28. February 2017.

Strategija i plan rada i aktivnosti Imama, članova Džematskog odbora i svih kompetentnih i zainteresiranih članova i aktivista Islamske zajednice (džemat) u bošnjačkoj dijaspori

220

Piše: Mr. Abdulah ef. Polovina

PRVI DIO

Predmet: Strategija i plan rada i aktivnosti Imama, članova Džematskog odbora i svih kompetentnih i zainteresiranih članova i aktivista Islamske zajednice (džemat) u bošnjačkoj dijaspori

U Kur`anu piše:“Allah poziva u Kuću mira i ukazuje na pravi put onome kome On hoće. One koji čine dobra djela čeka nagrada, i više od toga! Lica njihova neće tama i sjeta prekrivati; oni će stanovnici Dženneta biti, u njemu će vječno boraviti. A one koji čine nevaljala djela čeka kazna srazmjerna onom što su počinili; njih će potištenost prekrivati, niko ih od Allaha neće zaštititi, lica će im biti tamna kao da su se na njih spustili dijelovi mrkle noći; stanovnici vatre će oni biti, i u njoj će vječno boraviti!” (Junus: 25,26 i 27)

U Kur`anu piše:“Elif Lam Mim. Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: “Mi vjerujemo!” i da u iskušenje neće biti dovedeni? A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu“. (Ankebut, 1-3)

Muhammed alejhisselam je rekao:“Ko radi sa ljudima i pri tome im ne čini nasilje, ko im prenosi nešto i pri tome ne laže, ko obeća nešto i obećanje ne iznevjeri, on je osoba izrazite čestitosti i krajnjeg poštenja. Njega treba prihvatiti kao rodjenog brata, a nikako ga odbaciti. Odbacivanje takvog je zabranjeno.” (Hatib el-Bagdadi)

Poštovana braćo i sestre Bosnjaci, cijenjeni prijatelji i podržavaoci džemata i džematskog organizovanja, rada i djelovanja, Esselamu Alejkum!

Po svojoj prirodi čovjek je društveno biće ili, bolje rečeno, Stvoritelj ga je stvorio u takvoj prirodi da se oslanja i veže za drugog čovjeka. On ne može živjeti sam, to nije u skladu sa njegovim bićem. Najveća kazna za čovjeka je da bude izolovan i odvojen od drugih ljudi. Najnormalnije je da čovjek živi u porodici, u rodu, u narodu, u državi i društvenoj zajednici, a kad govorimo o muslimanima-u džematu kao široj (ili užoj) zajednici. U takvoj zajednici svi su ovisni o drugima, siromašni o bogatima a i bogati o onim drugima; oni koji proizvode svoje proizvode prodaju drugima…Svi se vežu za sve. Uzvišeni Allah Dzelle Sanuhu od nas traži da se držimo Njegove upute svi zajedno i da se ne cijepamo; On kaže u 103.ajetu sure Alu Imran: Wa`tesimu bi hablillahi džemi`an we la teferreku, što u prevodu znači: “Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!“ Prenosi se od Omera da je Božiji poslanik Alejhisselam rekao:“Čvrsto se držite džemata, a čuvajte se razilaženja. Šejtan je sa pojedincom, a od dvojice je dalje. Ko želi Džennet neka se drži džemata. A onaj koga raduje njegovo dobro djelo, a žalosti njegovo lose djelo, pa on je mu`min.“

Koliko islam insistira na džematu, jedinstvu, zajedništvu, povjerenju, uvažavanju, slozi, dogovaranju, saradnji, solidarnosti, prijateljstvu, upoznavanju i približavanju među muslimanima govori činjenica da se neki obredi kao Džuma, Dženaza i Bajram Namaz ne mogu obaviti pojedinačno već samo zajednički u džematu. Kroz džemat se prožimaju i prepliću sve vrste međuljudskih veza, procesa i odnosa: i vjerske i političke i društvene i pravne i ekonomske i kulturne. U džematu svaki musliman ima pravo na svoju intimnu sreću i ljubav, a njegova tuga i žalost se kroz muhabet i solidarnost dijeli na sve članove džemata.

