U srijedu 19. augusta tekuće godine, s prvim zrakama ljetnjeg zalaska sunca, nastupa prvi muharrem i 1442. hidžretska godina.
Historijski gledano, hidžra – preseljenje iz Mekke u Medinu, nije nikakav bijeg ili bježanje muslimana, nego njihov mudar i promišljen taktički potez, kojim su željeli sačuvati i duhovno i moralno ojačati zajednicu, kako bi uspješno nastavili misiju koja im je povjerena, te kako bi udarili temelje novog društva i zajednice muslimana, izgrađene na principu takvaluka ili bogobojaznosti.
Poruke hidžre se oslikavaju u svakom vremenu i prostoru i u svakom historijskom kontekstu, a to je privremeno napustiti lokacije i situacije koje nas slabim čine i u kojima nismo u mogućnosti izvršavati Allahove naredbe, ili u kontekstu riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s.:
“Musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku sigurni ostali muslimani, a muhadžir je onaj koji ostavi ono što je Allah zabranio!”(Buhari).
Vjerovjesnik s.a.v.s. je u pećini Sevr, istinski umirio Ebu Bekra r.a. u najtežem trenutku hidžre, a ujedno i njegovog najvećeg straha za vlastiti život, kojeg danas i mi proživljavamo u jeku pandemije, bodreći ga riječima: „Šta misliš, Ebu Bekre, o dvojici s kojima je Allah treći?!“ (Buhari i Muslim).
Ovako snažan tevekkul- pouzdanje u Allahovu pomoć, ističe i Svemogući Allah: “kad su njih dvojica bili u pećini i kad je on rekao drugu svome: „Ne brini, Allah je s nama!“ (Et-Tevbe, 40)
Ovo neizmjerno povjerenje u Allahovu pomoć i uvjerenje da su Allahove riječi iznad svih drugih riječi, te da Njegove riječi nisu poput ljudskih, manifestira se i u kritičnoj situaciji kada ih sustiže Suraka b. Malik, želeći ih uhvatiti ili ubiti, a Poslanik s.a.v.s. je sasvim mirno učio Kur’an, pa je pao i Suraka i njegov konj i bezuspješno se vratio u Mekku.
Nadamo se, da će nam pouke i poruke Poslanikove s.a.v.s. hidžre biti podsticaj da ovih dana razmišljamo više o ovom presudnom događaju u historiji islama i da ga u jeku ove pandemije, kompariramo sa našom današnjom hidžrom ka Allahu i mogućnosti preispitivanja naše vjere, imana, tevekkula, našom hidžrom ka fizičkoj izoliranosti od drugih, ali duhovnoj i moralnoj bliskosti i povezanosti sa drugima kroz humani suživot, a ne sebični ili bez empatije život pored drugih ljudi.
Istinska i nepokolebljiva vjera i pouzdanje u Allaha, Jednog i Jedinog i žrtvovanje svoga komoditeta za ideju jačanja zajednice, suživota, života jednih sa drugima – zasigurno su pouke i poruke hidžre koje bismo trebali imati na umu i o njima razmišljati.
Dragi imami, predstavnici džemata, poštovane džematlije, Bošnjaci i Bošnjakinje, želim vama i vašim porodicama hairli i berićetnu 1442. hidžretsku godinu, te molim Allaha dž.š. da nas obaspe Svojom milošću, podari nam snagu i jedinstvo u prevazilaženju izazova koji su pred nama, da ojača naš iman i da u dobra djela upiše sve naše napore koje činimo na Njegovom putu. Amin!
Sabahudin ef. Ćeman
Muftija
