Abdullahi Ahmed An-Naim je Čarls Hovard Kandler profesor prava na Emory Univerzitetskom Centru u SAD-u. 
Međunarodno priznati učenjak islama i ljudskih prava i vodeći muslimanski mislilac u Sjedinjenim Državama, svojom novom knjigom Šta je američki musliman? Prihvatanje vjere i državljanstva, obraća se američkim muslimanima, kako onim rođenim u Americi, tako i imigrantima, da potpuno i konstruktivno prihvate svoje američko državljanstvo. Po njegovom mišljenju ‘biti musliman po ubjeđenju i izboru, što je i jedini način da se bude musliman, jedna je od ključnih odlika amerikanizma.
Njegova knjiga ima dva glavna cilja: proaktivno državljanstvo i vjersko samoodređenje. Na stranicama ove knjige, autor ‘podstiče američke muslimane da poduzmu proaktivan i afirmatvian stav o državljanstvu, te da teže vjerskom samoodređenju, uključujući kritičko samorazumijevanje svoga identiteta i uvjeta pod kojima se samoodređenje može imati.’
Prihvatanjem državljanstva, ljudi mogu definirati značenje i implikacije činjenice biti građanin/državljanin – status koji je sam po sebi jedan promjenjiv i dinamični koncept. Ipak, da bi se zadobila prava državljanstva, muslimani moraju preuzeti odgovornosti državljana, tako što će težiti da se integriraju u društvo po svojim vlastitim uvjetima, i kao osobe i kao zajednice, radije nego li da odbacuju svoje vjersko samoodređenje kroz pasivnu asmiliaciju. Prihvatajući činjenicu da ljudska bića obično imaju mnogostruke i preklapajuće identitete – širok spektar pripadanja i povezivanja, autorova poruka tiče sve svih ‘američkih građana koji se samoidentifikuju kao muslimani, bez obzira šta neka druga osoba, grupa, organizacija, ili institucija mislila o njihovom stavu.
U svome prvom poglavlju ‘Identitet i državljanstvo: Iznad politike manjina’ autor nudi historijsku perspektivu značenja državljanstva od najstarijih vremena do modernog građanstva i socijalne države. Autor ističe da u suvremenim multikulturalnim društvima, državljanstvo se niti odvaja, niti prevazilazi druge identitete. U svome radu on nudi primjer zajedničkog britanskog državljanstva koje je kompatibilno sa škotskim, irskim ili velškim identitetom, te dozvoljava različite načine da se bude Britanac. ‘Iz ove perspektive, ne bi trebalo biti smetnje da se proširi broj zajednica koje sačinjavaju jedno društvo; zajednice koje imaju pravo da pripadaju cjelini kao i da govore same za sebe i za svoju vlastitu viziju cjeline. Takva promišljanja su prirodan dio jednog državljanstva.’
Imajući u vidu da se uočavaju ‘neki jasni znakovi da u značajnim segmentima američkog društva postoji nerazumno neprijateljstvo i duboko nepoznavanje islama i muslimana,’ autor takođe priznaje da isto tako postoje jasne indicije za nepatvoreno prihvatanje islama i Muslimana od većine segmenata američkog društva. On vjeruje da ‘prihvatanje vjerske različitosti i želja da se nauči o drugim vjerskim zajednicama je relativno prisutnija u Sjedinjenim Državama nego u drugim krajevima svijeta.’
Na temu ‘integrisati ali ne asimilirati’, on smatra da američki muslimani trebaju ‘prepoznati da je moguće uključiti se u namjernu integraciju u društveni, politički i kulturni život Sjedinjenih Država, nego li da se povuku u bespomoćnost i pasivnu asimilaciju. Autor ukazuje da nijedan član bilo koje grupe sa kojom se identificira, ne pripada samo toj grupi, već je takođe član neke druge grupe koju obilježava neki drugi biljeg identita. ‘Moj poziv muslimanima da prevaziđu zamišljena ograničenja manjinskog statusa, ne znači da trebaju odbaciti svoje lične i zajedničke interese kao muslimania, čime bi ih šire društvo jednostavno progutalo.’ Kad poziva muslimane da iskoriste svoja puna prava za vjersko samoodređenje kao građani Sjedinjenih Država, on im ‘poručuje da ispune svoje obaveze i zahtjevaju svoja prava na isti način kao što to drugi građani čine.’