Džemat štiti čovjekov intimni i privatni život, ali mu, s druge strane omogućava potrebni društveni život. Tamo gdje je razoren džemat muslimani su uglavnom devastirani, razoreni i asimilirani. Cilj džemata je da se formiraju moralni pojedinci i pravedna zajednica. Na taj način se zaštićuje vjera, život, cast, potomstvo, imovina, pravo na rad i obrazovanje svakog čovjeka. Islam isključuje i onemogućava samovolju, strasti, slijepe lične interese (na štetu drugih), mržnju i nered. Kaže Šatibi da je džemat zajednica svih muslimana; učenjaka i drugih koji slijede put islama. Da bi džemat bio upotpunjen na širem planu, muslimani moraju izabrati vođu-Imama koga će podržati u hajru i dobročinstvu. Božiji poslanik Alejhisselam upozorava na opasnost od rušenja džemata kao i odvajanja od njega. U jednom hadisu on kaže: “Ko se bude odvojio od džemata koliko je pedalj, taj je već skinuo omču Islama sa svog vrata.“

Braćo i sestre, odnosi među članovima džemata temelje se na iskrenoj vjeri i međusobnom dobročinstvu. Svaki član džemata treba raditi za opštu dobrobit svih članova i to u svim aspektima života: vjeri, radu, ekonomiji, čistoći, zdravlju, napretku, obrazovanju itd. Sve ovo odnosi se kako na pretpostavljene tako i na potčinjene; Muhammed Alejhisselam je rekao: “Vladar naroda je njihov sluga.“ Iz ovoga se jasno vidi da vođa mora biti u službi svim ljudima, a članovi džemata imaju istu obavezu, a i jedni i drugi za to će imati nagradu kod Stvoritelja. U hadisu se kaže: “Ljudi su Allahovi štićenici; najbliži Allahu su oni koji su najkorisniji Njegovim štićenicima.“ Muslimani, članovi džemata, trebaju se međusobno uvažavati i poštovati. Poslanik Alejhisselam je rekao:“Musliman je muslimanu brat; ne nanosi mu nepravdu, ne uskraćuje mu njegova prava i ne ponižava ga. Čovjeku je dovoljno zla da ponizi svoga brata muslimana.“

Braćo i sestre, musliman ne smije biti prepreka u činjenju dobra i doprinosu za napredak džemata. U tom smislu Božiji poslanik Alejhisselam kaže:“Ako nisi kadar činiti dobra djela, onda makar ne nanosi ljudima zlo jer se to ubraja u sadaku kojom ćeš se iskupiti.“ „Ko se ne interesuje za stanje muslimana ne pripada njima.“ U džematu treba njegovati fine odnose zasnovane na islamskom moralu i izbjegavati sve lose osobine koje narušavaju snagu džemata. Poslanik Alejhisselam kaže: “U Džennet neće ući varalica, niti onaj ko se oholi, niti izdajica, kao ni onaj koji lose postupa sa onima koji su mu podređeni.“ „Uzvišeni Allah mi je objavio da budete ponizni i da se niko ni nad kom ne uznosi.“ „Najgori su ljudi oni koji tuđe riječi prenose i oni koji zavađaju one koji se vole.“ Govoreći o vremenu u kome će se ummet podijeliti na sedamdeset i nekoliko grupa, Poslanik Alejhisselam kaže da će u Džennet ući samo jedna skupina a ona je džemat.

U hadisu koji se prenosi od Huzejfe ibn Jemana se kaže: “Ljudi su pitali poslanika o dobru a ja sam ga pitao o zlu,bojeći se da me ne zadesi pa sam rekao: „O Božiji poslaniče, mi smo bili u džahilijjetu i zlu, a Allah nam je podario ovo dobro, pa da li će nakon ovog dobra biti zla?“
-„Da“ -rekao je. -„A dali će nakon toga zla opet biti dobra?“ -upitao sam.
-„Da, u njemu će biti mraka“-odgovorio je. -„A šta je taj mrak?“-ponovo sam upitao.
-„To su ljudi koji će upućivati onome čemu ja nisam upućivao i znaćeš ih i suprostavljaćeš im se“-rekao je.
-„Da li nakon toga dobra ima zla?“-upitao sam.
-„Da, ljudi koji će pozivati na vratima džehenema, pa ko im se odazove, baciće ga u njega.
-„O poslaniče, opiši nam ih!“-rekao sam mu.
-„Oni su naše kože i govore našim jezicima“-odgovorio je.
-„Pa šta mi savjetuješ ako me to zadesi?“-upitao sam.
-„Drži se džemata muslimana i njihovog imama“-kazao je.
-„A ako ne budu imali džemata i imama?“-rekoh.
-„Onda se odvoji od svih tih stranaka pa makar se sklonio i pod korijenje drveta, sve dok ne dođe smrt,a ti si u tom halu“-kazao je Poslanik.

