Hatib: Dr. Hazim-ef. Fazlić
Jedna od ljudskih želja na ovom svijetu je slava. Za slavu mnogi ljudi će preduzimati nevjerovatne poduhvate. Savremena tehnologija omogućila je naročito mladim ljudima da traže ili postanu preko noći poznate ličnosti. Milioni ljudi vide YouTube snimke pojedinaca koji rade ili kažu nešto kako bi postali slavni. I imaju slavu. U prošlosti ako je neko bio poznat ili ozloglašen bio je zbog nečeg velikog, – kao pisac ili glumac ili kriminalac, zbog nekog talenta ili različitosti ili odvratnosti. Danas je poznat po tome što je poznat, što umanjuje i ponižava rad ljudi koji dobiju slavu zbog vrijednog telanta i teškog rada.
U našoj prirodi je da želimo da naše ime bude poznato i upamćeno. Stalno tragamo za ljubavlju, poštovanjem i uvažavanjem od drugih ljudi. Verujemo da ako naše ime je dobro poznato, drugi će nas voljeti i imati visoko mišljenje o onome što činimo. Ljudi su spremni čak i oduzeti sebi ili drugima život, samo da bi bili upamćeni ili ispunili novinske članke i istorijske knjige.
Odakle dolazi ljubav prema slavi?
Slušamo priče legendarnih pojedinaca prošlosti, kao što su generali i vojni velikani, nacionalni heroji, izvrsni pronalazači, umjetnici, vladari i guverneri. Vidimo kako ljudi pričaju o njima, uče njihove biografije u školama, veličaju i slave. U istoriji ljudske civilizacije, većina ljudi koji su postali poznati, imali su veoma teške živote. Mnogi od njih su umrli zbog svojih ideala. Većina onih koji su imali slavu, naporno su radili i posvećivali čitav svoj život idejama i stavovima u koje su verovali. Oni nisu postali poznati preko noći. Ne slave se za besmislen video objavljen na Facebook-u ili YouTube-u. Oni nisu legendarni jer su otišli na lokalni koledž i pobili ljude, samo da bi njihova imena bila u udarnim vijestima. Nisu si slikavali goli za naslovnu stranu časopisa, samo da bi postali slavni radi slave.
U islamu, naš Resul, Muhammed s.a.w.s. je primjerena i slavna ličnost. Međutim, on nije poznat zato što je njegov osnovni cilj bio da postane slavna osoba. On je iznad svega bio glasnik Boga, a nije imao izbora da li da preuzme svoju misiju. Dvadeset tri godine je trpio veliku opoziciju, odbacivanje, patnju, glad, gubitak svoje djece i drugih članova porodice, boreći se protiv svojih neprijatelja i braneći svoje verovanje i principe.
Religija kojoj je pozivao nije prozvana po njegovom imenu, već je imenovana da opiše potpun odnos između ljudi i Boga. Islam je potpuno predanje Božijoj volji. Istorijska ironija je da su njegovi veliki neprijatelji i kritičari kasnije nazvali islam muhamedanizam, što znači ideologija Muhameda. Postoji puno orijentalnih naučnika koji nazivaju islam Muhammedanizam. U stvarnosti ovo govori o njihovom neznanju o islamu i Kur’anu gdje se kaže:
“Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili?”[1]
U istoriji islama stotine naučnika, pobožnih pojedinaca i pravednih vladara stekli su slavu za svoju najveću posvećenost i predanost Allahovom cilju. Cio život su proveli, dane i noći čitali i pisali knjige islama, vodili vojske i branili svoj narod, molili i ugađali Bogu Svemogućem. Na svoma časnom putu nisu tražili slave i priznanja od drugih. Slava ih je sama pronašla, a nagrada i priznanje od Allaha dž.š. čeka ih na ahiretu.
Današnje generacije žele instant slavu poput mnogih drugih instant stvari, da dođu brzo i ostanu zauvijek. Čak i neki muslimani traže prečicu do dženneta, ili da imaju instant put do njega, tako što će uraditi jednu stvar, bez obzira šta činili prije. To nije ono što nas islam uči, potpuna predanost Dragome Bogu, strpljivost, upornost, postepenost.
Ako u školi pitate djecu šta žele postati, oni bi odgovorili: pjevači, glumci, poznate ličnosti itd. Većina njih želi postati poznati bez napora, posvećenosti ili specifičnog doprinosa društvu. Nažalost, mnogi od njih uništavaju svoje živote i živote drugih u potrazi za slavom. Težeći da vas drugi pamte i imati to kao osnovni cilj u vašem životu, znači očekivati visoko mišljenje o vama, da vas drugi vole, poštuju ili da vas se plaše. U suštini, ovo je pogrešan pristup, jer tražimo mišljenje i priznanje drugih, bez obzira da li je to mišljenje i priznanje validno ili opravdano, bez obzira da li smo stvarno doprinijeli društvu, pa društvo može prepoznati naš doprinos i napor.
U islamu, tražeći zadovoljstvo drugih, a zapostavljati Božije upute, potpuno je pogrešan pristup u nečijem životu. Da bi zadovoljili zahtjeve i želje drugih, kompromitovanje islamskih principa dovelo je do fizičke, duhovne i emocionalne katastrofe pojedinaca i zajednica u muslimanskim sredinama.Poslanik Islama je rekao: „Ko god traži Allahovo zadovoljstvo na uštrb nezadovoljstva ljudi, zadobiće Allahovo zadovoljstvo, a Allah će učiniti da ljudi budu zadovoljni njime. A ko traži da zadovolji ljudi na uštrb Allahovog nezadovoljstva, zadobiće nezadovoljstvo Allaha, a Allah će učiniti da ljudi budu nezadovoljni njime.“[2]
Nema ništa loše u tome da je osoba poznata po nekom vrijednom doprinosu društvu. Nema ničega sramnog u slavi poslije godina rada, posvećenosti, predanosti, pripremi i usavršavanju svoga vlastitog talenta. Međutim, pogrešno je, pogubno i razarajuće živjeti svoj život u nadi da će se postati neko ko zaslužuje slavu, poštovanje i ljubav drugih ljudi preko noći, bez napora, aktivnosti ili talenta.
Današnja kultura slave podučava ljude, naročito naše mlađe generacije, da budu lijeni i indolentni, očekujući plodove života bez teškog truda i strpljenja. Ista kultura inspiriše mlade ljude da postanu poznati i popunjavaju naslove novina vršenjem dijela kriminala ili terorizma. Mi kao roditelji, nastavnici, vjerski lideri i članovi zajednice moramo naglasiti postepeni pristup koji islam predaje da bi se uz Božiju pomoć jednog dana postao uspješan pojedinac.