U današnjoj Americi u poređenju sa drugima muslimani sebe vide kao manjinu. Vjeruju da ih društvo ne prihvata i smatraju da je njihova situacija jedinstvena. An-Naim podstiče američke muslimane da se obazru na druge vjerske zajednice, uključujući i one koje su već dobro ustabiljene među populacijom Amerike, a koje su imali svoje vlastite teškoće u pronalaženju svoga mjesta u društvu, s tim da neke od njih se još uvijek bore za to mjesto.
Naravno, autor je u potpunosti svjestan činjenice da upražnjavanje državljanstva koje on predlaže ni u kom slučaju nije savršeno, niti je otporno na neuspjeh i pobačaj. Ipak, on smatra da su na ovaj način vrata državljanstva dovoljno otvorena za muslimane da očekuju toliko relativnog uspjeha koliko se neko može nadati bilo gdje danas u svijetu.
Isto koliko je u svome stavu optimista, autor je takođe i realista, te poziva američke muslimane da, razvijajući i prakticirajući svoje strategija namjerne integracije, uvide da se bave uvriježenim društvenim, političkim, kulturnim i pravnim realnostima. Međutim, ‘činjenica da muslimani ili članovi bilo koje druge vjerske zajednice, se ne nose sa kulturalno neutralnom ustavnom vladavinom zakona, ne mora odmah značiti da se nikad ne mogu uklopiti u taj sistem, ili da ne predstavja nikakvu vrijednost za njih. Ništa ljudsko nije neutralno.’
Autor takođe tvrdi, na jedan smio i radikalan način, da dva aspekta Prvog Amandmana (odvojenost religije i sloboda vjeroispovijesti) zahtjeva, a ne samo tolerira ili prihvata – islam i šerijat. ‘Ideja islamske države koja primjenjuje šerijat kao pozitivan zakon zemlje je, sa islamskog gledišta, konceptualno neodrživa i praktično kontraproduktivna. Neodrživa je jer, jednom kad su šerijatske norme ugrađene u zakon, one prestaju biti vjerski zakon islama i postaju politička volja te države.’ Stoga autor zastupa institucionalnu odvojenost između religije i države, dok u isto vrijeme priznaje i regulira nezaobilaznu vezu izmeđe vjere i politike. On vjeruje da ‘je praktično nemoguće spriječiti religiozne vjernike da djeluju politički u skladu sa njihovim uvjerenjima, i oni imaju pravo da to učine putem demokratskog procesa, isto kao što i nevjernici mogu tražiti da promoviraju svoje filozofske ili ideološke poglede.
U svom drugom poglavlju ‘Rasprava o Državljanstvu u Sjedinjenim Državama’ autor zalazi u historiju i razvoj državljanstva u Americi. On istražuje odnos vjera-država i predlaže američkim muslimanima da uče iz ovog odnosa. ‘Američki muslimani mogu se ugledati na druge vjerske zajedenice – Katolike, Jevreje i Mormone – koji su se integrisali u šire američko društvo. Kad se radi o uspješnoj integraciji Jevreja, na primjer, autor ističe ulogu obrazovanja u ovom procesu. ‘Američki Jevreji mogli su postići ekonomski uspjeh srednje klase najviše kroz obrazovanje. Do druge polovice dvadesetog stoljeća… 80% jevreja koji su završili srednju školu išli su na fakultet, za razliku od 40% kod ostalih. Edukacija je ključni faktor u prihvatanju američkog života.
Ipak, prihvatanje i integracija ‘nikad nije cilj samo po sebi, već znači pružanje ljudske solidarnosti, suočavanje sa našim društvenim i ekonomskim izazovima i na kraju poboljšanju kvaliteta života za sve građane.’ Njegov zaključak o iskustvu američkih vjerskih zajednica ukazuje da muslimani ni na koji način nisu izuzetak, te većina vjerskih manjina dijeli mnoga zajednička iskustva.