Bolje je slijediti i lošeg halifu (vladara) od stanja da džemat nikako nema vladara. Ibn Abbas prenosi od poslanika hadis u kome se kaže: “Ko vidi kod svog halife stvar koju mrzi, neka bude strpljiv jer, zaista, ko se odvoji od džemata za pedalj i umre, umro je džahilijetskom smrću.“

Abdullah Ibn Mes`ud prenosi da je Poslanik Alejhisselam rekao: “O ljudi, držite se strogo pokornosti i džemata (jedinstva, zajedništva), jer je to Allahovo uže koje je On naredio da ga se držimo. Doista, ono što vam se ne svidja u pokornosti i u džematu, to je mnogo bolje nego ono sšto vi volite u razjedinjavanju”.

Glavni i osnovni faktor u čuvanju džemata jeste džamija ili mesdžid, te i ili islamski centar. Sami naziv džamija dolazi od glagola `džemea` što znači okupiti, sakupiti. Kad je poslanik Alejhisselam došao u Medinu, prvo gradi džamiju sa sofom koja postaje glavna veza u muslimanskoj zajednici, njeno središte kako vjerskog tako i društvenog, obrazovnog, političkog, diplomatskog, odgojnog i sveukupnog života, iz koje muslimano kreću u prostor i vrijeme, u bračni, porodični, komšijski, odbranbeni i diplomski život i opet se, nakon svega vraćaju u džamiju, kuću dobra.

Tako je džamija središte, sjedište, sabiralište, utočište, počivalište džemata kao i njegov čuvar i garant njegovog opstanka, kao što je Kaba simbol i univerzalna centrala ummeta Islama, za koju se preko mihraba vezane sve džamije i svi džemati svijeta.Kako je veličanstveno i veliko!

U džamiji, kao živom središtu muslimana uspostavljaju se i ostvaruju osnovni oblici društvenosti koje je utemeljio Islam: upoznavanje koje počinje selamom, približavanje, prilagodžavanje, udruživanje; približavanje umjesto odbijanja, udruživanje umijesto razdvajanja, razgovaranje umjesto svađe, pomaganje umjesto odmaganja…

Muhammed Alejhisselam je rekao: „Allahu najdraža mjesta na Zemlji su džamije.“

Kaže Allah Dželle Šanuhu u Kur`anu: „Allahove džamije grade i održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji namaz obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje; oni su, nadati se je, na pravom putu.“ (Et-Tevbe, 18)

Zašto je važno da u našim džematima u dijaspori postoji mesdzid, pa i džamija i/ili islamski centar? Džamija jeste mogućnost da se obavi namaz u džematu, da djeca idu u mekteb ali džamijom se dobija stožer, jedna vertikala između zemlje i neba oko koje će se vrtiti sav bereket, nešto čega prije džamije nije bilo u toj mjeri. A bereket je za imetak, za djecu, za naša djela isto što je duša za tijelo. Sve to je mrtvo bez bereketa. A bereket Allah daje a mi činimo dovu i zaslužujemo bereket. Sa džamijom u džematu grad taj će dobiti bereket. Čemu potreba da imamo džamije, mesdzide, džemat, safove? To Allahu ne treba on je el-Munezzeh, Uzdignut. Sve to je milost, prije svega za nas same a potom i za sve ostale. Jer musliman je milost. Za svog brata, za svog komšiju bio on musliman ili nemusliman, za biljku, za životinju, za sve što je oko nas.

A to zato što šerr i musliman ne mogu zajedno. Jer gdje se useli šerr iseli se musliman. Mi u džamije idemo da se natopimo dobrotom i humanošću i da se te naše osobine proliju na sve što nas okružuje i samo tako ćemo dokazati i potvrditi našu vjeru.

Braco i sestre Bosnjaci, dajmo priliku dzematu i posebno dzamiji da nas zblizi i ojaca i druzeci se u njoj, ako Bog da, postignemo medjusobnuljubav, postovanje i jedinstvo, te, ono najvaznije, Allahovo Dzelle Sanuhu zadovoljstvo i na ovom i na onom svijetu. Zasto? Zato, draga braco i sestre, sto je džamija najvažanija institucija u džematu (zajednici), ona je mjesto ibadeta, mjesto u kojem našu djecu i sebe podučavamo islamskim vrijednostima, mjesto međusobnog savjetovanja, mjesto gdje mirimo zavađene muslimane, mjesto gdje rješavamo socijalne i druge društvene probleme, ona je naš orjentir u vremenu i prostoru.

