Riječ mukabela u arapskom jeziku između ostalog označava sastanak, dijalog, intervju, susret. U bošnjačkoj tradiciji, kroz mukabelu se sastajemo sa Kur’anom, ali i jedni sa drugima. Zajednički, u grupama učimo i slušamo kur’anski tekst, popravljamo greške jedni drugima, i družimo se sa višeslojnim porukama Božije objave. Mukabela je ramazanski adet, a kao takav, karakteristika je balkanskog podneblja. Naše teravije u većini slučajeva ne uče se hatmom, odnosno da se prouči po jedan džuz na teravih namazu, ali se zato uči po jedan ili više džuzeva na dnevnim mukabelama.
Učenje ili tilavet kur’anskih kazivanja je ibadet, vrsta pobožnosti prema Allahu dž.š. Poslanik Muhammed a.s. nas uči da učenje Kur’ana spada u najvrednije ibadete. ‘Najvrijedniji ibadet mog ummeta jeste učenje Kur’ana gledajući u tekst. Takođe, radi sloge i berićeta u kućama vjernika govorio je: Mnogo učite Kur’an u vašim kućama, jer zaista će se u kući u kojoj se Kur’ an ne uči biti malo dobra, a mnogo zla. Čeljad takve kuće bit će u tjeskobi.
U Kur’anu su kazivanja i poruke za većinu životnih situacija u kojima se čovjek može naći, a koje se tiču njegova duhovnog, tjelesnog i emocionalnog prosperiteta. Kur’an govori o početku i svršetku Svijeta, postizanju sreće i napretka na ovom i budućem svijetu, sučeljavanju sa svakodnevnim problemima kao što su zabrinutost, tjeskoba, strah, žalost, te o prijašnjim Poslanicima i njihovim narodima za čitatelja da crpi pouku iz ovih drevnih događaja. Kur’an čitatelja podučava ukazujući mu na išarete u svijetu koji ga okružuje, znakove odnosno ajete Knjige koju čita, i događaje naroda prijašnjih. Svim ovim, Kur’an poziva na razmišljanje, razmatranje, i djelovanje. Poziva da se traga za odgovorima na pitanja egzistencije na ovome svijetu i našeg konačnog odredišta na budućem, što u konačnici podiže nivo vjerovanja kod čovjeka i učvršćuje njegov iman. Bez redovnog i intenzivnog proučavanja Kur’ana ljudsko biće je lišeno gornjih koristi i gubi nit sa svojim Gospodarem.
Prenosi se od Ebu Musaa El-Eš’arija, radijellahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Primjer vjernika koji uči Kur’an je kao primjer cedra: lijepog je mirisa i okusa, a primjer vjernika koji ne uči Kur’an je kao primjer datule: nema mirisa ali je slatkog okusa. Primjer licemjera koji uči Kur’an je kao primjer bosiljka: lijepog je mirisa ali gorkog okusa, a primjer licemjera koji ne uči Kur’an je kao primjer divlje tikvice: nema mirisa, a gorka je okusa.”
Oni koji su udaljeni od Kur’ana a smatraju se muslimanima dijele se u dvije vrste. Prva vrsta su oni koji ne znaju učiti Kur’an i ne nastoje upoznati arapske harfove. Ako ih neko i upozori na obavezu učenja i iščitavanja Kur’ana, njihov izgovor je da ne znaju arapski, pa tako i ne čitaju. Prema islamskom svjetonazoru učenje i sticanje znanja je obaveza svakog muslimana i muslimanke, isto kao što je obaveza da se obavlja namaz ili posti mjesec Ramazan. Veliki dio drugova Muhammed a.s. naučio je Kur’an napamet u poznim godinama svoga života. Prve riječi upućene Poslaniku Muhammedu s.a.v.s. bile su ‘uči’, jer sa učenjem čovjek postaje sposoban za izvršavanje svih vjerskih obreda i obaveza. Bez znanja to nije moguće. S time u vezi, Poslanik a.s. savjetovao je i ohrabrivao svoje ashabe riječima: ‘Onaj ko prouči harf/slovo iz Allahove Knjige pripada mu za to jedno dobro djelo, a to dobro djelo se uvećava za deset puta, ne kažem da je elif lam mim harf, nego je elif harf, lam je harf i mim je harf.’ Onaj ko nema želje da nauči čitati i studirati Kur’an, nužno je da preispita jačinu svoga imana i spremnost svoga srca da dočeka Allaha dž.š. na Sudnjem Danu opravdanjem da nije mogao ili nije imao prilike da nauči Kur’an.
