, predsjednik, profesor, direktor ili bilo šta drugo.
Tada ostaje samo čovjek pred svojim Gospodarom.
I njegova djela.
I upravo se ovdje nameće poznati hadis Allahovog Poslanika, a.s.:
„Kada čovjek umre, prestaju njegova djela osim u tri slučaja: trajne sadake, znanja kojim se drugi koriste i dobrog djeteta koje za njega dovu čini.“ (Muslim)
Možda se u ovom hadisu nalazi i najljepši odgovor na pitanje može li imam otići u penziju.
Može se penzionisati od službene dužnosti, ali se hajr ne mora penzionisati.
Ako iza imama ostane znanje kojim se ljudi koriste, institucija koja služi ljudima, džamija u kojoj se čini sedžda, učenik koji podučava drugoga ili čovjek kojeg je nekada jednom riječju približio Allahu – tada dio njegovog hizmeta nastavlja živjeti i onda kada on više ne stoji u mihrabu.
Trag je važniji od titule
Ako bih iz Senad-efendijinog odlaska u penziju izvukao jednu pouku za sebe i za kolege imame, ona bi bila jednostavna:
Ne gradimo svoje funkcije. Gradimo tragove dobra.
Funkcija traje nekoliko godina.
Trag može trajati generacijama.
Naša djeca možda neće znati ko je bio predsjednik nekog odbora 1998. ili glavni imam neke godine.
Ali ako smo izgradili džamiju u kojoj će njihova djeca učiti Fatihu – ostat ćemo.
Ako smo pomogli izgraditi instituciju koja će čuvati njihov identitet – ostat ćemo.
Ako smo napisali knjigu iz koje će neko nešto naučiti – ostat ćemo.
Ako smo odgojili čovjeka koji će poslije nas činiti dobro – ostat ćemo.
Ne po imenu nužno.
Nego po hajru.
A možda je to i najljepši oblik ostajanja.
Kada se svjetla svečane sale ugase
Kada su se završili programi u Chicagu, ostala mi je jedna misao.
Doći će vrijeme kada će se ugasiti svjetla svih naših svečanih sala.
Prestat će aplauzi.
Priznanja će završiti na zidovima.
Fotografije će ostati u albumima.
Nove generacije možda neće znati detalje naših rasprava, problema i pobjeda.
Ali će živjeti u svijetu koji smo im mi ostavili.
Zato Senad-efendijin odlazak u penziju nije samo njegova lična priča. To je podsjetnik svima nama koji nosimo neki emanet.
Vrijeme prolazi brže nego što mislimo.
Jednoga dana i mi ćemo nekome predavati ključeve.
I zato vrijedi živjeti i raditi tako da tada možemo mirno kazati:
Nisam uradio sve.
Nisam uvijek bio u pravu.
Nisam bio bez greške.
Ali sam nastojao ostaviti nešto dobra iza sebe.
Možda nas upravo ovakvi trenuci snažnije nego svakodnevica podsjete na kur’ansku istinu:
„Sve što je na Zemlji prolazno je, ostaje samo Gospodar tvoj, Veličanstveni i Plemeniti.“ (Er-Rahman, 26–27)
Prolaze ljudi.
Prolaze funkcije.
Prolaze mandati, priznanja, aplauzi i svečane večeri.
Proći će i institucije u oblicima u kojima ih danas poznajemo.
Ali pred Allahom ostaje vrijednost onoga što smo iskreno učinili.
Zato odlazak u penziju, posebno za imama, nije samo administrativni završetak radnog odnosa. On može biti i jedan ozbiljan duhovni trenutak – vrijeme sabiranja životnog računa prije nego što dođe vrijeme polaganja konačnog računa.
Vrijeme da čovjek pogleda iza sebe i upita:
Kome sam pomogao?
Koga sam podučio?
Koga sam možda povrijedio?
Od koga trebam zatražiti halal?
Kome trebam oprostiti?
Šta ostavljam iza sebe?
I, iznad svega: s kakvim djelima idem u susret svome Gospodaru?
Dragi Senad-efendija, bilo mi je drago biti u Čikagu i pružiti Vam ruku na završetku jednog velikog profesionalnog poglavlja.
Hvala Vam za dio puta koji smo zajedno prošli.
Hvala za ono u čemu smo se slagali, ali i ono u čemu se nismo slagali.
A danas mogu napisati i kazati – hvala i za ono u čemu se nismo slagali.
Jer godine čovjeka nauče da različito mišljenje ne mora poništiti poštovanje, niti neslaganje mora izbrisati dobro koje je drugi čovjek učinio.
Neka mlađe generacije nastave tamo gdje smo mi stali.
Neka hafiz Ahmed-ef. Duranović, koji sada preuzima emanet SABAH džemata, ne pokušava biti drugi Senad-efendija, nego najbolji Ahmed-efendija koji može biti.
A Senad-efendija neka sa smirenošću gleda kako drugi nastavljaju tamo gdje je on završio jedno poglavlje.
Jer možda je jedna od najljepših nagrada učitelju i imamu da vidi da nakon njega ezan nije utihnuo, Kur’an nije zatvoren, mihrab nije ostao prazan i emanet nije ostao bez onoga ko će ga ponijeti.
Allahov Poslanik, a.s., rekao je:
„Allahu su najdraža ona djela koja su ustrajna, makar bila i mala.“ (Buhari i Muslim)
Možda se na kraju upravo time mjeri jedan život u hizmetu: ne jednim velikim trenutkom, ne jednom funkcijom, titulom ili priznanjem, nego ustrajnošću u dobru kroz godine koje nam je Allah darovao.
I zato, kada se svjetla svečane sale ugase, kada aplauzi utihnu i kada fotografije s ispraćaja ostanu samo uspomena, neka ostane ono što je važnije od svega toga:
hajr koji traje.
Allahu Milostivi, primi od Senad-efendije ono što je učinio iskreno radi Tebe i dobra ljudi. Uvećaj mu nagradu za svaki hajr, oprosti ono u čemu je kao čovjek pogriješio i učini da dobro koje je posijao nastavi donositi plodove i nakon završetka njegove aktivne imamske službe. Amin!
Podari mu zdravlje, mir, bereket i lijepe godine s porodicom. Daj mu da sa zahvalnošću gleda iza sebe, s nadom ispred sebe, a sa smirenošću prema Tebi.
A svima nama, Gospodaru, podari da shvatimo dok još imamo vremena jednu veliku istinu:
Ljudi prolaze, funkcije završavaju i emaneti se predaju – ali trag iskrenog dobra ostaje.
Amin!
„Gospodaru naš, primi od nas, jer Ti, uistinu, sve čuješ i sve znaš!“ (El-Bekare, 127)
Amin!