Džamija je naš korektor i ona nam daje snagu da kroz džemat u punom njegovom smislu budemo još bolji muslimani i korisni članovi uže i sire zajednice, te samim time korisni građani države u kojoj zivimo. Džamija je centar našeg života i nur koji nam svijetli dunjalučke staze. Takodje, kroz dzamiju cuvajmo namaz, jer namaz čovjeka štiti od ružna govora, uči ga da bude pravedan, da ne mrzi, da voli svoga brata i komšiju. Uči ga da bude dobar vjernik. Dalje, braco i sestre, umjetnost predvođenja može se definirati na više načina. Evo par definicija koje važe za gotovo sva vremena: Lider, imam, vladar, vođa je lice koje ima sposobnost da privoli ljude da rade ono što inače ne vole ili ne žele raditi. Ili: Rukovođenje je moć i volja da se i ljudi i žene privole na zajednički rad ka zajedničkom cilju.

Lider je vizionar koji pokreće druge. Ova definicija vođstva ima dvije ključne dimenzije:

a) dolaženje do vizije budućnosti

b) inspirisanje drugih da viziju pretvore u realnost.

Kada lider ima viziju, kada je vizionar, on ima predstavu o tome šta njegova zajednica treba da čini u budućnosti i šta je nužno poduzimati da se to ostvari. Primjer Muhammeda a.s. u mekanskom periodu zorno pokazuje da je bio vizionar prvoga reda. Znao je šta želi i inspirirao je svoje sljedbenike da njegovu viziju pretvore u realnost i potpun uspjeh prelaskom u Medinu radi formiranja islamske države. Svi veliki lideri, poslanici, državnici, imami bili su okrenuti budućnosti, pri tome, znajući kako druge motivirati i uključiti, tj. ugraditi u svoje projekte. Poput potočića što bujaju, pretverajući se u tihe i snažne rijeke, vizije vođa, poslije svega,određuju tokove historije. Uspješni su, jer umiju otvoriti srca svojih sljedbenika prije nego se i obrate njihovim umovima. A sama vizija i intelektualna strategija nisu dovoljne da motiviraju i pokrenu ljude. Pravi rezultati dolaze onda kada ljudi počinju prihvatati viziju, a to se događa onda kada počinju vjerovati da je vizija vođe i njihova vizija. Tek tada oni prihvataju odgovornost za postizanje zadatog. Tu leži druga ključna dimenzija vođenja – inspiriranje i pokretanje ljudi da pruže sve od sebe individualno i kolektivno. Kada sljedbenici počnu vjerovati da svoje ciljeve mogu postići kroz ciljeve svoje zajednice i da im ona daje nadu u “potpuni uspjeh”, tek onda će oni dati sve od sebe da zajednica uspije i tek tada možemo navoditi ajet o pokoravanju: O vjernici! Pokoravajte se Allahu! I pokoravajte se Poslaniku i onima koji Vas vode i predstavljaju! (En-Nisa, 59)

Dakle, Imam je prvi stub svakog džemata i on je zadužen za vjerski život naših ljudi ovdje u dijaspori. Drugi stub naših dzemata u dijaspori su aktivisti, odnosno predsjednici džemata i clanovi dzematskog odbora. Zato moramo biti zahvalni svim aktivistima u džematu. Treba konstantno raditi na poboljšavanju administrativnog poslovanja džemata. Ukoliko čitamo djela rahmetli Alije Izetbegovića, vidimo koliko je vidio dalje u vremenu u kojem je živio. Oni koji se iskreno bave džamatima, oni vide daleko. Mi moramo razumijeti kontekst u kojem živimo. Mi moramo odgajati ljude da razumiju misiju Islamske Zajednice i dzemata u dijaspori. I treći segment jesu naši vakifi. Mi se moramo ponositi našim ljudima koji su izvan BiH iz ljubavi prema svojoj vjeri izgradili infrastrukturu sa kojom se ne bi postidjele veće države. Nema ni jednog većeg grada ovdje u SAD, a da nema džemat, svoj objekat i svoga imama. Tako je, elhamdulillah, i ovdje u Portlandu.

Braćo i sestre Bošnjaci, treba koliko je god moguće voditi računa o sredstvima koja se troše kroz džemat. Ako džematlije prepoznaju dobre projekte, oni to i podrže. Ako se napravi neka vrsta simbioze između imama, predsjednika, clanova odbora tj., aktivista i vakifa, onda će džematlije dati sve od sebe i biće uz svoju Islamsku Zajednicu, pomagat će rad i djelovanje džemata.

