Jedan od ključnih izazova sa kojim se susreću dijasporalne zajednice jeste očuvanje identita. Pod tim izrazom podrazumjevaju se različiti činioci, uključujući jezik, kulturu, vjeru, običaje, odijevanje, etičke i moralne principe, itd. Najčešće se identitet veže za zemlju porijekla iz kojeg jedna zajednica dolazi, ali sam identitet je mnogo više od toga. On je koncept uloge osobe u svijetu i srž onoga što je neko. Uključuje proživljene događaje i odnose, naučene lekcije, kreirane vrijednosti i uspomene koje prate. Neki faktori koji utiču na oblikovanje identiteta su eksterni, kao što su socioekonomski status, etnička pripadnost ili kultura. Identitet je također pod uticajem internih faktora, koji su u većini slučajeva stvar izbora, kao što su politička, vjerska i duhovna uvjerenja, moral, stavovi, misli i životna iskustva.
Formiranje identiteta je kontinuirani proces koji se odvija tokom čitavog života i uključuje tri ključna elementa. Prvo, osoba mora otkriti svoj cilj u životu. Drugo, mora otkriti svoj potencijal. Na kraju, mora pronaći načine kako koristiti svoj potencijal da bi dostigla svoju svrhu.
Islam, kao moralno-duhovni okvir, na više načina utječe na kreiranje identiteta jedne osobe. Kur’ansko-sunnetske preporuke sežu gotovo do samog rođenja djeteta, te u svakoj životnoj dobi prate osobu pri oblikovanju i jačanju njenog islamskog identiteta. Kur’an na direktan način, svojim naredbama ili zabranama, ili indirektan način, svojim kazivanjima o prijašnjim narodima i osobama, utječe na naš identitet. Ovim se preporukama nastoje oblikovati unutarnji faktori nečijeg identiteta, kako bi se napravio jasan izbor i definirao životnih smjerokaz.
Jedna od najkraćih riječi u Kur’anu je imperativ ‘kul’, izveden iz ‘kale/jekulu/kavlun’, što znači ‘reci’. Naše rano iskustvo u procesu pamćenja Kur’ana često se vrti oko ove riječi. Naučili smo napamet prve sure: Kul huvAllahu ehad, Kul e’uzu bi Rabbil Felek, Kul e’uzu bi Rabbinnas,i Kul ja ejjuhel kafirun.
Riječ kul (reci) pojavljuje se 332 puta u Kur’anu, što nas navodi da preispitamo njen značaj u kontekstu, ne samo vjerskog identiteta, nego sveopćeg životnog pravca. Jedna od najranijih optužbi protiv poslanika Muhammeda, a.s., za vrijeme njegovog života i kasnije, bila je tvrdnja da je sam izmišljao kur’anske ajete. Sama ova tvrdnja osporava božansko porijeklo Kur’ana i optužuje Muhammeda a.s. za neiskrenost. Ponavljana upotreba riječi kul služi kao potvrda da riječi koje je prenio Muhammed, a.s., nisu njegove vlastite, već da je on samo glasnik. Njome se naglašava da Poslanik nema nikakvu drugu ulogu osim prenošenja Allahovih riječi. Riječ kul naglašava da postoji Božanska naredba izvan samog Poslanika.
Na primjer, u suri el-Ihlas (112:1) čitamo: „Reci: On je Allah, Jedan i Jedini.“ U suri Junus (10:49) stoji: „Reci: Ja nemam moć nad bilo kakvom štetom ili koristi za sebe osim kako Allah hoće.“ Dakle, kada se Muhammed, a.s., obraća ljudima u Meki ili Medini, riječ kul služi kao podsjetnik da je bilo koji ajet koji on citira dio Kur’ana i potiče od Allaha, a ne od samog Poslanika. Muhammedu a.s. je naređeno da govori, da prenese ono što je bitno u vjeri i da ostane odlučan u prenošenju poruke. On ne govori po hiru svome, to je samo Objava koja mu se obznanjuje.[1]
Islam se dakle ne odnosi samo na individualno obožavanje; nije izgrađen na tajnosti ili kultnim praksama, nego oni koji prakticiraju islam moraju prvo biti načisto sami sa sobom, a zatim i sa drugima u pogledu svojih uvjerenja i pogleda na svijet. Ta uvjerenja i pogledi na svijet moraju odgovoriti na ključna pitanja identiteta i pravca u životu, kao što su: „Ko sam ja, šta želim, koji mi je životni put, koji su to moji prioriteti, itd? Na ova i slična pitanja Kur’an daje nedvosmislene odgovore. I doista, ovo je Pravi put moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegova; – eto, to vam On naređuje, da biste se grijeha klonili.[2] Reci: “Meni se naređuje da se klanjam Allahu, iskreno Mu ispovijedajući vjeru.[3]Reci: “Samo se Allahu klanjam, iskreno Mu ispovijedajući vjeru svoju.[4]
Nije samo bitno znati šta se želi u životu, već je važno i da se to verbalno artikuliše i djelima potvrdi, kako sebi tako i drugima. Kada sami sebi izrazimo svoje ciljeve i vrijednosti, tada možemo napraviti planove i strategije za njihovo postizanje, ne ostati ustrajni na svome putu. Ovaj princip se također primjenjuje na dovi. Da bi smo se za nešto molili, moramo znati šta je to što želimo. Kada to bude jasno, nastojat ćemo to postići uz pomoć Allaha dž.š. Ako i sami nismo sigurni u svoje ciljeve i identitet, kako možemo očekivati da nas drugi definiraju, prihvate, prepoznaju i cijene? Kada ljudi vide da cijenimo svoje vrijeme, da smo tačni i da sebe i druge držimo po visokim standardima, oni će se prema nama odnositi s poštovanjem. Suprotno tome, ako se činimo nedosljednim i nepredvidivim, drugi će nas percipirati u skladu s tim.
Riječ kul u Kur’anu i u islamu ne odnosi se samo na povijesne činjenice o životu i izrekama Poslanika Muhammeda a.s., već se također radi o definisanju sebe i svojih puteva na ovom svijetu. Izgovaranjem „Reci, Allah je Jedan“, „Reci, utječem se Gospodaru ljudi“, „Reci, utječem se Gospodaru svitanja”, „Reci, o vi koji nevjerujete“ i drugih ajeta i sura, mi definišemo sami sebe.
U našim raznolikim zajednicama imamo osobe iz različitih sredina i različitih intelektualnih i profesionalnih usmjerenja. Među nama su profesori, doktori, inženjeri, društveni pregaoci, i mnogi drugi. Naša intelektualna nadogradnja, znanje i bogato životnog iskustvo, trebalo bi da nas vodi ga božanskoj uputi, a ne da dopusti našem egu da nas zavara. Ponekad naša arogancija može odbaciti jednostavnu poruku kao nevažnu ili skromnog glasnika kao neznalicu. Međutim, nerijetko jednostavne poruke i skromni glasnici ostave dubok i trajan utjecaj naš životni orjentir. Često ponavaljana riječ kul u Kur’anu, iako kratka i jednostavana, zahtjeva konstatno preispitivanje i potvrđivanje našeg izbora, opredjeljenosti, kao i našeg vjerskog i moralnog identiteta.
[1] Kur’an, 35:3,4.
[2] Kur’an, 6:153.
[3] Kur’an, 39:11.
[4] Kur’an, 39:14.
