Piše: Hazim Fazlić
RAMAZAN: PUT NAŠEG DUHOVNOG SAZRIJEVANJA
Pobožni ljudi za soframa sjede,
Molitve usne šapuću im tiho
Radosnim okom u satove glede
Bljedilo sveto post im licem svio;
Al oni veselo za soframa sjede
Musa Ćazim Ćatić
Govoriti i pisati o Ramazanu, njegovim ljepotama, vrijednostima i propisima, njegovim počecima, trajanjima i krajevima, znači otškrinuti i dio svoje svijesti, sjećanja i doživljaja; ispričati dio svog duhovnog ugođaja propraćenog Božanskim imperativom “propisanog posta” ili nedostignute potpune “pobožnosti”. Naši Ramazani su naši godovi koji govore o našem imanskom sazrijevanju i spoznaji o neminovnosti protoka vremena. Dolazak svakog novog Ramazana je nagovještaj posebnog ugođaja koji prati svete dane, a kraj njegov podsjećaj da će jednog dana, u konačnici, i on biti naš zadnji šehri Ramazan sa kojim se opraštamo. Zbog toga je i radost, sreća i ushićenost u dočeku najdražeg gosta; a zato je i tuga, sjeta i suza pobožnosti pri njegovu isteku.
Sjećam se, valjda zbog toga što lijepa sjećanja, naročito ona iz djetinjstva, traju gotovo koliko i sam život; sjećam se onih predvečerja na brežuljku iznad našeg sela, kada smo još neznajući pravi smisao i svrhu posta, čekali da na prnjavorskoj džamiji, poput vanzemaljskog svjetla ili nekog nura, zasijaju kandilji na munari koje danas više nema. Čekali smo, tih naših dječijih Ramazana, da podviknemo iz sveg glasa trčeći niz selo, “vakat je, vakat je”, dok su stariji ukućani pobožno a veselo, skrušeno a nasmijano, sjedili pored već postavljene sofre i pratili vrijeme iščekivanja. Shvatit ću te izraze blijedoga lica i ispucalih usana ukrašenih osmjehom, koji su iščekivali iftar, tek kad budem, nakon dvije decenije iščitavao vjersku literaturu i kad budem uranjao u mudrosti drevnih izreka Poslanika Istine koji je obavještavajući ljude rekao: Moj Uzvišeni Gospodar kaže: “Za svako djelo čovjek će biti desetorostruko nagrađen, pa do sedam stotina puta, osim za post, jer je on radi Mene i ja ću za njega posebno nagraditi. On ostavlja strasti, jelo i piće radi Mene. Postač ima dvije radosti: radost prilikom iftara i radost prilikom susreta sa Gospodarem; zadah iz usta postača bolji je kod Allaha od mirisa miska.” (Buharija i Muslim)
Prolaziće Ramazani i sa njima sazrijevati moja shvatanja o svetom mjesecu, praćena novim iskustvima, doživljajima i ljudima. Brežuljak iznad mog sela i dječija druženja zamijenit će prvo ramazansko iskustvo kao softe u Brezi. Tog Ramazana naučio sam o blagodati ovog mjeseca kada su se porodice nadmetale ko će prije ugostiti i dočekati softu u svom domu i ko će prije spremiti i ispratiti iftarsko druženje. Takvim postupcima nane i majke Breze su meni govorile o hadisu: “Ko pripremi iftar postaču, imaće za to nagradu kao da je roba oslobodio i biće mu oprošteni svi manji grijesi učinjeni prema Allahu dž.š.” Šetnje pored Bunice kod Blagaja i stari Salko kojemu je toliko bilo drago što je imao efendiju u svome domu da me je pred iftar popeo na konja i vodao po hercegovačkom kamenjaru pričajući mi o svojim davnim doživljajima, nadomjestit će drugu godinu otrgnutosti od zavičaja. Tog Ramazana sam vidio koliko ljudi cijene znanje, posebice ono vjersko, koliko cijene i uzdižu učene i učenike. Stečeno iskustvo valjat će mi kasnije u ophođenu i postupanju sa ljudima koji u imamu uvijek vide uzor i ogledalo. “Na put Gospodara svoga mudro i lijepim riječima pozivaj, i sa njima na najljepši način raspravljaj” bi rečeno u Kur’anu.