Braćo i sestre Bošnjaci, mi, elhamdulillah, kroz džemat i džamiju u džematu imamo mogućnost danas i nadalje, ako Bog da, nešto uraditi za sebe. Svaki od vas kada dođe u džamiju i dadne prilog, on/ona ta sredstva daje za sebe. Živimo u dijaspori u zemljama gdje nas mnogi na razlicite načine nagovoraju da ulažemo u različite biznise i fondove. Za to nam obećavaju različite ugodnosti i beneficije. Za ulaganje u džemat i njegove projekte, Allah Dželle Šanuhu nam obećava veliku nagradu za hajr kojeg učinimo. Braćo i sestre Bošnjaci, Imam u jednom džematu ima osnovni zadatak, a to je da vas nauči da vjerujete u Allaha Dželle Šanuhu. To je bila i misija Muhammeda, Alejhisselam, koji je nastojao ljude uvjeriti, da se oslobode lažnih vjera i vrijednosti. Svjedočenjem vjere u Allaha Dzelle Sanuhu mi postajemo slobodni. Ne može čovjek biti slobodan ako robuje nečem ili nekom drugom. Nakon toga mi razvijamo ljubav prema našoj vjeri i nastojimo sačuvati svoju porodicu. Mi kroz odgoj kojeg razivijamo u mektebu pomažemo roditeljima. Vi koji živite ovdje, znate da je to težak život. Svaki roditelj koji dovodi djecu u mekteb, zaslužuje veliko poštovanje. Trokut imam, dijete i roditelj je važan za funkcioniranje Islamske zajednice. Čuvanje hijerarhije među nama je veoma važna. To je linija Imam, Predsjednik dzematskog odbora, clanovi dzematskog odbora i dzematlije, te obratno i dalje preko Glavnog Imama ICNAB i Ureda za bosnjacku dijasporu do naseg Reis Ul Uleme. Trebamo moliti Allaha Dzelle Sanuhu da nam pomogne da razumijemo i postujemo tu hijerarhiju. Amin!

Braćo i sestre Bošnjaci, mi moramo imati ideal kojeg su imali muslimani u Medini. U Medini je bilo različitih naroda. U savremenom ambijentu u kojem mi živimo je slično kao u Medini. U Americi i opcenito na Zapadu pitanje islama je veoma interesantno i još uvijek to pitanje je otvoreno. Mi moramo dati svoj doprinos, čuvati svoje dostajanstvo i otvoriti se onoliko prema drugima koliko je potrebno. Mi treba da gradimo i da imamo novu mladu generaciju ovdje u dzematu. Zasto? Zato sto ta generacija ima ovdašnje iskustvo i mi im moramo pomoći da sačuvaju vjeru i našu tradiciju. To sve nije lahko razvijati, a mi nismo univerzalci, a moramo nekada biti i to. Danas nailazimo i susrecemo se sa različitim pitanjima, kako ja kao Imam, tako i vi kao dzematlije. Zajedno se moramo truditi da pomognemo jedni drugima, jer naš interes je da sačuvamo svoju vjeru. Zato moramo slijediti kur’anska trajna načela i praksu Alejhisselama. Moram voditi računa o namazu, jer bez namaza nema vjere. Mi moramo upozoravati jedni druge šta je dobro, a šta je loše. Allah Dzelle Sanuhu kaže: ‘Spašen je vjernik koji nema bezveznog govora’. O našim prvacima je potrebno govoriti pozitivno i pokazati prema njima poštovanje. Dok mi ne budemo znali uvažiti i uvazavati jedni druge, teško će nas drugi uvažiti i uvazavati.

Braćo i sestre Bosnjaci, cijenjeni prijatelji džemata i džematskog organiziranja, rada i djelovanja, ja znam da vi imate odredjena očekivanja i nadanja od vaseg Imama. Vjerujem da ste vi do sada jedni drugima izrekli ta svoja očekivanja i svoje želje, sta bi trebao da radi, šta će biti prihvatljivo i dobro a šta i kako ne bi smio raditi. Naravno, dobro je iskazati svoja očekivanja, iznijeti ono što bi voljeli i što mislite da bi bilo potrebno i važno. Sve je to legitimno, a dobre analize i argumentirane rasprave u tom pogledu mogu biti itekako korisne. Imam je tu i zeli da cuje sve to. To na neki nacin govori o vaznosti Imama, o tome da ga se smatra osobom ili institucijom koja može pomoći, utjecati na bitne tokove, može donijeti promjene. Međutim, uz duzno postovanje, ja, kao Imam, zelim da vam naglasim jedan aspekt ili pristup koji je u sklopu vasih ocekivanja i nadanja.