Druga vrsta su oni koji znaju učiti Kur’an, ali to ne praktikuju. Razlog njihova neučenja jeste mišljenje ili umišljenost da se zna dovoljno, te da nema potrebe svakodnevno iščitavati iste ajete i sure. Muslimani redovno na svojim namazima mole Uzvišenog Allaha dž.š. da ih uputi na pravi put – ihdinassiratal-mustekim, i svakodnevno očekuju da će ta uputa doći. Ono što se često ne primjeti jeste da već na na drugoj stranici Kur’ana, odmah poslije sura Fathihe (u kojoj se nalazi dova uputi nas na pravi put), Allah dž.š. kaže: Ovo je Knjiga u koju nema sumnje. Uputa onima koji se Allah boje. Zbog te očekivane upute, Gospodar nas podstiče na čitanje i izučavanje Njegove Knjige: Oni koji Allahovu Knjigu čitaju i molitvu obavljaju i od onoga čime ih Mi opskrbljujemo udjeljuju, i tajno i javno, moguse nadati nagradi koja neće nestati ; da ih On prema onome što su radili nagradi i još im iz obilja Svoga da, jer On mnogo prašta i blagodaran je. Kur’an, 35:29-30.Kako vidimo, isti ajeti uče se svakodnevno, a posebno ajeti sure Fatiha koja se dnevno prouči najmanje dvadeset puta i bez koje namaz nije valjan.
Također, neki su ubjeđeni da im je nedostatak vremena glavni razlog što ne prilaze Kur’anu. Njihove obaveze na poslu, kod kuće sa djecom, pokućstvom, kupovinom, itd., čini se, da im dan toliko ispunjenim da jednostavno ne preostaje ni jedna minuta posvećena Allahu dž.š. A jedna stranica Kur’ana da se pročita dovoljno je između tri do četiri minute.
Nasuprot tome, suvremeni čovjek veliki dio svog slobodnog vremena troši na manje važne ili potrebne stvari, poput već adiktivnog provjeravanja elektronske pošte po nekoliko puta dnevno, ili bezobzirnog i bezciljnog surfanja internet stranicama. I već kad se zakačio na net, redovno se pročitaju novosti, vijesti, zanimljivosti, ‘smješna strana’, itd. Da ne spominjemo ovom prilikom bespotrebne telefonske pozive, slušanje muzike, gledanje televizije tokom dana, i slično.
Sve više zaokupljen materijalnim prosperitetom i uspjehom, današnji svijet učestalo zaboravlja i omalovažava duhovnu stranu svoga bivstovanja. Meditacija, namaz, recitiranje Kur’ana, razmišljanje o svome postojanju i ulozi na ovom svijetu, sve su manje prisutna i značajna u životu običnog čovjeka. Ipak, kako je čovjek stvoren od obje komponente, i materijalne i one duhovne, tako se svaka neuravnoteženost i nedostatak brige za obje strane ljudske ličnosti, prije ili kasnije, pokaže kroz mentalnu, emocionalnu i nervnu neuravnoteženost. Učenjem Kur’ana povećava se duhovna smirenost, nivo koncentracije jača i poboljšava se pamćenje.
Nelogično je da se čovjek brine o zdravlju samo jednog dijela svoga tijela, jedne ruke, noge ili oka, a da drugi dio zaboravlja. Tako isto, neshvatljivo je da čovjek vodi brigu samo o svome tjelesnom zdravlju, zapostavljajući ono duhovno. Da završimo ovu besjedu još jednom potvrdom od strane Allah dž.š. o Kur’anu kao duhovnom lijeku. O ljudi, već vam je stigla pouka od Gospodara vašeg i lijek za vaša srca i upustvo i milost vjernicima.
Za nadati se, da će ovogodišnji Ramazan u našim džematima u dijaspori, biti prilika za što češće druženje sa Kur’anom, da li na individualnom nivou, u privatnosti svojih domova, ili kroz naše tradicionalne mukabele, kolektivno, u skrušenom ambijentu naših džamija i mesdžida.
Hazim ef. Fazlić
Imam u ICC Northbrook