Treće poglavlje postavlja neka teška pitanja suradnje među samim muslimanskim zajednicama koje su ponekad neprijateljski raspoložene jedne prema drugima, zbog rasisma, šovnizma ili vjerske netrpeljivosti. Istražujući razlike između afro-američkih, imigrantskih i konvertitskih zajednica, autor podcrtava značaj prepoznavanja problema rasisma i šovinizma unutar samih muslimanskih zajednica. Potvrđujući da islam osuđuje rasistički, kao i etnički i spolni šovinizam autor takođe smatra da su muslimani bili – i dalje jesu – uključeni u rasističko i šovinističko ponašanje. Prema njegovom mišljenju, prvi korak ka prevazilaženju takvog ponašanja jeste da se prizna njegovo postojanje.
Kad se radi o vjerskom ekskluzivizmu, autor postavlja jednostavno ali teško pitanje: ‘Ko je musliman?’ Predlaže da muslimani trebaju prihvatati druge na način kako drugi sebe vide, a ne da sude određenoj muslimanskoj skupini standardima druge grupe.
U četvrtom poglavlju, ‘Legalne dimenzije religijskog samoodređenja’ autor, na osnovu svog bogatog iskustva na polju prava, predlaže specifičnu strategiju kako bi se islamsko porodično pravo primjenjivalo u zajednicama prema općeprihvaćenom razumijevanju šerijata, kao što se to stoljećima činilo. On primjećuje da nema ničeg novog ili neobičnog u ovom pristupu, jer se to konstantno dešava u svim zajednicama na svim nivoima. Autor ističe da su ‘bračni ugovori, razvodne parnice i razmirice oko imovine i brige o djeci se oduvijek dogovarale i posredovale unutar porodica i zajednica.’ Međutim, ova strategija zasnovana na zajednici zahtjeva dva uvjeta. Prvo, mora se poštivati temeljna prava svih strana, te da bude u popunosti i iskreno dobrovoljna. Drugi važan uvjet za ovu strategiju je da materijalne norme na kojima se vrši posredovanje i arbitraža, moraju biti legitmizirane i opravdane unutarnjim islamskim diskurzom. On ovdje posebno upozorava na diskriminaciju prema ženama i opći patriarhalni okvir koji podržava tradicionalna tumačenja šerijata, koji moraju biti eliminirani na osnovu valjanih islamskih argumenata. U protivnom, gornji sistem ne može biti legitiman.
U svom zadnjem poglavlju autor predlaže da muslimani propituju pretpostavke o samima sebi, te da objasne svoje argumente prije nego budu uhvaćeni nespremni pitanjima svoje djece. Tipično, muslimani uzimaju za gotovo ‘opće prihvaćene’ pozicije koje godinama drže, ne razmišljajući o njima, npr. pitanje uloge i položaja žena u islamu. Zbog toga što je islamska vjerska doktrina historijki kontekstualna i proizod je ljudskog tumačenja, ona mora postati predmetom ponovnog tumačenja tradicionalnih izvora islamske vjere, Kur’ana i Sunneta. Dok su ovo sveti izvori Islama prema muslimanskom vjerovanju, značenje i primjena ovih izvora za svakodnevni život su uvjek proizvodi ljudskog tumačenja i djelovanja u specifičnom historijskom kontekstu.
Ova knjiga, riječima samog autora, nije da se brani islam i američki muslimani od negativnih stereotipa ili napada da muslimani nisu dovoljno Amerikanci. Knjiga govori o očuvanju islamskog identiteta unutar – a ne na uštrb – američkog državljanstva. Koji god vjerski identitet američki muslimani nastojali da očuvaju, taj identitet be trebao biti vrijedan očuvanja prema očekivanjima samih muslimana. Knjiga je koristan priručnik, ne samo za američke muslimane i njihovo vjersko i etničko vođstvo, već i za sve one koji općenito nastoje redefinirati mjesto islama i muslimana u kontekstu zapadnih društava.