Naime, kada izreknete vasa očekivanja Imamu, i kazete miu šta i kako treba da radi, bilo bi vrlo korektno, mnogo uvjerljivije, a usto bi ojačalo kredibilitet vasim vlastitim riječima i prijedlozima, ako biste, barem na početku, prvo kazali šta vi mozete ponuditi i dati dzematu i vasem Imamu. Bilo to kao vlastiti doprinos, mogući potencijal ili raspoloživi resurs koji u vama „čuči“ i „tinja’. Bez sumnje, tada bi i vaše traženje ili lista očekivanja od Imama, pa i dzematskog odbora, imali punu snagu i ozbiljnost.

Na primjer, ako mislite da u određenom području djelatnosti Islamske zajednice i dzemata neke stvari treba promijeniti ili dalje unapređivati, uz prepoznavanje problema i nuđenje rješenja divno bi bilo kada bi se još dodalo: poštovani efendija i clanovi dzematskog odbora, stavljam vam se na raspolaganje da narednu godinu, dvije, ovisno koliko treba, uvakufim svoje vrijeme i znanje te se posvetim tom i tom zadatku, usto nudim svoje znanje, stručnost i iskustvo i preuzimam punu odgovornost za implementaciju i rezultat. Ili kazati: možete, efendija, na mene računati kad god se odlučite da se vode aktivnosti na tom i tom polju, priključujem se i bit ću dio dzematskog tima (Imam i odbor), jer osjećam da sam stručan (strucna) i da na tom i tom polju mogu pomoći. Smatram da sve svoje prijedloge i ideje treba prvo vlastitim primjerom posvjedočiti ili biti na čelu njihove primjene. To je od posebne važnosti, posebno ako se ima na umu da kod nas Bosnjaka, uglavnom, svi znaju šta bi i kako trebalo i ko je dužan da to uradi, i na kraju, po nekom nepisanom pravilu to bi uvijek trebao uraditi neko drugi. Kao da su neki među nama pretplaćeni isključivo da „pametuju“ i da ugodno žive i svoj status priskrbljuju od toga, a svi drugi da slušaju i to sprovode. Čak ne bi bio problem ni to „pametovanje“ da je ono konzistentno i da rješenja koja se nude uključuju njihove autore. Nije rijetkost postojanja dvostrukih standarda i rezervisanja za sebe specijalnog statusa unutar i izvan Islamske zajednice. Moramo svojim konkretnim i korektnim diskusijama i radom zasluziti hajirli status u dzematu, jerpoložaj i funkcija ne čini čovjeka ni velikim ni važnim, već da svojim predanim radom i poštenim odnosom prema ljudima čovjek svoj položaj i funkciju čini velikim i važnim.

Pozivam vas da se trudite i pokazujete visoki stupanj vjernosti načelima naše vjere i morala, kao i visoki stupanj odgovornosti, hrabrosti i lojalnosti našoj Islamskoj Zajednici ovdje u bošnjačkoj dijaspori. Sa takvim odnosom i trudom naše pravo na život, vjeru, slobodu, imetak i čast neće biti izgubljeno. Želim da znate, draga braćo i sestre Bošnjaci, da jedan Imam u džematu, polazim prvo od sebe, da sve što radi, radi da Allah Dželle Šanuhu bude zadovoljan te da kod vas probudi ponos i postigne vaše povjerenje istinskog borca za vjeru, za vaša prava, potrebe, slobodu i čast. Braćo i sestre Bošnjaci, pozivam vas da se pouzdate u Allaha Dželle Šanuhu i u same sebe, da jačate i čuvate jedinstvo naših džemata ovdje, da pomažete jedni drugima u dobru, da utječete da naše džemate vode oni koji su iskreni, odgovorni i dostojni vodjenja jedne časne organizacije kao što je Islamska Zajednica i džemat. Muhammed Alejhisselam je rekao: ”Ko od vas vidi da se radi ono što vjera zabranjuje, neka to spriječi rukom, ne mogne li, onda riječju, a ako ne može ni to, onda neka to zlo srcem mrzi, ali taj je iman slab.”

Braćo i sestre Bošnjaci, želim da vam naglasim da ja i svaki moj kolega imam kojeg poznajem ovu časnu imamsku dužnost ovdje shvatam(o) poprilično svjesno u smislu težine emaneta. Želim vam svima istaći da Imam se trudi, uz Allahovu Pomoći Milost, da predano radi kao imam koliko god umije i zna na organizaciji i vođenju Islamske zajednice i džemata širom naše bošnjačke dijaspore. U tom smislu, uz veliki trud Imama biti će moguće da donese i poneku pogrešnu odluku. Zbog toga želim da podcrtam da svjestan svojih slabosti i neiskustva, a možda još više u očima nekih od vas, dužnost imama ovdje se obavlja pod jakim osjećajem odgovornosti da se ne napravi greška na račun časti i ugleda vjere, vas naših dzematlija i našeg bošnjacčkog naroda ovdje daleko od naše domovine Bosne i Hercegovine. Očekujem(o) vašu pomoć, razumijevanje, podršku, te moralnu i materijalnu zaštitu da Imam svoj posao i misiju može raditi koliko je moguće u pozitivnoj i hajirli atmosferi. Hazreti Ebu-Bekr Radijallahu Anhu je običavao reći:”Potpomažite me dok sam na pravom putu, ne budem li ja na pravom putu niste me dužni pomagati”. Hvala vam i neka vas Dragi Allah Dželle Šanuhu blagoslovi i pomogne u radu na Njegovom Putu. Amin!

