Priča o mladiću pastiru koji se zaljubio u sultanovu kćerku
Bila dva dobra prijatelja, dva pastira, koja su u životu dijelila i dobro i loše. Jedno vrijeme se nisu vidjali, a kad su se sreli, jedan kod drugog primijeti veliki dert, duboku zabrinutost. Kad ga upita za njegov hal, on mu kaza da je ašik. ‘Pa što si se naskirao?’ reče mu prijatelj, ‘Nema ništa ljepše do biti ašik’. Na to mu drugi odgovori: ‘Nije baš kako mislis, ja pastir, gariban, a osoba u koju sam se zaljubio je sultanova kćer.’ Pokušavši ga razuvjeriti, prijatelj: ‘Ma kakva sultanova kćer?!!’ Ali kako bolje pogleda, ovaj se stvarno zaljubio. Zar ašk zna za razum… Zatim mu prijatelj reče: ‘Slušaj, ja znam derman za tvoj dert, na jednom putovanju sam upoznao jednog mudraca (sejha, hodzu), odimo do njega da se posavjetujemo’. I tako i bi, otišli su kod mudraca, objasniše svoj dert, zaljubljenost jednog garibana u sultanovu kćer… a mudrac čudno ašiku: ‘To ti je sve derta?!!! Ako je to sve, ma lahko će se to riješiti.’
Kaza mu da ima samo jedan uvjet koji mora ispuniti kako bi riješio svoj dert. Ašik sav uzbudjen: ‘Šta trebam uraditi???’ Da čuje šta je to što treba uraditi, kako bi dospio do sultanove kćerke. Mudrac ga posavjetova da ode u to i to mjesto i u tu i tu pećinu, i da od sabaha do akšama radi samo jednu stvar. ‘Šta ću raditi???’ upita, ‘Allah, Allah’ ćes izgovarati’ odgovori mu. ‘A kako?’ ‘Uzmi tespih, prisloni ruku do srca, i izgovaraj Allah, Allah, Allah…’ Saznavši da je to sve što treba uraditi, mladić odmah uputi ka pećini, gdje je trebao 40 dana ‘Allah, Allah’ zikriti, i to za radi sultanove kćerke.
Prodje 10-15 dana, mladić uporno izgovara ‘Allah, Allah’, a ispred učiju mu slika sultanove kćerke. Prodje dvadesetak dana, a ljudi u blizini polahko počeše saznavati i pričati o mladiću koji boravi u pećini i zikri te se tako kroz cijelu mahalu proču vijest. Trideseti dan prodje, a iscrpljeni mladić ne odustaje, pomalo mu se i slika sultanove kćerke pojavi pred oči. Uzbudjeno isčekiva četrdeseti dan, kako bi napokon dospio do sultanove kćerke. U medju vremenu vijest dospi i do sultanova dvorca. Jedan od vezira se obrati sultanu: ‘Jeste li čuli za mubarek mladog derviša, koji je došao u našu mahalu. Ovakvi ljudi donose berekt, muhabbet. Šta da uradimo da nam se pridruži u dvorac?’. Sultan mu odgovori: ‘Upravu si’, te naredi da se okupi savjetovano vijeće/šura. Šura se okupi, a u šuri se nalazi jedna osoba, a to je onaj mudrac, evlija. Počeše savjetovanje, a sultan predloži: ‘Da sagradimo dvorac pored mog, da li bi prihvatio? ‘Takvi insani, derviši, ne žude za imetkom’ mudrac uskoči. ‘A da ga postavimo za vezira?’, ‘ni to ne bi prihvatio’ mudrac će. ‘A šta onda da uradimo, dajte neko rješenje?’ sultan će. Mudrac: ‘Ponudite mu da oženi vašu kćer’. Uzbudjeno će sultan: ‘Aaa, a zar bi pristao, da li bi mi htjeo učiniti takvu čast?’ Mudrac: ‘Vrijedi probati.’
Sultan okupi vezire, narod, da odu do pećine u zijaret mladiću pastiru. četrdeseta je noć. Mudrac unaprijed posla haber mladiću, da mu dolazi sultan, da će ga ponuditi sa dvorcem, i pozicijom vezira, te da ništa ne prihvata, dok ne ponudi kćer. Sultan dolazi kod mladića, i nadjo mladića u zikru ‘Allah, Allah…’ Sultan će mladiću: ‘Vaše prisustvo nam je donijelo bereket u ovaj kraj, želim da vam izgradim dvorac do mog, da li bi prihatili? Mladić pogleda u tespih i odbi sultana. ‘A da budete moj vezir, da zajedno vodimo carstvo?’, i to odbi mladić. Narod sa uzbudjenjem isčekiva slijedeće pitanje, svi okupljeni, prijatelj pastir mu je tu, evlija mudrac je tu… Na kraju sultan upita: ‘Ja imam kćer, znam da te nije dostojna, da li bi je prihvatio kao vjenč…’, ‘Ne!’ prekinu ga mladić. Odbivši i to, narod sav u čudjenju, a prijatelj mu bržebolje pridje, i došapnu: ‘Šta to radiš?! Za ovu djevojku 40 dana izgovaraš ‘Allah’, a sad je odbi?’ Mladić se nasmjehnu, te mu odgovori: ‘Dostu moj, za ovu djevojku sam 40 dana izgovarao ‘Allah, Allah’, i Allah mi je na noge doveo sultana, a šta da sam za radi Allaha ‘Allah’ izgovarao, šta bi se tek desilo, šta bi tek dobio?’
Draga braćo i poštovane sestre, blago li se onom koji za radi Allaha ‘Allah’ zbori, ibadeti, u ime Njega u ramazanskim danima se žrtvuje, žudi za noćnim namazom-teravih, a tokom dana se susteže od jela, pića, ružnih djela i misli. Koga Allah uzme u svoju zaštitu, a nema bolje zaštite do Allahove, niko mu ne može nažao učiniti, imat će sreću i zadovoljstvo na oba svijeta. Položimo školu koja se ‘ramazan’ zove, svojim djelima zaradimo ‘diplomu’.
Džemal ef. Crnkić
Imam u The B&H Islamic Center of Pennsylvania Mechanicsburg