Nedugo zatim, naići će vihor rata i donijeti stradanja i neimaštinju. Doći će vrijeme kada su ljudi pokazivali koliko su ljudi, a koliko neljudi. Doći će vakat kad su se džennetske kapije u jednom danu i za jedno djelo otvarale, isto kao i one džehennemske. Tih ratnih godina, uz kukuruzni hljeb, iskusili smo riječi Poslanika Islama da je Ramazan mjesec strpljivosti i “mjesec međusobnog ispomaganja muslimana, mjesec u kome se uvećavaju prihodi i opskrba vjernicima”. Tad smo tek shvatili one riječi Časne Knijge: “Da postite određeni broj dana, a ko od vas bude bolestan ili na putu (i ne bude postio, napostiće) – isti broj dana (izvan mjeseca Ramazana). Oni, koji ga jedva podnose, – otkup je da jednog siromaha nahrane. A ko drage volje da više, za njega je bolje. A bolje vam je, neka znate, da postite!”; i tek smo tad shvatili da postiti u ime Boga a za svoje dobro u mjesecu Ramazanu nije nikakva tegoba, patnja ili izgladnjivanje, nego blagodat čije dubine samo Sveznajući poznaje.
Bog Milosni me je počastio da jedan od narednih Ramazana dočekam i provedem u Majci Svijeta, kako Egipćani vole nazivati svoju domovinu, i da doživim nezaboravni ugođaj iftara na ulicama Kaira, sehura u studenskom naselju “Grad Izaslanika” i teravih namaza u Husejniji džamiji. Tu ću po prvi put osjetiti težinu suze bogobojaznosti i osluhnuti plač na desetine klanjača predvođenih imamom u noći Lejletu-l-Kadra. Te noći molili smo Gospodara za oprost grijeha jer je Poslanik govorio:”Dolazi vam mjesec Ramazan, mubarek mjesec, Allah dž.š vam je u njemu propisao post, u njemu se otvaraju džennetske kapije i zatvaraju džehennemske, u okove se stavljaju šejtani prkosni, u njemu je noć koja je vrednija od hiljadu mjeseci, ko bude uskraćen njenog hajra, uskraćen je svakog hajra.” (Ahmed i Nesa’i).
Tog Ramazana shvatio sam koliko mladih ljudi uživa u pokornosti Uzvišenom Bogu, koliko ibadet čini i drugima pomaže, tog Ramazana shvatio sam koliko kasnim i koliko sam daleko iza njih. Nikad se ne bi, u dobru, smjeli osvrtati iza sebe, jer ima dovoljno onih koji prednjače i koji zaslužuju da nam budu uzor. A uzor su mi povratnici u Kamenicu i Novo Selo, kada sam ih prije nekoliko Ramazana posjetio u njihovim domovima i mektebima, bolje reći, u onom što je ostalo od njihovih domova i mekteba. O skromnosti i zadovoljstvu mogao sam naučiti i od jednog dede koji mi reče: “Nikad moj sine, nisam bio sretniji i nisam bolje živio nego sada”, izgovorio je dedo dok je stajao na improviziranoj terasi izgorjele kuće, u podrinjskom selu, daleko od struje, TV i svakodnevnih dešavanja, u mjesecu Ramazanu 2001 godine. Teško bi bilo zaviriti u srce muhadžira po drugi put i naći inspiraciju njegovu zadovoljstvu i rahatluku, ali vjera u Boga i Njegovu odredbu i pouka onih šezdeset i nekoliko Ramazana koji su ostavili traga u njegovu životu jesu pouka nama o skromnosti i zadovljstvu.
Iščekujući i ispraćajući desetak Ramazana sa svojim plemenitim džematlijama u nekadašnjoj radionici svijeta, engleskom gradu Birminghamu, ne mogu se otrgnuti utiscima ovih dragih posjeta, i ne mogu da ne ispustim dah zadovoljstva što mi Uzvišeni podari da na kapijama novog Ramazana iščekujem rijeke Njegove milosti i oprosta.