Stoga, braco i sestre Bosnjaci, potrebno je da radimo na slijedecim aktivnostima i zadacima za dobro nas i naseg dzemata i islamske zajednice ovdje:

1.Shvatiti delikatnost i važnost najčasnije imamske i dzematske misije, s nijjetom da sve što se radi bude s ljubavlju i radi stjecanja Allahovog Dželle Šanuhu zadovoljstva, te da kušnje i fizički napor budu protkani dusevnim zadovoljstvom.

2.Džamija je nukleus džemata, ali ona živa, sa džematlijama, a ne mrtva, bez njih. U njoj treba graditi čovjeka-vjernika, koji će, bez obzira na profesiju, raditi za islam i dobrobit svih. Nipošto ne smije biti samo ramazanska, bajramska i džumanska. Nužno je raditi na oživljavanju svakodnevnog džamijskog džemata i kreirati takmičarsku atmosferu među džematlijama u pogledu sto cesceg dolaska u dzamiju.

3.Nastojati i truditi se koliko god je moguce i obavezno obavljati svih pet namaza u džamiji. Allah Dželle Sanuhu propisao je pet dnevnih namaza i niko nema pravo da to mijenja!

4.Raditi na navikavanju Bosnjaka i Bosnjakinja da familijarno idu u džamiju na namaze.. „Opomeni svoju bližnju porodicu.“ (Kur’an)

5. Mihrab i minber su osnova i korijeni iz kojih se granaju i šire djelovanja imama i džematlija,da bi se doprlo do mnogih koji rijetko, ili nikako ne dolaze u džamiju. Pozvati na namaz treba one koji su izvan džamije, a one koji su već u njoj da budu ustrajni. U predajama se navodi da je Hasan el-Benna posjetio hiljade mjesta, džamija i kahvana, pozivajući muslimane u islam, zar i mi ne možemo posjetiti jedni druge kao dzematlije? Sve se može kad se hoće.

6. Osloboditi se kompleksa,pa namaze normalno klanjati na svakom mjestu: avionu, aerodromu, bolnici, školi i svakom radnom mjestu. Raditi na oživljavanju islamskog bontona i zaboravljenih sunneta, poput jedenja desnom rukom, ulaženja desnom, a izlaženja iz kuće lijevom nogom itd.

7. Sačiniti listu svih domaćinstava (familija) i članova džemata, sa posebnim kartonom za svaku porodicu i sve njihove članove,bez obzira na starosnu dob, kao što ljekar ima karton za svakog pacijenta. Prema odredjenim informacijama rada i djelovanja Jehovinih svjedoka njih je oko 17 miliona u svijetu i svi su registrovani u kompjuteru sa svim neophodnim podacima. Sa protokom vremena, u karton/kompjuter unositi najinteresantnije podatke o svakom članu džemata.

8. Sačiniti listu djece mektebskog uzrastai učiniti sve da sva pohađaju mektebsku nastavu u dzamiji.

9. Imati Knjigu rođenih, vjenčanih i umrlihu džematu.

10. Recipročno moraju ići teorija i praksa kod imama, clanova odbora, dzemata i onih koji se redovno krecu u i oko dzamije i Islamske Zajednice.Od apstraktnog znanja nema nikakve fajde. Dapače, bez prakse, to znanje može biti protiv nas na Sudnjem danu. Jedna slika je bolja od hiljadu riječi, a jedno dobro djelo od desetina vazova. Mnogi profesori religije na istaknutim americkim univerzitetima, iako nemuslimani, mogu održati izvanredno predavanje o islamu. Poslanik je bio živi Kur’an i najljepši primjer za sve narode i vremena. On je živio islam, a hutbe su mu bile kratke i slušane. Lijepo se sjetiti riječi plemenitog Hasana el-Basrija, koji je rekao da je islam u knjigama a muslimani u kaburima. Potrudimo se da naša djela budu otvorene knjige islama, sa kojih će se drugi napajati i pravilno usmjeravati, a ne plašiti i bježati. Neko sa Zapada, nakon što se vratio u okrilje časnog islama, zahvaljivao se Allahu Dželle Sanuhu što je otkrio svjetlo islama u Kur’anu, jer ga nikada ne bi našao u mraku muslimana.

Pa, potrudimo se da život osvijetlimo svjetlom svojih islamskih djela i riječima kojima će biti Uzvišeni Allah zadovoljan. Tražimo međusobno zadovoljstvo u permanentnom zadovoljstvu Allaha Dželle Sanuhu. Ne podilazimo jedni drugima radi dunjalučkih efemernih interesa i, najdobronamjernije i bez uvrede rečeno, oživljavajmo već dobrano zamrli islam u životu muslimana. Dok se mi bakćemo i gubimo energiju na trivijalne stvari i pitanja, odoše ljudi stotinama godina ispred nas i vide nas kao dekadentne, necivilizirane, teroriste, fundamentaliste, panislamiste, fanatike, militante, i šta još ne!

A mi se ljutimo i pokušavamo dokazati da nije tako. Naravno da su mnoge optužbe iskonstruisane, tendenciozne i zlonamjerne, ali dobro se prisjetiti riječi eminentnog reformatora i rektora čuvenog El-Azhara, Muhameda Abduhua, izrečene nakon posjete Evropi: „Vidio sam islam bez muslimana, a ovdje vidim muslimane, ali bez islama.“ Bez uvrede, prvo sebi kazem, pa onda drugima: „Vratimo se mi islamu, prije nego što ga mognemo ponuditi Amerikancima i drugima.“ No, mudrost Allahova je da ga oni prihvataju i bez nas. I svi oni koji prime islam (vrate se u njegovo okrilje, jer su rođeni u njemu), klanjaju svih pet vakata namaza. A mnogi bi htjeli da su muslimani a da ne klanjaju, ne idu u džemat, da piju haram pića itd?!

Ima li išta ljepše od ubijeđenog muslimana koji ljubomorno čuva Kelimei-Šehadet, bez obzira na okolnosti i zivotna iskušenja. Sve nedaće su pred njim kao žabokrečina pred okeanskim brodom, a on stamen poput stijena kojima ništa ne mogu ni orkanski vjetrovi, jer on je sa Istinom koja ne dozvoljava poniženje i posrtanje. Potčinjen mu je cijeli kosmos, i veći je i vredniji od cijelog svemira, pod uslovom da je pokoran Gospodaru mikro i makrokosmosa. Pa zar je to teško? Selma Faruki, supruga francuskog muslimana i čuvenog filozofa Rože Garodija (za kojeg sociolozi kažu da je on za sociologe ono što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za muslimane), je jedne prilike rekla za Zapad: „Ovdašnje ljepote i red izazivaju divljenje i nužno iznjedruju očaravajuće riječi ‘subhanallah’, dok je situacija u islamskom svijetu začuđujuća i neminovno popraćena otužnim uzdahom ‘estagfirullah’!“

11. Jedni drugima, isključivo u ime Allaha, Dželle Sanuhu, bratski, sestrinski i najdobronamjernije ukazivati na nedostatke, mahane, propuste,s ciljem da se bude bolji i uspješniji u radu i radi postizanja boljih rezultata. „Ko je uspješan i ima dobre rezultate, pomoći ga treba da bi bio još uspješniji“, rekao je bivsi reisul-ulema, dr Mustafa-efendija Cerić, na jednom predramazanskom sastanku sa glavnim imamima, održanom u Sarajevu. Uspjeh imama i dzematlije mora biti kao i moj. Želje nam moraju biti iste, bile ličnog ili opšteg karaktera. Zavist i zlobu treba iskorijeniti. Najdraži su mi oni koji mi u ime Uzvišenog Allaha ukažu na moje greške i nedostatke, a uspjeh drugih na Allahovom, Dželle Sanuhu, putu je lijek za moju dušu. Rekao je imam Šafi’a: „Volim dobre ljude, a nisam od njih, mrzim griješnike, a ja sam od njih.“

12. Svaki clan odbora, Islamske Zajednice raditi na permanentnom samodiscipliniranju i ojačavanju imanadružeći se svakodnevno sa Kur’anom, Hadisom, Sirom i drugim obrazovno-odgojnim pomagalima, te prisustvovanju odredjenim programima, sesijama i predavanjima koje organizira Islamska Zajednica u dzamiji ili u nekoj drugoj prilici kada je potrebno iznajmljivanje sala i sl. prostorija.

—

Bibliografija: